|
* * *
Međutim, to se eto ipak dogodilo. Možemo uznastojati u razumijevanju događaja, ali to ne mijenja opaku činjenicu prema kojoj neupitno: postoje ljudi koji su spremni nehumano i nepotrebno pobrkati fakte do stvaranja neugode i miljea u kojem će se politički odlučivati o umjetnosti! Čitanje prikaza drame KATARINA KOSAČA – POSLJEDNJA VEČERA, (a objavljena su samo moja dva teksta!), u Glibušićevoj interpretaciji odražava animozitet i mjeru tobožnje vjerske netrpeljivosti spram katoličanstva, ili čak: dokaza o stvarnoj mržnji autora i interpretatora njegovoga djela. Naravno, to je besmisao i o tako čemu ne može biti ni govora, jer, Kajan i Kujundžić su ljudi koji žive bez zadnje namjere i s pozitivnim predznakom opstajućeg svijeta. Poput Bosne. Bez zaštite i gromobrana.
Ali, kad stvari krenu jednosmjerno, može se steći i dojam kako je, Kajan osobno, napisao DA VINČIJEV KOD, a interpretator Kujundžić doživljavajući i esejizirajući njegovu dramu, roman i predstavu, čak je nekorektno, egzaltirano i bezobrazno podržao odricanje, poricanje i nakazno interpretiranje biblijskog teksta.
* * *
Kao autor pokušaja i u značenju: eseja, naslovljenih: BOSANSKI VEZ IBRAHIMA KAJANA i POVIJESNI KONTEKST (1.) i KAJANOVA DJELATNA KNJIŽEVNA RIJEČ (2), objavljenih u Časopisu za kulturu i obrazovanje MOST, Mostar, broj: 87.-88. (176.-177.) juli – avgust/srpanj – kolovoz i 91. (180.) novembar/studeni 2004. godine, izražavam duboko osobno žaljenje zbog prisustva očiglednog animoziteta spram moje malenkosti, te Kajanove izvrsne drame: KATARINA KOSAČA – POSLJEDNJA VEČERA, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2003. godine, odnosno romana: KATARINA, KRALJICA BOSANSKA, ”Bosanska riječ – Das Bosnisches Wort”, Tuzla, 2004. godine, kao i pomenutih scenskih postavki.
Mnogo toga što činimo ludo je trošenje energije kojoj je moguće dati pozitivan predznak. Jedino pamćenje o svemu što je čovječanstvo prošlo, jeste: kultura. Kultura, koja će upamtiti i ovaj neprimjeren čin reagiranja objavljen u mostarskom DNEVNOM LISTU, kao čin podmetanja ili neznanja, tj. tretiranja književnosti – drame i romana kao kulturno-povijesnih činjenica, djela/postupaka. To je suviše, čak i ako govorimo o KULTURI kao jedinoj historiji čovječanstva.
No, pitanje nije tako krupno. Zato smo sačekali da prođu Uskršnji blagdani, da krene Program Matice hrvatske, te da shvatimo u kojoj funkciji, kontekstu, jeste – tekst: PREKRAJANJE POVIJESTI U REŽIJI IBRAHIMA KAJANA. No, mada se autor teksta (Glibušić) poziva na moje klimavo i skromno znanje – neznanje iz povijesti i Kajanove zadnje namjere, vidi se: da osim što izvrsno poznaje povijest – nije pročitao ni Kajanovu dramu, ni Kajanov roman, niti barem: moja oba prikaza…
Dakle, uvijek se sve samo kaže.
* * *
Ali, molim vas, koje i kakvo čovječanstvo u Bosni i Hercegovini i koji: i kakav akter Ivica Glibušić koji je uzeo stoljeća ispred sebe pa počeo ocjenjivati kao sveznalac? Čovjek koji kao autor napisa interpretira interpretaciju umjesto djela i na osnovu mojega dojma i prikaza odriče pravo autoru romana i drame da piše po svome uvjerenju i doživljaju, a interpretatoru istoga romana i drame koji je gledao i jednu scensku izvedbu – da donese sopstveni doživljaj! Repa nije bez korijena i kad se iščupa, obavezno je blatnjava/prljava. Knjiga, gospodine Glibušić!
