Uostalom, u poeziji Žarka Đurovića sve je u prepletu sna i jave, snova i snoviđenja, vjere i sumnje. Mjesta i vremena na malom prostoru susretaju se i sudaraju da bi istovremeno odrazili i čovjekovu širinu, odnosno tjeskobu u vremenu koje je najčešće u ovim pjesmama dato kao svevrijeme i koje, na određen način, karakteriše i čovjekovu sudbinu.
Evo jednog ilustrativnog odlomka iz pjesme ”Dok traje dan”:
Između puteva dan kapu nakrivio.
Prikriva maštom utvare i zamke.
Dan je mitski junak.
Sa puškom. Sa šlemom. Evo ga.
Sastavlja kockice usnula horizonta.
Samosvojan i lep hoda zemljom predaka.
Čuješ li kako odzvanja anđeoski gong?
Đurovićeva poezija ne dotiče do čitaoca u obliku koji bi asocirao na ravnomjeru, a još manje mirnu rijeku; ona to čini u uzburkanim tokovima i talasima. Takva, u stanju je da zbuni čitaoca sklonom konvencionalnom i tradicionalnom kazivanju. Čak i da ga šokira. I to ne samo posve neobičnim (pa i očekivanim) slikama, udaljenim i naizgled nepovezanim sintagmama i smjelim metaforama, nego i ritmom pjesme, njenom muzikalnošću, napokon i idejom koja se dotle skrivala između dva zagonetna i tek sada odgonetnuta stiha.
Vjerovatno je sve to predodređeno pjesnikovom prirodom: njegovom nesputanom maštom, sposobnošću da snažnom imaginacijom povezuje naizgled nespojivo, otvorenošću za munjevitu asocijaciju, konačno gledanjem na sam život kao na ”tren magnovenja”.
Ovaj klasik savremene crnogorske moderne poezije već više od pedeset godina ”primorava” stvari da igraju po pravilima njegove igre. Tjera pjesmu da preuzima ritam njegovog krvotoka, uči druge (i sebe) da skidaju maske pred obmanama života i smrti, poigrava se sa onim što neko smatra tragičnim, a istovremeno u dubinama traži i nalazi onu istinsku nit čovjekove kobi, makar je ponekad prikrivao i gorkohumanim tonovima.
Da pjesnik ne zatvara oči pred tamnim stranama života i njegovim tegobama svjedoči i veći broj njegovih pjesama. Ali on ne zanemaruje ni onu drugu, ljepšu stranu svijeta. Pjeva o njoj primjereno svojoj poetici jer, kako sam kaže u jednom nedavno objavljenom intervjuu. ”Teško je definisati pojam ljepote”. A zatim nastavlja: ”Ona se ne iskazuje toliko izgledom koliko unutrašnjim značenjem. Svija gnijezdo u čulnoj mapi, dijagramirajući ono što nam nedostaje, da bi mogli zamišljenom svijetu dati kristalisanu punoću. Ljepota je odsjaj te punoće. Poeziji su bliske sve definicije koje ljepotu iskazuju u ljudskom spektru.”
U krugu ovih i ovakvih pjesama dominiraju ljubavne pjesme i pjesme o zavičaju, prevashodno nostalgične konotacije. U njima sretamo živu metaforu i razgranatu asocijaciju. Sve to zasluživalo bi više prostora nego što je ovaj kratki zapis.
Čini mi se da je mnogi Đurovićev stih nastao na putovanju (i onima po svijetu (rjeđe) i onima po sebi (najčešće)). To putovanje po sebi i nije ništa drugo do izlazak, odnosno pokušaj izlaska iz sopstvene tjeskobe, do prostora gdje su ostale uspomene. Neka bitna svojstva Đurovićeve poezije, koji se mogu smatrati stubovima njegovog pjesničkog postupka, biće s pažnjom istraživani od strane kritičara, jer nose u sebi artikulacijsku novinu u duboku značenjsku posjedovanost.
Iako prevashodno pjesnik, Đurović se uspješno bavi i mnogim drugim žanrovima književnog iskazivanja – kritikom, dječjom i satiričnom poezijom, prozom, memoaristikom, putopisom. Nedavno je izišla obimna i raznovrsna knjiga njegovih kritika, eseja, prisjećanja i intervjua pod naslovom ”Vizure svjetova”. Knjigu je izdala Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, čiji je član, a povodom sedamdeset i pet godina njegovog života.
…Od vremena koje sam pomenuo na početku ovog kazivanja proteklo je više od pet decenija. Žarko Đurović koji je bio pripadnik one naše književne generacije s početka pedesetih godina, imao je, uprkos teškom životu, i vjere i energije i nadasve spisateljske strasti, da se na toj dugoj stazi ne samo održi, nego da bude i jedan od njenih vrhova.
|