|
 Voljeni nash Nina!
U sveopshtem haosu, u svemu shto svaki pa i ovaj rat sa sobom donosi, u vrijeme kada je na hiljade majki u hropcu i suzama, u trenutku kada je Mostar pocheo da se vrac'a miru i normalnijem zhivotu, zla sudbina nam te uze. Uze nam Ninu iz njedara nasheg i njegovog Mostara i svih onih koji su ga u srcu i dushi nosili, a takvih je, zaista, bilo mnogo.
Dragi i plemeniti nash Nina, pamtimo tvoje igranje djechachko na virovima Radobolje na Pijesku, pamtimo i u sebi nosimo svo tvoje djetinjstvo jer je ono i dio nasheg bezbrizhnog doba. Nisu izbledjele slike iz vremena kada smo sa smokovim shtapovima i kukom od zhice zakachenom na kanafu uzaludno al strasno pokushavali uloviti ribu u bistroj Radobolji.
Krpenjache pravili od predje i poderanih charapa i prkosili onim bogatijim jer znali smo igrati nash ples, drugachiji i osobeniji od bilo kojeg drugog. Bio je to ples s loptom po mostarski u kome je ovaploc'en nash sharm i boemsko poimanje zhivota, u kome se izgaralo i umiralo u ljepoti a sve za svoju dushu. Samo je to veliki Sulejman Rebac znao prepoznati i cijeloj zemlji podariti najljepshe shto se u fudbalu mozhe postic'i. Tajna se nalazila u pjesnichkoj dushi Mostaraca u trazhenju izraza za skrivene tajne prebogate dushe.
Na Rondou, na onom c'oshku gdje pochinju lipe, u rana nedjeljna jutra, iskreno i toplo jedni drugima smo naivno a poshteno prichali nashe velike male tajne, prve momachke dodire sa djevojkama shto mirishu na chezhnju. I bilo nam lijepo prelijepo…
Potom svrac'ali do kafane ”Rondo” a prijatelji te ochima pozivali za njihov stol da chuju tvoje tople rijechi prebogate iskrenosti, da vide vedrinu i sjaj oka tvoga, da sve to upiju i dan uchine sebi ljepshim i smislenijim. Odmahivao si Franji, Tuci, Mishi, Sefic'u, Adilu, Radiljevic'u, Bruku, Palfiju, a i u tom pokretu bilo je necheg shto je samo tvoja specifichnost. Veliki se poznaju po svakom detalju.
Nina voljeni, koliko u srce tvoje mogashe stati dobrote i chovjekoljublja to znaju mostarska raja, najbolji zhiriji za ocjenu dushe. U ochima ti iskrilo mostarsko sunce – kapljice smaragdne Neretve i Radobolje. Vaj, gdje su dani provedeni uz tikve, shlaufe i spushtanja od Skakala do Starog. A na tom putu pokoja crnica divljaka, shanduda kod Majksnera, kupina i murva. Desert bez tacne i ushtirkanog konobara sa pec'ina neretvanjskih, za mrshavu mostarsku djecu. Plodovi u kojima je snivalo mostarsko sunce. Nagrada za privrzhenost ovoj, od prirode povlashtenoj vali.
Zhivio si na svoj nachin za porodicu i svoju raju sa gospodskog Rondoa. Gdje god si dolazio svi su te dochekivali kao svog najrodjenijeg. Imao si neku skrivenu snagu da privuchesh i one najzatvorenije. Da li ih je tvoja prevelika jednostavnost magichno privlachila ili je po srijedi tipichnost kakvu je ova priroda skladno uoblichila u pojedincima sada vishe i nije vazhno.
U dushi nam ostaje ogromna praznina, u oku suza, u grlu grch koji stezhe a dusha hropi. Odlaze nam dragi ljudi a s njima i mi sami. Ponestaje nam mirisa behara i poj slavuja iz bashti uz Radobolju.
Nina, chedo nashe mostarsko, znamo nema vishe tvog sanjivog pogleda, ni mahanja ruke koje je znachilo ”eto me”, ali zaista ima toga isuvishe natalozhenog u nama shto si uspio udahnuti u nas da nikada nec'esh izbledjeti iz nashih memorija i dusha. Tvoj duh je zapreten u nashe dane koje troshimo iduc'i ka tebi. Mostar nam otac, Neretva majka i tako postadosmo svojta najrodjenija. Oni shto danas upadoshe sa strane bi da nam uzmu zajednichke roditelje.
Imamo drage uspomene, imamo tvoju ljubav koju si nam u amanet ostavio i njima vidamo rane nastale odlaskom tvojim. Imamo bezbroj onih nezaboravnih trenutaka provedenih zajedno pod zvjezdanim nebom mostarskim, u noc'ima prepunih opojnih mirisa iz bashc'a uz tvoju Radobolju. Danas plachemo, neko sa suzama, neko unutra u dushi svojoj ochajno trazhec'i da chuje tvoj glas i vidi krajichak ti usana na kojima sniva skriveni osmijeh plemenite dushe.
Osjec'amo da je sada Mostara manje jer je otishao jedan njegov zaljubljenik, sharmer i boem, brat, otac i muzh. Otishao je veliki Chovjek.
Tuzhna je Stefanijina aleja. Rondo i Pijesak su utonuli u smrtnu tishinu, Kujundzhiluk jeca podjednako kao i Biskupova glavica i Bjelushine sa Pashinovcem. Odlaze djeca ovoga grada, krune se generacije.
Nina dragi, ti si ipak smjeshten u nama a mi hodimo zemljom.
Mostar, 18.02.1995. g.
(Emitavano na Radio Mostaru 1995. g.)
|