|
Poshtovano Redakcijo ”Mosta”
Ovaj nepotpuni odgovor Bozhi Kijcu trebalo je da se pojavi u ”Hercegovachkim novinama”, gdje je shtampan sraman i neargumentovan napad na Predraga Matvejevic'a, nasheg istaknutog knjizhevnika i intelektualca evropskog i svjetskog ranga.
Obzirom da su navedene novine prestale da izlaze, izuzetno c'u vam biti zahvalan ako u svom cijenjenom chasopisu nadjete mjesta za moj tekst ”I slijepac ima ochi”, da chitaoci vide ko je ublehash i shash!
S poshtovanjem,
Vash redovni chitalac i saradnik
Mirza Mushtovic'
|
|
Bio sam shokiran i josh uvijek sam zachudjen nakon shto sam u Hercegovachkim novinama (na 43. i 44. stranici broja 40) prochitao napis ”Stari most, Matvejevich, ublehash i shash...” autora Bozhe Kijca. Srec'om pa sam prije toga (na str. 5. istog broja) mogao da prochitam shta je pozvani gost iz Zagreba rekao ”pred svitom ambasadora, drzhavnika, politichara i mozgova od ugleda, onomad, u Beogradskom muzeju istorije, na izlozhbi posvec'enoj Starom mostu”. I sam autor chlanka-napada sa chudjenjem istiche da ”nikome nije zasmetala Matvejevicheva pridika koja je bila u funkciji perfidnog i drskog pranja krivice Hrvata za rushenje Starog mosta preko ledja Srba.”
I kako B. Kijac hvalisavo reche da on ”samo misli i zakljuchuje svojom glavom na osnovu onoga shto je u Beogradu rekao pomenuti intelektualac za bruku i sramotu zvanu Stari most: ”Nacheli Srbi, a dokrajchili ga Hrvati!” – vratih se na petu stranicu H.N. da provjerim da li je ”sluchajno rodjeni u Mostaru” Predrag Matvejevic' zaista to rekao u Beogradu pred vec' opisanom ”svitom... mozgova od ugleda”. Ne nadjoh nijedne navedene rijechi!!!
Tad je shok prerastao u ljutnju na autora teksta. A onda sam samom sebi rekao: ’Pa i da je to Matvejevic' rekao, zar to nije istina!? Zar prve dvije rane nashem Starome nisu zadale Miloshevic'eve i Karadzhic'eve delije sa okolnih visova Mostara!? Mnogo je granata, namijenjenih Starom mostu, sa tih pomno odabranih kota palo u Neretvu ili oshtetilo kule, razorilo chardak iznad kapije Starog, poravnalo magaze u Kujundjiluku, na Dzherizu i Tabhani – sve shto je bilo sastavni dio kompleksa zvani Stari most. Nakon toga su, izgleda po dogovoru, nastavili posao Tudjmanovi i Bobanovi bojovnici, predvodjeni intelektualcem i Tudjmanovim generalom Praljkom (bivshim djakom Mostarske gimnazije!) i tukli po Starom dok ga nisu sunovratili u techni smaragd ispod njega’.
To su fakta, vajni branioche pravde i istine. Tebe, medjutim, ljuti a mozhda i vrijedja da se neko (kao ovo ja i svi Mostarci i ini svjedoci) usudio da prezentira javnosti chinjenice koje, blago recheno, ne sluzhe na chast prvom agresoru na Mostar i Stari most. ”Zahvaljujuc'i” tim prvim granatama sa ”Istoka” branioci Mostara su stavili Starom chudan shtit od dasaka iznad njega da bi granata, namijenjena njemu, eksplodirala prije nego ga dotakne. Ti to, mozhda, ne znash ili se pretvarash da nisi znao, a mi, koji smo to dozhivjeli, ne mozhemo i nec'emo da zaboravimo – i zashto bismo zaboravili!?
