|
Nema Mostarca koji nije chuo za Sergija ili za njegovog oca, chuvenog doktora Feodora. Taj doktor je do 1941. godine bio jedini mostarski hirurg. Lijechio je i pomagao svima kojima je bila potrebna njegova pomoc'. Nije ga zanimalo ni koje su vjere ni nacije, a ponajmanje ga je interesovalo njihovo politichko, odnosno ideoloshko opredjeljenje. Medicina i sport, a posebno atletika bili su njegov svijet. Tog i takvog chovjeka i ljekara jedne noc'i hapse ustashe, vezhu ga i odvode na Neretvu na strijeljanje. Feodor skache u Neretvu, prepliva je i dolazi u selo Bac'evic'e i spashava glavu. Nakon Sremskog fronta srec'u se otac i sin kao hirurg i pacijent u Zrenjaninskoj vojnoj bolnici.
Sergije je bio isti, ili barem slichan velikom ocu. Od njega je naslijedio ljubav prema sportu, ali i prema ljudima. Obje te ljubavi je njegovao i razvijao sve do smrti. Godine i starost nije priznavao i uspijevao da do kraja ostane mlad, ne samo duhom. O bolesti i smrti je prichao kao o nechem najnormalnijem.
Zbog toga niko nije bio iznenadjen njegovim interesom za zbivanja u Mostaru tokom ratnih godina. Trudio se i uspijevao da se chuje sa svojim prijateljima, da im poshalje lijekove i da im uputi rijechi utjehe. Da ih ohrabri da izdrzhe i da ne posustanu. Istovremeno aktivno je uchestvovao u radu Udruzhenja izbjeglica iz Mostara. Nishta mu nije bila teshko. Nije oklijevao da pomogne i vrati vjeru u bolje sutra. Shta vishe, da li zbog osjec'anja nostalgije ili zbog novinarske znatizhelje, odluchio je i uspio da prije samo godinu dana posjeti Mostar, da prosheta mostarskim sokacima, da se umije do pojasa na mostarskoj chesmi u jednoj od avlija koje su mu zamirisale na njegovo djetinjstvo.
Shta josh rec'i danas kad se oprashtamo od Sergija? Toga ima toliko, ali se bojim da duzhina ovog govora ne ode izvan njegovog ukusa. Naravno, zhao mi je shto nec'u nishta rec'i o njegovom putovanju na Olimpijadu u Berlin, o njegovom shkolovanju u Shvajcarskoj, Francuskoj i u Americi, ali znam da o tome ovih dana govore njegove kolege i njegovi djaci. Naravno, mnogo ljepshe i suptilnije nego shto ja to umijem. Moja zhelja je bila da se oprostim od Sergija – Mostarca i prijatelja.
Zbog toga, dragi Sergije, mi ostajemo da njegujemo uspomenu na sve dobro shto si uchinio za nas i sve one znane i neznane kojima je Tvoja pomoc' znachila vishe od pomoc'i. Nec'emo i ne mozhemo zaboraviti onog djechaka iz Mostara kome si josh kao djak poklonio svoje najljepshe odijelo, ni onog invalida kome si u jednom momentu bio jedina podrshka.
Nec'emo zaboraviti ni Tvoju Ognjenku, nashu Mostarku, kojoj c'esh najvishe nedostajati. Naprotiv, ostajemo u obavezi da joj pomognemo koliko mozhemo. Onako kako si Ti nama pomagao.
Na kraju, dragi Sergije, neka Ti je vjechna slava i hvala!
|