|
Tako Ibrahim Kajan, uočavajući i razotkrivajući svekoliko dramsko i dramatski tragično u duši bosanske kraljice Katarine Kosača ostvaruje antičko pravilo o dramskom jedinstvu radnje, vremena i mjesta u svome dramskom tekstu. Sve se događa u duši nesretne žene. Spisateljski, dramski i dramaturški inventivno, Kajan u/na scenu izvodi kraljicu i kao osmogodišnju djevojčicu i kao dvadesetčetvorogodišnju djevojku, što upotpunjava sliku i razjašnjava porijeklo njezinog duhovnog stanja i moralnih zahtjeva koje suprotstavlja nesmiljenom inzistiranju i potsmijehu don Franciska – Generala inkvizicije čije umilno intonirane riječi: Međutim..., milostiva kraljice zaboravili ste i vi a i mi uočiti jedan propust, ni sam ne znam kako se to desilo... zaboravili ste potpisati... Naravno, potpisati autobiografiju, odnosno: testament – kako istu tretiraju Vatikan i inkvizicija.
Prethodno, kraljica je govoreći o svom pobolijevanju i zdravstvenim tegobama već nabacila/izrazila svoju sumnju da je truju i izrazila čuđenje zašto bi to neko činio, ona je samo sama, slaba, stara i nemoćna žena... Sam tok razgovora sa don Franciskom sugerira da se dugo i dobro znaju što može značiti samo da je kraljica tokom jedanaest godina svoga boravka u Rimu sistematski isljeđivana kako bi se dobio dokument – autobiografija koja je dijelom i oporuka/testament koji sada treba samo potpisati.
Pouzdano, Kajanova opservacija historijskih činjenica i njihova inventivna interpretacija i projekcija u dramski tekst – neće se svima dopasti. Ali, neovisno o tome, Kajanu niko ne može osporiti pravo na doživljaj i viđenje i dramsku/dramaturšku predstavu i sliku koju oblikuje i prezentira kao dramski pisac. U suštini i formalno, Kajan donosi građansku tragediju (začetu u XVIII stoljeću snaženjem utjecaja i pozicije filosofije racionalizma), a ostvarenu dramskim sekvencama kao najmanjim fabularno-tematskim jedinicama u razvoju dramske radnje. U načelu, Kajan svoju dramu ispisuje suvremenim bosanskim jezikom. Onovremeni bosanski govor/jezik opstaje kao povod koji podsmješljivo koristi don Francisko da bi bosansku kraljicu Katarinu Kosača zaustavio usred pokreta i u svakom trenutku doveo pod svoju inkvizitorsku lupu. Pa je blistav, čudesno lijep bosanski vez na stolnjaku kraljice Katarine – to je njezin rad, ali bosanske riječi koje je koristila tokom pisanja autobiografije: stanak, dažd, sij, mrganj, kami, varda – samo su smiješni lokalizmi prema kojima je on velikodušno dobrohotan, jer ih ne može uzeti ozbiljno...
* * *
Činjenično, u drugoj polovici XV stoljeća, mada u nevjerojatnim opcijama previranja i međusobnim satiranjima moćnika – Bosna je zemlja od koje strijepe i čijim se moćima klanjaju. Već preko stotinu godina Bosanci spriječavaju upade Turaka u Bosnu: na Drini, na Neretvi, kod Bileće... Usprkos svim kontradiktornostima to je vrijeme najjače Bosne. Stotinudvadeset godina ranije, Stjepan II Kotromanić stolujući u gradu Srebrenik piše Povelju kojom uvijek dovitljivim i mudrum Dubrovčanima i gradu – državi Dubrovnik daruje Rt, Rat, Ston, Pelješac, neka druga ostrva i Prevlaku, ali 1450. godine bosanski vojvoda herceg Stjepan Vukčić Kosača s vojskom opsjeda grad Dubrovnik, pa ga Vijeće Dubrovačke Republike proglašava izdajnikom, ucjenjuje njegovu glavu na 15.000 zlatnih dukata, kućom u Dubrovniku, nasljednim plemstvom i godišnjom rentom. Vijeće Dubrovačke Republike čak predlaže da se oblasti Stjepana Vukčića Kosače otkupe za 50.000 dukata kao poklon veziru, da Dubrovačkoj Republici pripadnu Konavle, Trebinje, Dračevica i Vrn, a da ostatak pripadne državi Bosni. Dubrovnik vješt u trgovanju tuđim imetkom, interesima i vlasništvom, zaletio se da to i vojnički progura pa je dubrovačka vojska doživjela katastrofalan poraz u sukobu sa vojskom vojvode herceg Stjepana Kosača. Dubrovnik poseže za sklapanjem sporazuma sa bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem. Bosanski vojvoda herceg Stjepan Vukčić Kosača je zbog svega isključen iz katoličke crkve, ali papina bula nije objavljena jer je to moli kralj Stjepan Tomaš... Taman dolazi do smirivanja prilika u Bosni i u odnosima s Dubrovnikom, a Mehmed II Fatih nasljeđuje miroljubivog turskog sultana Murata II, pa nakon osvajanja Carigrada kreće prema Europi...