Po oprobanom Shagoljevskom receptu B. Kijac govori o njima (”oni”) ne navodec'i ni jedno prezime niti ime ili bar inicijale: ”oni su se uspjeli nametnuti unutrashnjoj strani nashe sujete.” (? – moj upitnik) ”Oni se sami sebi legitimishu (valjda ’sami sobom’ M. M.) kao intelektualci i genijalci. A zapravo su paraziti na vlastitim glavama. " (? – isto) ”Njima je uvijek potrebno nashe zabludjeno suochavanje sa primitivnim zlom paganskog naslijedja, jer na tome najbolje zaradjuju.” (? – isto)
Nasumce navodim Kijcheve pochetne ”bisere” kojim je, valjda, htio da impresionira svoje chitaoce. Da je bar jednom trijezan prochitao navedene redove njihov autor bi uochio da je trabunjao i vjerovatno bi iz svog teksta odstranio dobar dio besmislica, neistina, nedorechenosti, nejasnoc'a, bezrazlozhnih uvreda i gadaluka. Svi smo mi, Kijche, pa i ti, potomci onih koji su nas rodili i odgojili. Jedni su na njihov ponos, a drugi, nazhalost, na sramotu – kako se kome dogodi...
|
Predrag Matvejevic': Mediteranski brevijar
|
|
Sluchajno sam poznavao roditelje Predraga Matvejevic'a. Predragova majka Angelina, sestra uglednih i poshtovanih Mostaraca, Ivana i Anate (Tonche) Pavic'a, uvijek je nas, Predragovu raju, dochekivala s osmijehom i dobrodoshlicom, pochastila nas pic'em, a nekad i kolachima. To se ne zaboravlja, makar shto je to davno bilo!
Josh je tezhe zaboraviti Predragovog oca, Vsevoloda Matvejevic'a, s kojim sam 1960. i 61. godine (kao profesor-pochetnik na Gimnaziji u Chapljini) proveo dosta vremena, shto vozec'i se svakodnevno zajedno od Mostara do Chapljine i nazad, shto u radnim pauzama ili pri sluchajnim susretima u Mostaru. Nije nam smetala razlika u godinama – on pri kraju, a ja na pochetku radne karijere. Chesto se nash razgovor pretvarao u monolog jer ja jednostavno nisam htio da prekidam eruditu V. Matvejevic'a, svjestan da bih time sebi uskratio dragocjenu spoznaju ili novo zhivotno iskustvo.
Vsevolod Matvejevic' je doshao u Kraljevinu Jugoslaviju kad mu je bilo dvadeset godina. Ko zna kad je pochela Oktobarska revolucija mozhe lako da izrachuna kad se rodio. Kad su 1941. Jugoslaviju okupirali Nijemci i Talijani Predragov otac je, kao ratni zarobljenik, odbio da bude tumach za njemachki jezik, iako bi time kao zarobljenik stekao izvjesne prednosti i djelomichno privilegiran status kao logorash. Umjesto toga Nijemci su ga poslali na prisilni rad u koncentracioni logor, odakle se pravim chudom vratio u Mostar.
S poshtovanjem i divljenjem sjec'am se ponosnog i vrijednog, univerzalno obrazovanog intelektualca Mostara, porijeklom iz Odese, koji je, sjec'am se, vrshnjacima svog jedinog sina, koji bi doshli u njegovu kuc'u, chesto zasvirao na klavir a nekad otpjevao (sa suzom u oku) ariju iz ”Evgenija Onjegina”, ”Borisa Godunova” ili neshto drugo.
Tog chovjeka, (vec' u godinama i oca dvoje djece), vlasti u Mostaru su, odmah nakon povratka iz zarobljenishtva u Njemachkoj 1945. godine, pokushale da nagovore, a onda da prisile da se vrati ”u bratski Sovjetski savez”. Medjutim, on je odbio da ostavi Mostar, prijatelje, a mozhda i porodicu, za shto je pao u nemilost pa je do penzionisanja ”sluzhbovao” kao sudija u gradic'ima oko Mostara (Stolac, Shiroki Brijeg Ljubushki, Chapljina), iako je bio iskusni sudija! Kao strasni amater Vsevolod Matvejevic' je u svakom od navedenih gradic'a osnovao pjevachki hor i kulturnu druzhinu i josh je predavao ruski jezik, naravno nakon uredno obavljenih sudachkih obaveza.
Ovdje valja uzgred napomenuti da tebi, Kijche, nije bilo teshko da napustish svoj rodni grad i lako si ga prebolio kad si dobio slichan nalog ili naredjenje od onih sa ili za kojima si poshao – navodno u ime nekih (?) vishih narodnih interesa i ciljeva – ti najbolje znash kakvih i chijih...