Knjiga! Napišite tu vašu dramu, taj vaš roman, iznesite to vaše znanje, pouzdano mišljenje, a ne neku krnjavu i klimavu interpretaciju djelomične interpretacije. Vi pripadate narodu značajne europske i svjetske kulture i znate, da se na knjigu odgovara knjigom. Ali, ako se to već čini, i na tekst se reagira s više argumenata, a ne samo mišljenjem o njemu.
Potom, kakav je to huškačko-udbaški i komunjarski način: spočitavati časopisu MOTRIŠTA što ustupa prostor Ibrahimu Kajanu?! Ne samo što ste nevjerojatno neslobodan čovjek, već tu neslobodu nastojite na sve načine protežirati i širiti, a od povijesti ili historije, napraviti sopstveni zabran u koji, bez vašeg izuna/dozvole, niko neće smjeti niti moći ući.
Dakle, tzv. prekrajanje historije – povijesti, shvatili ste kao prekrajanje sopstvenih gaća kojima želite zadržati mjeru, a mi se i ne želimo njima baviti. Misleći kako je vaša istina jedina, napisali ste loš, zlonamjeran i nikakav tekst, gospodine Glibušić! Tekst koji promiče vašu zlu volju, jad i čemer vašega duha, vašu neslobodu, vaše nerazumijevanje tuđe slobode i vaše sluganstvo. I pridavanje značaja mojoj neukosti, koju, u smislu u kojem je vidite – priznajem u objavljenom tekstu na koji se nastojite pozvati.
* * *
Bosanska kraljica Katarina Kosača, sjajna osoba i kršćanka neupitno pravoslavnog podrijetla ali katolkinja: par excellence, cijelim svojim bićem i svim što je kao povijesnu osobu čini jeste Bosanka, tj. onaj dio bosanskog bića koji ni ratom nije mogao biti razgrađen niti nagrđen! Katarina Kosača, kao bosanska kraljica svojim životom i usudom, svojim riječima u Kajanovoj drami i romanu – sugerira svekoliki smiraj i pomirenje. Zašto tu stvar činiti drugačijom? U njoj je katolička vjera uspjela izmiriti strašne i razdiruće činjenice: da je pravoslavka koja je prihvatila katoličanstvo, da živi u azilu od izdržavanja koje joj je odredio Vatikan, da su joj brat i djeca prešli na islam, da je neostvarena u ljubavi, životu i kraljevanju/vladavini, da je možda pod sistematskim pritiskom inkvizicije, da je možda i truju, ali ko, kad joj već Paula, kao najbliža osoba, priprema hranu?...
Dakle, vaš tekst i čin izgledaju nedopustivim upravo i naspram književne artikulacije koju je izveo Ibrahim Kajan u svome književnom djelu sve te elemente svodeći na humanističku i tako: umjetnosti, tako čovjeku imanentnu mjeru. I, u posljednjim proplamsajima svijesti, doslovno: umirući, bosanska kraljica Katarina Kosača vidi Svijet i događaje u njihovom Jedinstvu i Ukupnosti.
* * *
Osim toga, tretirati povijesne, historijske činjenice kao književnost – nedopustivo je u jednakoj mjeri, kao što je elemente književnog konteksta tretirati kao povijesne činjenice – smiješno. Dakle, danas, kada tekst drame KATARINA KOSAČA – POSLJEDNJA VEČERA, ili romana: KATARINA, BOSANSKA KRALJICA – jednako je, doživljava i drugu scensku postavku – prva: Teatar mladih Mostar, druga Kamerni teatar Sarajevo, kada dramski tekst nailazi na opće odobravanje, nekome se nešto učini upitnim, posebno viđenje jednog čitatelja teksta, gledatelja predstave! Pa, to je tek koješta! Da su barem svi čitatelji i gledatelji napisali svoje viđenje, ili da su svi pročitali knjige ili vidjeli predstave…
Ali, zašto ne i to? Samo kako treba i bez zamjene teza.
