|
U ranoj mladosti, krenuo je iz rodnog sela Jaklic'a u samostan, s ubjedjenjem da onaj ko vjeruje u Boga, treba da vjeruje i u chovjeka. Otac Tadija ga je pratio do prvog raskrshc'a, a majka Marija pri rastanku ga je svjetovala: ”Mladene, sine, pazi se i svijetla obraza hodi kroz zhivot”.
Svoju zhivotnu putanju on je tako i prohodio. Shkolovao se u Visokom i Sarajevu, a sluzhio u Shc'itu, Podhumu, Fojnici, zatim u Dubravama kraj Brchkog, Grachacu i, ponovo, u Shc'itu gdje je dochekao zasluzhenu mirovinu.
– Pa, ima li mira u mirovini?
– Bilo bi da nije upale zglobova... Ama, da ja mogu hodati po planinama kao nekad, kada sam, bavec'i se lovom i planinarenjem prokrstario Vlashic', Bjelashnicu, Romaniju, Vran, Radushu, ne bi mi ni trebali lijekovi. Ove nashe shume i planine su najbolje ljekarije. Hodaj i – uzhivaj! – uzdahnu chovjek koji u svojim mislima i nazorima nosi char i ljepotu nesputane prirode.
Onda pominje rat: pred njegovim ochima iskrsnushe slike koje nikada nec'e ishcheznuti.
– Krajem chetrdesetidruge stigoh u Shc'it, iz Prozora. Tamo su me zaustavljali govorec'i kako je Prozor italijanski bastion, opasan bunkerima i s chetiri reda bodljikave zhice, kako ima u zalihi hrane za chetiri godine i municije. Oni, tako meni, a ja njima: ”Hvala vam, nec'u zhiv medju okupatore, taman poginuo” ... Ali, u Shc'itu zatekoh razvaline. Svuda tragovi chetnika, ustasha i drugih pasa shto su tovarili zlo narodu. Porushena crkva, izgorjela knjizhnica s vrijednim djelima, pa muzej... sve u zgarishtu i korovu, joj, kad se sjetim.
U tim sjec'anjima, fra Mladena hvata neka lomna tuga i grch. Doshao je u prazno, sam i go kao prst. Da se mogao kamen gristi – reche – grizao bi ga. Smjestio se u samostan u sobu broj 9. Vrata razvaljena. Stakla polupana. Ali, on se nije predavao ochajanju, vec' radu. Za nekoliko mjeseci, i partizani stigoshe u Shc'it. S njihovim dolaskom i selo ozhivi.
– Bilo je to u veljachi chetrdeset i trec'e. Najprije dodjoshe dalmatinski borci. Pun ih samostan. Svi su stalno u zhurbi. Lijeche ranjene, iznemogle. Chiste oruzhje, krpe se, peru. S njima se brzo srodih, kao da su mi iz kuc'e rodjenice. Zajedno kuhamo, zajedno se hranimo... Ja na prvom katu, u ”devetki”, a dolje, na ulazu strazha. Ponekad izadjem vani, molitvenik mi u ruci, pa kad se vrac'am, strazhar podvikne: ”Stoj, ko ide!” ”Gvardijan” – ja mu kazhem i on me pusti.
Pred Shc'itom duga kolona. Kraj puta pokoji zaostao borac i konj shto ne mozhe dalje. Cijeli kraj je zavijao snijeg. Pod udarima ledene kishe i vjetra savijaju se tijela izmuchene kolone koja, spora i duga kao zimska noc', ide dalje. Kuda? Ka Prozoru, ka Neretvi, ka slobodi... Bash u tim okrutnim chasovima fra Mladena u njegovoj sobi posjec'uje komandant dalmatinske brigade Gligo Mandic'. Zdravi se s njim, onda ga gleda ispitivachki i govori da c'e mu uzeti ono shto mu je najdrazhe – sobu koja mu je bila neophodna za smjeshtaj vishih oficira.
– U redu, samo izvolite, opshti interes je vazhniji od lichnog, kazah ja njemu i odmah pocheh da preseljavam... Domalo, u samostanu se nadje cijeli Vrhovni shtab. Tito bijashe, rastom, najmanji od njih, s izbochinama na licu, ali, brate, vidjen i krshan. Napravi nekoliko koraka po sobi, pa zastade. Zabrinut je... Jedan drugi oficir, chini mi da je to bio Milovan Djilas, poche da negoduje – Shta c'e ovdje civili, sveshtena lica, ali ga Vrhovni komandant smiri, rekavshi: ”Chovjek radi svoj posao, neka ga!..”
U sobi broj 9. Franjevachkog samostana u Shc'itu smjestio se drug Tito kome je fra Mladen velikodushno ustupio krevet, neshto posteljine i dvije lampe. On se privremeno preselio u oblizhnju kuc'icu Ive Lovric'a u kojoj postaje ochevidac, a i uchesnik jedne legende shto je olichenje svih najplemenitijih vrlina, i revolucionarnih i oslobodilachkih i ratnichkih, ali, prije svega, i iznad svega – ljudskih.
U ovoj sobi shto je sada tako lijepo namjeshtena i uredjena, fra Mladen je dochekao slobodu, te ga pitamo, kada bi se, recimo, ponovo rodio, shta bi radio?
– Pa, poshao bih ovim istim putem koji sam odabrao, samo ne bih zhelio da dozhivim rat i razaranje svega onoga shto je chovjek, krvlju i znojem stekao. Nazhalost, i danas ima onih koji bacaju ljagu na nashe najsvetije tekovine i hushkaju na rat i bratoubilashtvo. Oni su najvec'a rdja, otpadnici drushtva. Sve shto je osim molitve, mi u nashoj crkvi osudjujemo: ako c'e neko izazivati ekscese i prizivati zlo, u crkvi mu nije mjesto – govorashe fra Mladen Lucic', nosilac Ordena bratstva i jedinstva.
Ljeto je gorilo u pozharu boja i zvukova. S nama je izishao u krug samostana, trazhec'i motichicu da u povrtnjaku okopava paradajz i mahune, i ne pomishljajuc'i na svoju bolest, starost i na put kojim svako od nas jedanput putovati mora.
* * *
Od dramatichnih i sudobnosnih dogadjaja na Vilic'a-guvnu, u Shc'itu, Prozoru i Jablanici proteklo je shest decenija... Fra Mladen Lucic' je davno umro. I bolje mu je, jer – da je i pozhivio – uzoritog velechasnog ubila bi strashna vijest da su izdajnici njegovog naroda, ustashe – shest godina poslije Dejtona – minirali velebni spomenik Bitke za ranjenike na Makljenu. Za pochiniocima i njihovim naredbodavcima josh se ”traga”.
|