I sad najednom po zadatku ili svojevoljno bacash se uvredama i izmishljotinama na tog pokojnika dostojnog poshtovanja i na njegovog sina, ljubimca i zhivu legendu Mostara! Nevjerovatno je da Kijac hoc'e da nas uvjeri da on to chini u ime nas i za nashu dobrobit (!) uvjeren da c'e nas obrlatiti sa nekoliko svojih bombastichnih, bez smislene veze razbacanih rijechi i rechenica sa namjerom da nam proda rog pod svijec'u! To si, Kijche, nekoc' mogao nesmetano raditi iz svog Shagoljevskog, etnichki ochishc'enog prikrajka...
Od naslova pa do kraja Kijchevog teksta izbija mrzhnja, zloba, zavist i jasna namjera da diskreditira chovjeka koji se, kao uvazhen gost, usudio da dodje u Beograd nakon shto je beogradske, ali i hrvatske i druge kulturne talibane pozvao na odgovornost. Za B. Kijca je Predrag Matvejevic' je ”potomak iz Carske Rusije” i neshto gore – ”bivshi jugoslavenski knjizhevnik”, kao shto su bili I. Cankar, M. Krlezha, I. Andric' ili M. Selimovic'. Posljednji je, iako Bosanac, prije smrti oporuchio da sebe smatra srpskim piscem, onaj ispred njega je, mada je Hrvat iz Bosne, pisao ekavicom, shto je u pochetku chinio i Krlezha. Pravo koje im niko ne mozhe niti treba da ospori niti da im zbog toga umanjuje vrijednost ili da ih mozhda vrijedja...
Za nerazborito prepotentnog B. Kijca Predrag Matvejevic' je josh i ”bivshi hrvatski knjizhevnik, bivshi predsjednik Hrvatskog PEN-a, i po vlastitoj vokaciji angazhovani intelektualac i josh angazhovaniji ljevichar”.
B. Kijac s neprikrivenim gadjenjem i podcjenjivanjem svakom prilikom apostrofira Matvejevic'evo ”porodichno ’tvrdo ch’” sa providnom plitkom namjerom da nam time neshto kazhe. Prepoznatljiv niski udarac kad chlankopisac nema argumenata. Interesantno je ovdje pretpostaviti shta bi se dogodilo rodjenom Mostarcu P. Matvejevic'u da je u vrijeme euforichnog etnichkog chishc'enja dopao inkvizitorskih shaka jednog drugog, navodno ”rodjenog Mostarca”. Sudec'i po ovom tekstu bila bi mu mrka kapa...
Nakon pazhljivog chitanja ovog Kijchevog teksta, (koji vrvi od improvizacija, nedosljednosti, insinuacija i uvreda), stiche se dojam da je izvrstan primjer za novinara koji zabalukati pa izgubi kontrolu i pishe kojeshta. U tom pogledu ”monumentalan” je slijedec'i citat: ”Ovaj univerzitetski profesor je probao sve u zhivotu. I sve je pokushao biti. Mozhda je mashtao o Nobelovoj nagradi. (! – moj usklichnik) Gdje god nije mogao voditi kolo, izmicao se i sa strane bacao upljuv, a onda vidao te tudje crvljive rane. I kad je shvatio da u onom shto hoc'e i zheli, ne mozhe biti marka i da za to nema shtofa, vratio se iskonskoj ljubavi. Postao je rodjeni Mostarac.”
Po prirodnoj logici stvari Predrag je to postao dana kad ga je radosna majka Angelina rodila u Mostaru, a on je tokom vremena i na osnovu svojih umnih sposobnosti i ljudskih kvaliteta izrastao u intelektualno najvrednijeg njegovog gradjanina, a zahvaljujuc'i ovom genocidnom ”ratu” u najvidovitijeg i najhrabrijeg intelektualca Mostara – u Rodjenog par excellence – Bosne i Hercegovine, Hrvatske i bivshe Jugoslavije.
