I tako, iz minute u sahat, iz noc'i u dan, uvijek isto. Prije pet mjeseci doshao je Ulm na lijechenje kao teshki ranjenik. Zajedno sa svojih dvadest i sedam suboraca. Pocheo se oporavljati, vrac'ati iz mrtvih. Smrt je pocheo mijenjati za zhivot. A san? I on se promijenio. Sad sanja kako na konju, na svom doratu vodi kuc'i majku i sestru. I dok prolaze kroz kuc'na vrata, vrata bez kuc'e, ostaje zaprepashten. Tama ne zatiche ni babu i brata. Ni plamena nema. I biva mu hladno. A majka i sestra u glas govore: Oni su tu negdje, samo ih trebash nac'i. Morash ih nac'i, nema ti druge. I one skachu s konja i nestaju. I on opet ostaje sam: bez babe i brata, bez majke i sestre. Samo on i dorat u kuc'i koja ima samo vrata.
Tezhak san o josh tezhem zhivotu, progovori moj poznanik. Buduc'i c'e pisci, pishuc'i o drami bosanskog naroda, htjeli ne htjeli, doc'i na podruchje tragichnog. Jer, tragedija jedina mozhe najsnazhnije izrazit osjec'anje vezano uz stradanje glavnog junaka. I na literarnom planu najuspjeshnije korespondirati sa zhivotom i situacijama u kojim se chovjekovo stradanje i nesrec'a nagovjeshtavaju kao sudbinsko predodredjenje. Tragichno je, dakle, podjednako prisutno u dvjema krajnostima: u zbivanju u nama i oko nas i u prikazu tih zbivanja. Prikaz bi mogao biti mimezis ili podrazhavanje zbivanja sa narochitim naglaskom na figuru tipichnog stradalnika. U BiH tragediji bio bi to chovjek, ili lik, chija je tragichka krivica najcheshc'e u vezi sa vishom silom, a ona ima svoj pochetak u volji nekih ljudi i na koju on ne mozhe bitnije utjecati. Mnogo toga mu je nejasno, ali ne i spoznaja da je postao tipichna zhrtva svoje nemoc'i. On samo zna da mora ispashtati, a da vlastitu krivicu ne mozhe definirati. Neduzhan je, mozhda, zato shto je kazna znatno vec'a od grijeha kojeg nije pochinio, a kriv je jer pripada narodu chija se krivica ne mozhe dokazati, ali se za to narod mozhe kazniti. Prema tome, po logici gluposti nemoguc'nost dokaza krivice ne eliminira kaznu jer je krivica, ipak, potencijalno moguc'a. Lik u BiH tragediji je u nezavidnoj situaciji Joba. Job se mozhe odbraniti od optuzhbe da je uradio neshto shto njegovu zlosrec'u chini moralno shvatljivom ali eventualni uspjeh njegove odbrane chini to moralno neshvatljivim.
Dok je ovo govorio gotovo da je izishao ispod kishobrana. Cijela njegova desna strana bila je potpuno mokra. Dok je govorio kishu nije ni primjec'ivao a bio je poznat po svojoj rjechitosti. Kad je imao potrebu, mogao je dugo govoriti i svojim rijechima slushaoca dovoditi u razlichite nedoumice. Moralo se s njim i njegovim govorom imati strpljenja jer su prve rijechi izazivale otpor u onom koji slusha. Jednostavno, zvuchale su hladno i suvishe akademski. Svojom visheznachnoshc'u odbijale bi one koje nisu nadareni strpljenjem. Oni uporniji osjec'ali bi kako njegove rijechi postaju sve mekshe, toplije, i prosto bi se lijepile, kao slike, u svijesti onoga koji slusha. Mnogi su znali za tu osobinu njegovog prichanja. I strpljenje bi im se isplatilo kao meni sada.
Opet, znachi, strefilo te, nastavi posebno i naglashavajuc'i posljednje dvije rijechi. Ispod svoje samarice ne mozhesh nikamo, zar ne? A i to je dobro, jer bi moglo biti i gore, rekao bi lik chiji sam zhivot godinama tumachio na pozorishnim daskama. A sad ti mogu rec'i, nikad ga nisam do kraja shvatio, iako se mnogima chinilo da sam nashu identifikaciju doveo do savrshenstva. I danas je on za mene zagonetka, danas, mozhda, vishe nego ranije. Ali i zagonetka ima svoju privlachnost, ako je zhelish odgonetati. Ja to chinim svo ovo vrijeme, od nasheg prvog pozorishnog susreta. Evo, i trenutno to chinim. Taj chovjek se, dakle, nashao u zatvoru, u zindanu, u tvrdjavskim podrumima. Tamo se lahko ulazilo, ali se teshko, gotovo nikad iz zindana nije izlazilo. Chovjek-nesretnik iz njega se mogao jedino iznjeti – na mezarluk. Snashla ga je, rekli bismo, zlehuda sudbina. A krivica? U chemu je bila njegova krivica, pitash se?
Besmisleno zvuchi, ali ni u chemu. Neka je to, jednostavno, tako htio. A zhivio je zhivotom mnogih slichnih sebi. Imao je lijepu zhenu i dobro imanje. Mnogi su se pitali kako je mogao ova dva dobra spojiti. Zhivio je tako uzhivajuc'i u svojoj srec'i i tudjoj zavisti da one noc'i kad su se pojavila dvojica sejmena. Odveden je u tvrdjavu – u zatvor. Usput su mu rekli da je osudjen na dugogodishnju robiju. Na koliko godina. pitao je? Nisu znali. Zbog chega? Rekoshe, govorio si neshto protiv cara, a to se ne smije. Kad i ko ga je osudio, upita? To nije nash posao, odgovorishe, nashe je da te dovedemo i nishta vishe. Josh upita shta c'e biti sa njegovom zhenom i imanjem. Jedan od njih, dok je namjeshtao mandal na c'elijskim vratima, tiho reche: Imanje ti ovdje nije potrebno, a zhena c'e se vec' snac'i. I ostade medju sebi slichnima. U pochetku je vjerovao da c'e se sve ovo brzo razjasniti. Vjerovao je da je rijech o zabuni, o nechijoj greshci koju c'e kad-tad morati priznati. Godine su prolazile u lazhnoj nadi. A vijesti su stizale: Ni od zhene ni od imanja nema vishe nishta. Zachudo one ga ne uzbudishe. Jedino bi josh pozhelio lec'i u najudaljeniji budzhak (on je to zvao: loga) zindana, daleko od svih pa i od samoga sebe.
Posljednje rijechi sam jedva razumio. Bacio je tek pripaljenu cigaru. Podigao okovratnik mantila, a sheshir navukao gotovo do ushiju. Bez rijechi je izishao ispod mog kishobrana i kao da ne pada kisha, tromim korakom uputio se u pokrajnju ulicu.
(nastavlja se)
|