|
Bistrio je u mislima Mudrac stari,
Razložnosti Postanka i Nestanka
Bistrio je u tišini noćce mnoštva stvari,
s Prvog plaća, do Zadnjeg Dah-prestanka.
A kad Misli jata si doreče,
u beskrajnu, tihu, dugu večer,
Pravdajući Življenja u trpnji nadanja,
otpjeva ariju o ljepoti Praštanja.
Olaknu mu na srcu mekanu,
ko da privi na dušu melemu.
Vezuć’ vijence po besmrti Edenu,
Zboreć rijeti Znanu i Neznanu:
”Ja sam čudo od Djeteta,
sazdano od Betle’mska Skeleta
Prstiju, koji, šireć se, nose Nove vijesti,
ponizno prignute glave, al stisnute žuljne pesti.
Ako Gospod prašta Ljudima,
koji ga nit’ čuju nit’ znaju,
A narav Mu osjećaju u grudima.
U poniznosti smjerno se klanjaju
zborima Mu, hiteći boljemu nadanju…
--------
Tko nam to dade pravo, Zametanja
ubijati iz svakojakijeh Sjemena,
bez prijekorne Poniznosti, u Živima,
ter hvalisat’ se vrsnosti s našim činima?!?
O slobodi Rađanja, ter utrobnih Ubijanja,
s blagoslovom Mamona lasno likujemo.
Al ni sami, dok u krilu mu, ne znamo,
Slobodom tom da zaredom nestajemo.”
Zastadoše oči na te riječi patna Mislenika,
nad mukami okrvavljena Uskrsnika,
koji mrijuči na Drvetu u agoniji reče:
”Oprosti im, što ne znaju čini si, ovu Večer!”
Pod Drvetom Mudrac, s pogledom Gori,
drhtavnijem grlašcem, mukom prozbori:
”Okajte vi, pogane duše kob Ratnika,
kog u boj prot žiću, pretili odaslašte,
Jer će Okajanje i smjerno Pokajanje vaše grijehove,
Oprost izvabiti od krvavijeh Stratišta,
što s Drveta života žive uzimaste.
Okajte grijehove i vi bludne Nerodnice,
zarad ništenja nevine Dječice!
Okajmo zloće svi grešni ljudi!
Jer u Okajanju Pravednik blaže sudi!
Praštajmo zle čini Čovječe – Čovjeku!
Praštaj grijehe Revnosniče svomu Revnitelju!
Praštaj pogubnosti Milenije krvnu Vijeku!
Praštaj grijehe, ti što po tlih pliziš, sebi samom,
obavijen crnijem velom i noćnom tamom.”
Travnik, 10.4.2005.
|