Na samom pochetku ovog davno i pomno isplaniranog krvoprolic'a, koje je pochelo u Vukovaru, a vrhunac i pochetak kraja dozhivjelo u Srebrenici, on je javno - pismeno – upozorio vozhda u Beogradu da ga put, kojim je poshao, vodi u zlochin, trazhec'i od njega da podnese ostavku! Malo kasnije isto upozorenje i zahtjev poslao je – takodjer preko javnih glasila – tek rodjenom ”predsjedniku svih Hrvata”. Zato su njegovi bojovnici ispalili nekoliko metaka u Predragovo sanduche za pisma – kao ”zornu” poruku da c'e slijedec'i put slichne rupe biti u njegovoj glavi ili pak srcu, ako ne umukne, shto on, naravno, nije uchinio. To izgleda smeta i vama, pa hoc'ete da ga diskreditirate i ushutkate lazhima i dezinformacijama.
Tek tada je, Kijche, P. Matvejevec' postao svjestan da se nije shaliti sa takvim (ne)ljudima i otishao u izgnanstvo, gdje je dochekan s ljubavlju i poshtovanjem, prvo ”Sorbona” u Parizu, zatim ”Sapiencija” u Rimu! I nije prestao da napada i optuzhuje one koji su krivi za stradanja naroda i ljudi, bili oni Srbi, Hrvati, Bosanci ili Albanci. Stradali su i krvavo plac'ali samo zato shto se jednom vozhdu i poglavniku prohtjelo da, nakon eliminisanja jednog i josh jednog naroda, naprave veliku Srbiju i takvu Hrvatsku.
Kad je sve to propalo jedino je – punim imenom i prezimenom – Predrag Matvejevic' imao hrabrosti da optuzhi ”hrvatske intelektualne talibane”, ochekujuc'i da c'e, po uzoru na njega, isto uchiniti intelektualci chiste savjesti u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Nazhalost, ochekivane reakcije nije bilo. ”Dapache”, Predrag Matvejevic' je zdushno napadnut iz nekih centara moc'i bivshe Jugoslavije. Chak je jedan u Zagrebu, kad je prochitao da ga Predrag proziva i poziva na moralnu odgovornost, tuzhio Matvejevic'a, trazhec'i pozamashnu sumu kao nadoknadu za pretrpljene dushevne boli, kao da se takva ”bol” mozhe mjeriti novcem! Istovremeno su se iz Beograda javili narogusheni intelektualci, koji su od pochetka metanisali svome vozhdu, koji je trebao da konachno ostvari nekakav vjekovni san ”ujedinjenja svih srpskih zemalja”, u shto je trebao da ”udje” dobar dio Hrvatske, cijela Bosna i Hercegovina, Crna Gora i, ”naravno”, Makedonija, kao Juzhna Srbija, stechena malo prije prvog svjetskog rata.
Pouchen francuskim iskustvom nakon drugog svjetskog rata gospodin P. Matvejevic' je trazhio moralnu odgovornost intelektualaca visheg, visokog i najvisheg ranga koji su svojim opredjeljenjem i aktivnostima doprinijeli da dodje do bratoubilachkog rata najgoreg tipa – etnichkog chishc'enja ubijanjem, silovanjem ili progonom nepozheljnih, paljenjem ili rushenjem njihovih kuc'a, oduzimanjem svog njihovog blaga i imanja, anihiliranjem svih prava, chak i nade na povratak u svoju zemlju, svoje selo, svoj grad, svoj stan, svoju kuc'u, na svoj posao ili da govori svojim jezikom i uprazhnjava svoje obichaje i svoju vjeru.
To su znali C'osic'i i Aralice i upravo su zato svojim autoritetom za sobom povukli sebi slichne, nakon chega su naivni i lako povodljivi masovno poshli za njima, ali sa pushkom ili koljachkim nozhem u rukama protiv nevinih i nezashtic'enih i bez krivice krivih. I Predrag s pravom reche da takvi intelektualni krivci treba da snose moralnu odgovornost za svoje neodgovorno ponashanje u slichnim vremenima i da ”bar pognu glave pred ljudima dobre volje”, kad ih u prolazu sretnu! Chitajuc'i tvoj bezrazlozhan i bezobrazan napad na P. Matvejevic'a vidi se da iz skoro svake tvoje rijechi vire mali zaludjeni C'osic'i – njegovi istomishljenici. Pa neka ih – njih je (h)istorija osudila i vec' im odredila mjesto, a ti budi i ostani na kojoj si kad nisi u stanju da vidish dalje od svog nosa...