Vladislav Hercegović Kosača, brat kraljice Katarine i znamenit kaligraf a sin Stjepana Vukčića Kosače, 1452. godine s bosanskom vojskom zauzima očeve gradove Blagaj, Todijevac, Vratar na Sutjesci, dva utvrđenja na mostu na Neretvi, Vjenčac u Nevesinju, Imotski, Kruševac i Novi u Luki. Osvoja cijeli Hum, osim Ljubuškog kojeg zauzima nešto kasnije...
A bosanska kraljica Katarina još uvijek u svakom svome snu, daleko od Bosne, sanja taj prostor kao vrijeme svoga djetinjstva i mladosti u Usori, Kraljevoj Sutisci, u blagom Primorju, u od prkosa Hercegovini i blagajskoj palači, u Starom gradu Blagaju.
* * *
Ustvari, Bosna i njezini ljudi nemaju ni trenutak vremena, povijesnog dakle, koje nije nabijeno jezom najnevjerojatnijih zbivanja i kataklizmatičnih satiranja i prijetnji. Kao takvo, uistinu je otvoreno svim opcijama i interpretacijama iventivno-kreativnog duha. Vrijeme koje možemo zvati Bosna duboka je i neutaživa čežnja bosanskog čovjeka za artikulacijom bosanskog bića makar u najjednostavnijim vidovima, a bliska je i današnjem čovjeku. Bosanska prošlost i sadašnjost, bosanski čovjek onda i sada u istoj mjeri vape za artikulacijom sopstva kao otvorene i paradigmatične arhetipske slike slućene i mućene, željene odvajkada. Drama Ibrahima Kajana Katarina Kosača – posljednja večera jeste jedan od mogućih prilaza, ljudski i emotivno iskren, snažan u ishodu, okrenut bosanskoj ženi – najčešće i najbezobzirnije žrtvovanom biću u povijesti svijeta.
Bosanska kraljica Katarina Kosača umrla u Rimu, sahranjena u crkvi Ara Coeli a na grobnoj ploči, po njenoj želji, upisan je tekst na latinskom i bosanskom jeziku: ”Katarini, bosanskoj kraljici, rođenoj od Stjepana, vojvode od sv. Sabbae iz roda Jelene i doma vladara Stjepana, žene bosanskog kralja Tome. Živjela je 54 godine, a umrla u Rimu 25.10.1474. godine. Ovaj spomenik je postavljen njezinim pismom.”
”Papa Siksto je dao na grobni kamen uklesati lik okrunjene kraljice, a u sredini na latinskom i iliričkom jeziku ovaj epitaf” – zapisao je provincijal Ivan Stražemanac, koji između ostaloga tvrdi i: ”Duks, otac Katarinin – Stjepan Vukčić Kosača – potaknut glasnicima i posavjetovavši se, konačno je pošao k Mehmedu da bi on s velikom vojskom poduzeo pohod na Bosnu.” I: ”Dakle, 1463. godine, kada su se Turci sabrali iz cijele Europe i Azije hod grada Drinopolja, krenula je Mehmedova vojska u kasno proljeće protiv Bosanaca, želeći upasti u vojvodstvo sv. Sabbae.”
Inače, provincijal Bosne Srebrene Ivan Stražemanac ispravljao je mnoge neistine i legende o povijesti Bosne, kaže Džemaludin Alić u svojoj knjizi Devetnaest stoljeća Bosne, Dinex, 1998. godine.
Bosansku bremenitost složenošću utjecaja i najrazličitijih interesa u tim vremenima posebno kompliciraju snaga Vatikana – katoličke crkve i njezinih inkvizicijskih mehanizama, nasuprot aspiracijama otomanskog carstva i dijelu bosanskog življa koje u islamu vidi bosanskoj crkvi i tako dobrim Bošnjanima blizak i privlačan svjetonazor. Jer, duh kur’anske Objave već je oplodio ugrušak krvi na Balkanu. Treba se prisjetiti slike, makar bila riječ i o mitskom predstavljanju, a koju znamo pod nazivom bir ugurden i koja kaže da je u samo jednom danu kod Jajca islam primilo preko trideset šest hiljada duša dobrih Bošnjana...
Sama bosanska kraljica Katarina Kosača, iskreno i neupitno odana katoličanstvu, ne umije i ne želi odvojiti se od činjenice da joj je brat Ahmed-paša Hercegović musliman, pa u teškim vremenima po Bosnu i samu sebe, videći kako sila Boga ne moli – iz Dubrovnika se 1463. godine sklanja u Rim, ali dva svoja sina stavlja pod njegovu zaštitu na šta se u Rimu ni najmanje ne gleda s odobravanjem. Valja imati u vidu i činjenicu da je to vrijeme u Rimu dominantno obilježeno bordžijanski, dakle: svakovrsnim spletkarenjem i trovanjem suparnika i sposobnih protivnika u svim vidovima društvene hijerarhije i javnim poslovima, u ljubavi i porodičnim odnosima, što je zapravo postao i osnovni odnos u svakodnevnom životu, običaj i moda. Bosanska kraljica Katarina Kosača poboljeva od te prakse sve do svoje posljednje večere sa Generalom inkvizicije, kada joj, nema šuhve ista biva i uzrokom smrti.