* * *
Ah, da! A trovanje?! Koje čudo!
Pa i autor teksta u DNEVNOM LISTU, Ivica Glibušić, mora znati kako je onovremeno, trovanje bilo najrašireniji vid diskretnog i efikasnog uklanjanja nepoželjnih i protivnika uopće! Razvijeno do savršenstva, da ne govorimo ni o Istoku ni o Zapadu, čak i u srednjovjekovnoj Bosni, u kojoj su nakon deset, petnaest, mjesec ili dva dana – pošto su primili i ispratili drage i uvažene goste i zabavljače – umirali znameniti bosanski velmože ili oni koji im se nisu dopadali. Posebno su dobro bili razvijeni oblici trovanja nekim vrstama gljiva, koje se kao otrov aktiviraju nakon šezdesetak dana… O nekim oblicima i žrtvama nije potrebno konkretnije ni reći. Uopće.
* * *
Zatim, o testamentu kojim je Katarina Kosača, kraljica bosanska ostavila Bosnu Vatikanu, govori se stoljećima i dan-danas. Ali do dan-danas taj testament nije niko vidio. Čak ni Kraljičinu biografiju kako je i u drami i u romanu zovu i kraljica Katarina i autor Kajan, a general Inkvizicije, Dominikanac Don Francisko – oporukom. Vjerojatno i nećemo imati priliku.
I, inače, ne mislimo da bi taj dokument mogao imati neki značaj ili proizvesti neke pravne posljedice. Ali ima značaja činjenica koja je razvijena u dramskoj i romanesknoj opciji književnika Ibrahima Kajana: Bosna i Hercegovina voli i poštuje svoju sjajnu kraljicu Katarinu Kosača, jer je u svome životu, smrti i povijesti, narodnom predanju - ostala sinonimom svega što Bosna i Hercegovina uistinu jeste: povijesno i historijski uvjetovano i amalgamirano jedinstvo različitosti i tako slobode i ljudskosti.
Dragi Bože, kako mi je i osobno: draga!
* * *
Bilo bi dobro znati u čemu Ivica Glibušić vidi Kajanove zahvate prekrajanja povijesti, jer, to je taman ono što nam nije rekao: šta je to povijest za njega?! Kajanova drama i Kajanov roman?!! Iz njegovih navoda, manje ili više vidimo pobrkane lončiće. Ako je za Glibušića književnost – dramska ili romaneskna, jednako povijest, onda nije pročitao ni pomenute knjige kao ni tekst koji sam potpisao kao pokušaj razumijevanja i prikazivanja Kajanovog teksta.
Ako je ipak pročitao, a napisao to što je potpisano, a što, uzgred, vrvi ozbiljno zlonamjernim humanističkim i povijesno-historijskim pogrješkama i zastranjenjima, nije dobronamjeran čovjek i interpretator. Ako Ivica Glibušić misli i vidi zlu namjeru u određenju prema kojem je u Kajanovom djelu i mojoj interpretaciji, azil jednako: zatvor, a njegovo izdržavanje sistematsko isljeđivanje, neka provjeri: jesu li i danas širom svijeta azili zatvori, a azilanti tek izdržavani informatori koji daju podatake tajnim službama.
Žalim, što tek kao post scriptum ispisujem činjenicu prema kojoj je evidentno naša, dakle, ovovremena obaveza: biti od koristi i sebi i Čovječanstvu na dobar način. Nekad, ali odavno, to je mogla biti i fiktivna kategorija. Danas, nasreću, jasnom razumu: to više nije.
Neka shvati ko može.
Katarina je bosanska kraljica i samo Bosanci znaju što trebaju znati.
* * *
I, konačno: zašto ovako opširno nasuprot kraćem Glibušićevom tekstu koji je skoncentriran na zadnje namjere u samom naslovu? Časopis MOST tako radi. Kao što DNEVNI LIST, radi po Glibušićevom konceptu.
24. ožujka/marta, anno Domini, 2005. |