|
Predrag Matvejevic': Mediteranski brevijar
|
|
Zhalosno je da se toliko godina nakon Dejtonskog ”sporazuma” josh nije dogodilo to shto je s razlogom zagovarao i zagovara Predrag Matvejevic' i morat c'e se, mozhda, josh dugo chekati da se to dogodi. Jedan od dokaza je i ovo sramno i neodgovorno javno blac'enje najvec'eg i najpoznatijeg (zhivog) intelektualca Mostara, chije se knjige (a nekoliko ih je Predrag napisao direktno na francuskom jeziku!) chitaju shirom Evrope i svijeta. Jedna je (”Mediteranski brevijar” – svojevrsna pjesma u prozi) u Italiji i Francuskoj proglashena najboljom prevedenom knjigom godine u vrijeme dok su znani i neznani Shagolji svojim ”perima” pomagali i na susjede hushkali one koji su etnichki ”chistili” Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Kosovo. Bilo bi mi drago chuti, Kijche, gdje si ti tada bio, shta si ti tada radio, te chemu je i kome tada sluzhilo tvoje ”pero” i kome sada sluzhi!?
”Zna se”, sve se zna i svakim danom c'e se vishe znati – a najbolji dokaz za to je chinjenica da se svakodnevno povec'ava broj onih koji u Hagu chekaju u redu da odgovaraju za ono shto su uchinili – s razlogom da se opet ne bi ponovilo ”na brdovitom Balkanu”! I fala bogu da je to tako. A to je ono shto vas najvishe ”gudi” i brine. Poremetilo vam san. Uznemirili ste se od Beograda, Zagreba do Banjaluke, Mostara, Gruda, Pala, Nevesinja i tako dalje kad ste chuli da se nashao chovjek koji je javno upro prstom na one koji su intelektualno izdali svoju zemlju, svoj narod i svoju savjest. Ovo posljednje nisu, jer da su je imali ne bi je, sigurno, izdali – stavili bi je u sluzhbu chojstva, pravde i istine.
Medjutim, provincijalna psiha i psihologija (i moguc'nost c'ara i shic'ara) ili neshto drugo – mozhda obaveza ili nalog da oblati tog hrabrog humanistu i dosljednog borca za ravnopravnost, ako ne za bratstvo ono bar za medjusobnu toleranciju naroda, jezika i religija u Bosni i Hercegovini – toliko su zaslijepili B. Kijca da zhivuc'oj intelektualnoj i humanistichkoj legendi Mostara spochitava shto je bio i ostao ”po vlastitoj vokaciji angazhovani intelektualac i josh angazhovaniji ljevichar”. (Izvinjavam se zbog ponavljanja – bilo je potrebno.)
Bilo bi, Kijche, interesantno chuti i saznati po chijoj si se ”vokaciji” ti pretvorio u mrsca chovjeka koji je ostao dosljedan sebi i principima chojstva najvisheg ranga, pa uporno (ali neuspjeshno) pokushavash da ga pretvorish u ”Mostarca po zanimanju”, da bi ga odmah zatim u dva navrata nazvao ”rodjenim Mostarcem”. Nevjerovatna nedosljednost ili zaboravnost, a mozhda i zaslijepljenost – mrzhnjom ili opsesijom!?
Istini za volju moram rec'i da sam se od prvog chitanja ovog bljutavog teksta pitao kakvih bi se kvalifikativa moglo i trebalo staviti ispred i iza Kijchevog imena kad se on usudio za Predraga Matvejevic'a rec'i da je ”ublehash i shash”!? Na kraju sam doshao do zakljuchka da on nije vrijedan nashe pazhnje niti ljutnje, u skladu sa narodnom izrekom da onaj koji gubi ima pravo da se ljuti i zato ”pishe kojeshta”.
Kijchev nazovimo ga psihoanalitichki pristup u pokushaju omalovazhavanja i blac'enja Predraga Matvejevic'a mjestimice prerasta u nonsens, da se chitalac s razlogom pita ”shta je ’pisac’ htio da kazhe”: ”Bjezhec'i od sebe i svog unutrashnjeg ’ja’, on je uvijek tudji. I, kad pozheli biti ono shto bi optimalno i mogao, on se sjeti pripadnosti rodnom gradu. Na tu foru Mostarci u posljednje vrijeme, obavezno nasjedaju. Nikako da im se ulije voda u ushi.”