Ljudski i dramski je potresna i očita činjenica da se sve to zbirno i bespovratno susreće, događa, pogađa i dovršava u duši jedne žene makar i bila riječ o Katarini Kosača – bosanskoj kraljici. U optici Ibrahima Kajana stvaran je smisao za prepoznavanje, uočavanje i uobličavanje dramatskog u procesu satiranja humanističkog u čovjeku, prepoznatog i u kraljičinoj pojavi i slici. Sve silnice su se stekle u jednoj duši u isti čas do mjere u kojoj moraju nestati: duša ili to što je ispunjava i razdire.
Tako se postvaruje psihološka karakterizacija koja je vrlo suptilno zamišljena: ako već nisu tipološki zadati svojom funkcijom likovi profiliraju sami sebe. Bosanska kraljica Katarina, takođe. Pisac ne gubi ni čas: kraljica Katarina dio dijaloga pretvara u monolog i don Franciska uvodi u slijedeću scenu – dramski prizor iz svoga života. To smicanje slika, smislova i značenja ostvareno je kao kaleidoskopski prijelaz iz refleksije u refleksiju pa je uvjerljivost poetički imanentna i prirodna. Scenaristička preciznost pridonosi uvjerljivosti.
Istodobno, ova opcija omogućuje da se sve u njoj samoj zbude. I to se zbiva.
Bosanska kraljica Katarina umire otrovana, ali u projekciji tunela na čijem kraju vidi svjetlo i u kojem joj prilaze dobri i dragi, brat Ahmed-paša Hercegović, djeca: sin Sigismund – Simun – Ishak i kćerka Katarina – čije drugo ime i ne zna, dobri Bošnjani. Svjesna do posljednjeg časa, proživljava svoju ranu mladost, očevu ljubav, svoj dvadesetčetvrti rođendan u palači – tvrđavi Staroga grada Blagaj, svoju ljubav prema stasitom glumcu Mrvcu (koji se nakon objave njezinih zaruka i udaje – sa blagajske tvrđave strmoglavljuje u podnožje kamenog masiva prema izvoru Bune!), svoj odnos sa mužem, svoju ljubav prema djeci i Bosni... i očiglednu stvarnost smišljene prevare: ubrzati njezinu smrt – skratiti joj život – kako bi njezin testament stupio na snagu što prije, a Rimska crkva došla u poziciju da po kraljičinoj posljednjoj volji polaže neopozivo pravo na Bosnu...
Sve to prolazi joj kroz glavu dok odlazi u nepovrat.
Valja razumjeti kako je pjesnički i spisateljski blistavo shvatio svoju priliku, dramsku i književnu mogućnost oblikovanja, autor drame Ibrahim Kajan. I kako je uspio. Njegov tekst puno je više od pukog dramskog predloška za predstavu, jer, riječ je o tome da je sjajno shvatio/razumio srednjovijekovnu Bosnu i njezinog čovjeka. To se posebno zrcali u liku herceg Stjepana Vukčića Kosače u 5. sceni. U cjelini gledano, tekst je veoma zahtjevan prema akterima, tj. glumcima koji trebaju donijeti uloge artikulirane u psihi bosanske kraljice Katarine Kosača i predstavu u cjelini. Jer, dramski događaj – namjerno ne kažemo: radnja, konzistentno je razvijan u osjećanju i razumu bosanske kraljice Katarine Kosača i kao takav, kao cjelina dramske zamisli nametnut kao drama i jedinstvena slika za svake oči. Zato će kvalitetno scensko postavljanje ove drame umnogome i bitno zavisiti od dramaturških zahvata i redateljske invencije.
Cjelina dramskog teksta odiše ljudskom i spisateljskom zrelošću autora, suptilnošću njegove pjesničke prirode, jasnoćom željenog cilja i stvarnošću viđenja u prostoru i vremenu do u ovaj čas. Kajanova drama Katarina Kosača – posljednja večera, izuzetno je dragocjen doprinos bosanskohercegovačkoj dramskoj književnosti u kojoj predstavlja značajnu poetičku inovaciju, jer se može doživljavati i razumijevati i kao tekst za čitanje.
07.08.2003.
____________________
Napomena: Tekst je pisan kao recenzija 2003. godine, a potom objavljen u listu Nur – Danska; u listu Žena – Švedska; u časopisu Behar – Hrvatska, a pošto je komad postavljen na scenu Mostarskog Teatra mladih i uspješno igran širom BiH i u Hrvatskoj, i kako je autor drame – Ibrahim Kajan – Mostarac koji sada i živi i radi u Mostaru – ovaj tekst objavljujemo i u časopisu Most.
|