|
 Dragi moji Janchic'i, ladies and gentlemen, prijatelji,
Tamo, u Sarajevu, josh nije zarasla rana na zemlji u koju je polozhen; u Mirjani, Maji, Mirni i Mladenu nec'e nikad, nema melema za to, a evo nas je Miro, po lijepom obichaju, josh jednom okupio. Nije prvi, a nec'e biti ni daje posljednji put jer taj bogomdan talenat nadzhivi svoje vlasnike...
Pred posljednji odlazak iz Londona javio se telefonom. Kazhe: idem u Sarajevo, pa da se pozdravimo. Pitam: kad se vrac'ash? Ovaj put ostajem, veli. Pa mi bez truna uzbudjenja, ljekarski precizno i bezdushno opisa metastaze i koliko mu je strana na kalendaru ostalo izlistati. U svemu je imao mjere, pa i u smrti. Kao mudar i pristojan chovjek rijechju je nije pomenuo. Jer je bezobrazna i dosadna. Bezobrazna – jer ukida pravo da volimo, da osjec'amo uzvrac'enu ljubav, stvaramo i darujemo se ljudima, a dosadna – jer je preduga. Zato nec'u o smrti, njemu se to ne bi dopalo – a meni se, inache, u njegovom sluchaju, o zhivotu govori...
Bila je velika chast biti Miroslav Janchic'. I njemu i nama koji smo ga poznavali. A koji smo danas, na prijateljski nachin, uspomena na njega. Lijep zadatak nam je ostavio. Da ga ne bih povrijedio a vas razocharao nec'u ni pokushati da mu bio i bibliografiju, etichke mjere, estetska poimanja i moral guzhvam u pretijesno, nemoguc'e dorec'i kako zavredjuje, slovo pomena. Rec'i c'u samo neku, shto dok zapisivah sjec'anja, pade mi napamet i nasrce.
Za jednu vjechnost koju ga poznavah, a koju mi je ukrasio, lichio mi je Miroslav Janchic' na ispiracha zlata kraj prozirne i hirovite vode. Iz koje je, to mogu prisegnuti, isprao tri ogromna grumena; sitnije komade i zrnca da i ne pominjem. Grumen Porodice, Grumen Umjetnosti i Grumen Ljudske Dobrote. Jedino je prvi zadrzhao i chuvao u bezbjednu i toplu trezoru, pod rebrima. Drugi grumen je usitnio u romane, pripovijetke drame, eseje i feljtone, pa podijelio s onim koji nisu bili njegove srec'e. Zlatna zrnca, kao sic'ushno sjemenje, posadio u plodne brazde. Iznikle su pjesme s nadom u pravedniji i sretniji svijet. Za koji se chitav zhivot borio. Kao dijete, pregazio ga je jedan opak rat. Nauchio je da bude antifashista. Biti antifashista, po Miri Janchic'u, nije znachilo svetiti se i mrziti. Znachilo je prashtati, tolerisati i zhivjeti u ljubavi s drugim i drugachijim. Bio je Jugoslaven. Znachilo je da voli sve i da njega vole svi. Jugoslavija se survala, nije mu se posrec'ilo. Bio je izbjeglica. Ni to, znate vec', nije neka srec'a. Bio je Bosanac i Hercegovac. Ni to mu se nije dalo u mjeru koliko je zhelio. Za njegova zhivota Bosna i Hercegovina se nije skuchila pod jednim krovom. Shta mu je drugo preostalo nego da bude Gradjanin Svijeta. Tu je duzhnost obavio velichanstveno. Povukao se u svoju sjenku i mislio ljubavlju. Na toj misli, i mi smo se ogrijali...
Ni da ostari i postane bezbrizhan, nije stigao. A, koliko ga znam, ne bi ni volio. Starost je luksuz za slabe. A on je bio jak. On zhivotu nije dozvolio da ga zhivi, on je zhivio zhivot. Tamo gdje je sada, konachno zhivi u miru, nedodirljiv... Pretpostavljam da se u chasu nirvane, kad nam se chitav zhivot, pricha se, odvrti kao na filmskoj vrpci, okrenuo iza sebe i zavjekovao sa spoznajom da je sve svoje poslove obavio kako treba. A jeste, jer je bio vjernik dobrote.
I shta rec'i na kraju, koji po Maku ne postoji, nego je sve put od gnijezda do zvijezda. Kao prijatelj Miroslava Janchic'a, dakle povlashten c'ovjek, osjec'am se duzhnim Mirjani, Maji, Mimi, Mladenu, pa i svima vama, rec'i bar jednu utjeshnu. U nesrec'i shto je danas opravdano odsutan, i shto ga nema u mjeri koliko je bio, treba biti srec'an da je uopshte i toliko bio s nama. I da nas nikad nije skroz napustio. Vjerujem i zhelim da ni mi nec'emo njega. Bilo bi sramota i grijeh.
|