Dobro sam pazio da ne izostane ni jedna rijech niti sam poremetio Kijchevu interpunkciju – jedino sam podvukao dvije posljednje rechenice. Volio bih da na njima chitalac zastane i spozna da je Kijac (pijan ili trijezan) sve Mostarce i druge, koji cijene i vole Predraga Matvejevic'a, proglasio mentalno nedoraslim osobama, a to c'e, izgleda, prestati da budu tek kad svoje mishljenje i ponashanje usklade sa Kijchevim! Da bi im to olakshao ili ih privolio on pishe chlanak, ochekujuc'i da c'e se Mostarcima, alijas magarcima, nakon chitanja njegovih blatnjavih ”bisera”, konachno uliti voda u ushi i da c'e (mishlju i srcem) ”zaplivati” (sa i za njim) vodama koje su njega odvele tamo gdje se sad nalazi...
Mozhda bi se Kijcu, kao bivshem Mostarcu, mogao oprostiti neargumentiran i tendenciozan napad na uglednog prosvjetnog i kulturnog radnika i poznatog knjizhevnika, koji, kao takav, decenijama slijedi svoj zhivotni credo i ne odustaje od svojih principa. Medjutim, proglasiti magarcima sve Mostarce i one koji se s njim ne slazhu samo zato shto mu se Predrag Matvejevic' ne svidja ili ga ne voli (siguran sam da c'e za posljednje dvije rijechi pazhljiv chitalac nac'i odgovarajuc'u, jer ja nec'u da je upotrijebim) neoprostiva je uvreda, tim visha shto je bezrazlozhna.
Imam dojam daje B. Kijac gledao sebe u ogledalu dok je pisao neke dijelove svog srachunatog napada na P. Matvejevic'a i da je (citiram B. K.): ”njegov nastup bio u funkciji poruchene istine”, insistirajuc'i da je ”Matvejevicheva pridika bila perfidno i drsko pranje krivice Hrvata za rushenje Starog mosta preko ledja Srba”, da bi na kraju rekao da ”ne treba biti mnogo mudar pa zakljuchiti da je u ugledni (sve podvukao M. M.) intelektualac u sred Beograda htio rec'i da su pravi i glavni krivci zapravo Srbi.” Kao komentar ovome ja bih samo rekao mudru narodnu – ’kakav je ko onako i misli’ i samo dodao da u ovom ”sluchaju” ne mozhe drugachije biti.
A da bi ”dokazao” da on nije jedini koji tako misli, Kijac kazhe, (ne navodec'i njegovo prezime, pa chak ni inicijale, shto je osnovni red): ”Jedan moj istomishljenik, koji ima hrabrosti da misli svojom glavom, dobro je primijetio: ’Grijeh Hrvata je jedino u tome shto su ubrzali inache nezaustavljivo raspadanje mosta’.”
Podvukao sam tri rijechi koje istichu da se radi o jednom tvom istomishljeniku i da je po tvom mishljenju on to dobro primijetio, a ti, znachi, u cijelosti usvojio i chitaocima servirao kao nepobitnu chinjenicu! A s posebnim zadovoljstvom i gushtom sam podvukao shizoidnu rechenicu da se nash Stari srushio sam od sebe, sa namjerom da je josh koji put prochitaju Mostarci i ostali normalni ljudi, bash zato shto znam da se ti slazhesh sa tim neuspjelim Shagoljevskim propagandnim trikom i bljuvotinom.
Kao komentar naveshc'u vec' citiranu izdvojenu rechenicu s pochetka Kijchevog napada na Predraga Matvejevic'a: ”Za vlastite promocije, oni su (a medju njima njihov ’istomishljenik’ Kijac) uvijek spremni i nepozvani doc'i da nas pouche novim zabludama”. To je dovoljno da se vidi da pisac navedenih rijechi otkriva svoju namjeru da nas pouchi svojim zabludama, shto je, izgleda, Kijac mogao da nesmetano radi u svom bivshem, a izgleda i sadashnjem okruzhenju. Dapache, itd...
I josh neshto, Kijche. Ne stavlja P. Matvejevic' ”sam sebi oko glave oreol” niti ”lichno sebe ovlashc'uje da pishe novu istoriju”, a josh manje ”iskache iz kategorije profesionalnog rodjenog Mostarca (?! M. M.) i pliva u europskim vodama koje mu, putem novca otetog od domac'e kulture i muke, (!? M. M.) omoguc'avaju lagodan emigrantski status, i sve ono shto uz to ide. Da ne spominjem shpijunazhu...” (!!!??? M. M.)
Da chovjek prosto ne povjeruje da je neko, ko iole poznaje Predraga Matvejevic'a, bio u stanju da napishe i josh da potpishe slichnu gadost. To je, valjda, u skladu sa Shagoljevskim novinarskim kodeksom i ”moralom” da se kvantitetom insinuacija, lazhi i bezrazlozhnih tajnovitosti i nedorechenosti (kao ona uzgredna napomena: ”Ima ovdje poruke svima, ali ponajvishe Boshnjacima. Kakve? To c'u namjerno preskochiti.”) postigne novi ”kvalitet”, to jest da oni koji chitaju njegov tekst lazh prihvate kao istinu, shto je od pochetka etnichkog chishc'enja u BiH i drugdje bila praksa Miloshevic'a i Karadzhic'a, a kasnije Tudjmana i Bobana i njihove svekolike sluzhinchadi, a medju njima, u prvim redovima, lako prepoznatljivi, servilni novinari Shagoljevskog tipa.
Pazhljiv i ozbiljan chitalac c'e se s razlogom upitati zashto su sad vec' porazheni moc'nici izabrali upravo Mostarca da napadne chovjeka koji im je odavno kost u grlu. Mi star(ij)i znamo da je to, ne tako davno, bila ustaljena praksa u obrachunu sa chasnim, poshtenim i intelektualno jakim lichnostima. Bozho Kijac i jedan njegov istomishljenik su trebali da daju ton hajci i diskreditiraju uglednog Mostarca, jer bi u protivnom ispalo da neko izvana napada Mostarce pa pokrenuta akcija ne bi zavrshila kako je bilo zamishljeno – imala bi mrlju na sebi. Zato je ”delegiran” Mostarac da za one koji su ga odredili i dali mu uputstva (u Beogradu ili drugoj njegovoj filijali) uradi posao.
U tom pogledu Bozho Kijac je izvanredan primjer da u svakom, pa i mostarskom ”zhitu” ima kukolja. Ochito je da je on sebi stavio u zadatak (ili ga je dobio), kao dio pomno isplanirane ”politichke masturbacije” (da upotrijebim josh jedan ”karakteristichan” Kijchev izraz) da izmishljotinama i insinuacijama diskreditira sad vec' legendarnog javnog oponenta Miloshevic'evoj, a onda i Tudjmanovoj namjeri da sa ovih prostora – znachi i iz Mostara – nestane jednog naroda, zna se kojeg.
I sam Bozho Kijac reche i napisa da je duhovito napisani tekst ”Tevsija buredzhika” navodno bacio na papir dok je njime drmao ”honkoshki grip”. Medjutim, ochito je da je tekst, kojim je htio oblatiti Predraga Matvejevic'a, ”u funkciji neke poruchene istine” (B. Kijac, podvukao M. M.) i da je napisan pod pritiskom Nevesinjskog, Paljanskog, Banjaluchkog ili Beogradskog ”gripa”, chiji je ”virus” ne samo ubio, silovao ili otjerao u izgnanstvo hiljade i tisuc'e Bosanaca, Srba, Hrvata, Albanaca i drugih, nego je popalio i porushio stravichno mnogo kuc'a, shkola, bolnica, biblioteka, crkava, dzhamija i mostova.
Taj virus, kojeg ne mozhesh ili nec'esh da se oslobodish, nanio je, Kijche, mnogo zla ovoj zemlji, a narochito najbrojnijem narodu u njoj, koji je, ”na ovaj ili onaj nachin”, hoc'u rec'i po dogovoru trebao da za sva vremena ishchezne sa ovih terena, a kojega je Mostarac a Hrvat Predrag Matvejevic' u svakoj prilici uzeo u zashtitu i branio ga ne samo od Beogradskog i Paljanskog, nego od Zagrebachkog i hercegbosanskog ”gripa”.
Tek na samom kraju tvoje ”Tevsije buredzhika” (koja bi trebala da predstavlja grad Mostar) otkrivaju se tvoje skrivene namjere – stvarni cilj tvoje pisanije:
”Kupujem vrijeme, pravim vjetar, prodajem maglu...” (Podvukao M. M.)
Kad chovjek bioloshki ”pravi vjetar” onda iza njega smrdi trag i to traje kratko. Medjutim, kad u ratno ili poratno vrijeme to chini novinar ili ”chovjek od pera” neodgovornom upotrebom rijechi i svog autoriteta (shto je, Kijche, ochit sluchaj ne samo u ovom tvom neosnovanom i neargumentiranom napadu na Predraga Matvejevic'a) Njegosh bi rekao ”tragovi mu smrde nechovjeshtvom”.
Osim toga, ne prodajesh ti, Kijche, samo maglu – u njoj ti chitaocima proturish i poturish mnogo kukavichjih jaja. Tvoj duhovit i mostarski obojen tekst ”Tevsija buredzhika” vodjen je tako da bi tek na kraju njegov autor, vjerovatno pod djelovanjem vec' navedenog ”gripa”, samom sebi postavio pitanje i na njega dao srachunat odgovor pun ochaja, beznadja i nesrec'e, koji nas nec'e nikad napustiti:
”Onda sam sebe, po ko zna koji put, pitam: Kad c'e ovo zavrshiti`? Ono zhuto sunce, pretilo i oblo kao patishpanja, pljunu po sebi, pa me onim krvavim okom pogleda:
– Ko kazhe da c'e zavrshiti!?” (Podvukao M. M.)
Eto, to je i takav je zavrshetak ove Kijcheve priche! To je, valjda, tako zato shto je njen pisac odluchio i navodno mozhe ”da govori i razmishlja unaprijed”, kako sam reche za sebe, jer ”kad gubite svijest (ja bih dodao ’i intelektualnu i drushtvenu orijentaciju i savjest’) pochinjete da prichate kojeshta”. Drago mi je da B. Kijac sam za sebe reche da pricha kojeshta i tad mu se dogodi da zabalukati pa pochne da baljezga, rekli bi Mostarci, nastojec'i da chitaocu nametne ”narucheno mishljenje”. (opet Kijcheva sintagma).
Po nepisanom i pisanom pravilu imash, Kijche, pravo du se ”c'erash”, kako Predragu Matvejevic'u reche jedan knjizhevnik i chlan SANU, i da navodno mislish svojom glavom, kako chesto volish da kazhesh, kao da time zhelish da pojachash svoju tvrdnju, shto s razlogom kod chitaoca izaziva sumnju i stvara uvjerenje da je istina na suprotnoj strani, bar kad je rijech o P. Matvejevic'u – zato shto chinjenice govore suprotno! Pitaj rodjene Mostarce, upravo one kojima se po tebi ”josh nije ulila voda u ushi” (niti c'e, jer nema razloga), ali i druge (nezarazhene nacionalistichkim i shovinistichkim virusom) i svi c'e ti rec'i da bi trebao da mu se ”debelo” izvinish, ali i svima koje si uvrijedio onakvim nastupom protiv chovjeka koji to nije zasluzhio.
Time bi dokazao da znash misliti svojom glavom i da u ovom ”sluchaju” nisi nichiji pion u obrachunu sa chovjekom koji je mnogo zaduzhio nash rodni grad, nashu sirotu domovinu i sve nas pojedinachno, dajuc'i nam stalno nove razloge da ga cijenimo i svakim danom volimo vishe. Zato ga vec' odavno od milja zovemo ”nash rodjeni”. Izgleda da su Predragovi roditelji, dajuc'i mu ime, znali u shto c'e se njihov sin pretvoriti i da c'e postati miljenikom svog rodnog grada. Nadam se da c'esh se i sam u ovo uvjeriti kad ti se ulije voda u ushi ili se oslobodish ”virusa” koji te josh truje. U protivnom pretvorit c'esh se u zhivi dokaz da Shagolj, kao sramotna pojava u novinarstvu, nije jedini izuzetak koji potvrdjuje pravilo.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-01-05
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|