Prije ove knjige ona je učestvovala u projektu ”Napiši pismo svom djetetu”, a što je kod istog izdavača rezultiralo knjigom ”Vrijeme za sjećanje” 1999. godine i otvorilo put objavljivanju i ovoga rukopisa. Autorica Nizama Čaušević je rođena u Janji, ali je do rata 1992. godine živjela i radila u Goraždu, te je zbog rata u domovini morala napustiti zemlju i od 1993. godine je nastanjena u Švedskoj.
Odmah ispod naslova novoobjavljene knjige stoji oznaka ”Dokumentärskildring” (dokumentarni opis) što pojašnjava da se radi o dokumentarnom pričanju, a što je vidljivo kroz cijeli ovaj rukopis. Osnovni tokovi radnje smješteni su u starom geteburškom hotelu ”Tri krune” koji je u jednom periodu pred renoviranje i prerastanje u današnji hotel ”Spar” bio prihvatilište u kojem su živjele izbjeglice. Autorica je i sama bila smještena u ovom hotelu pri dolasku u Švedsku 1993. godine. Ona na skoro 300 stranica ovog rukopisa detaljno opisuje šestomjesečni boravak s dijelom svoje obitelji u ovom hotelu, sa svim osobinama i neizvjesnošću ovog i ovakvog života. U isto vrijeme, njen muž se nalazi u opkoljenom i stalno granatiranom Goraždu, bez hrane, mogućnosti komunikacije i izlaska. Istovremeno, a kroz razgovore s drugima iz hotela, te osobne asocijacije, autorica proširuje svoje pričanje u prošlost, tako da čitalac dobija sliku njenog kompletnog života, od djetinjstva, školovanja, udaje, dobijanja djece, pa do teške odluke o napuštanju rodnog mjesta i izbjegličkoj odiseji kako bi se sačuvala glava na ramenu i preživjelo. Mada je spletom svih ovih okolnosti njen život doveden na sam rub egzistencijalnog opstanka, ipak, autorica održava cijelo to vrijeme bitni nivo osobnog dostojanstva i moralnog integriteta. Svaki član njene obitelji pokušava da na cijelom putu izbjegličke kataklizme vlastitim radom obezbijedi egzistencijalne potrebe što nimalo nije lako i što često biva praćeno različitim poniženjima.
Iako je ovo osobna priča, na momente vrlo potresna, ona je u mnogim elementima identična ili slična milionskoj brojci drugih bh. izbjeglica koji su tumarali svijetom tražeći spas. Po tome je ovaj rukopis i nešto više od samog dokumenta. On govori i o drugima, onima koji su primali ili odbijali pružiti pomoć unesrećenim, onima koji su ubijali i palili tuđa ognjišta, ali i o onima koji su sve to mogli spriječiti – ali nisu.
Knjiga ”Hotel Tri krune” je, dakle, dokumentarna proza, interesantna i lako čitljiva. Autorica prati hronološki slijed događaja s čestim i dugim digresijama u prošlost, opisima likova, prirode i vlastitih osjećanja. Poglavlja knjige nose naslove prema imenima pojedinih likova (Ahmed, Edin, Mina, Hasan, Göran, Arif, Lejla, Emira, Faruk, Jasenko, Mejra, Nedim, Halil, Emina), mada se u tim poglavljima često vrlo malo govori o datom liku. U kompozicijskom, strukturalnom i stilskom segmentu vidljivi su određeni simptomi prvog rukopisa. Jezik je lak i jednostavan, bez leksičkog i sintaksičkog eksperimentiranja, dubljih i studioznijih semantičkih poniranja, a što se podrazumijeva u skladu sa zbrkom osjećanja i misli naratora. To je i razumljivo jer se radi o drugom jeziku. Tekst bi u maternjem jeziku vjerovatno bio mnogo složeniji i koherentniji. Ipak, ova knjiga zaslužuje dužnu pažnju.
Mislim da je kratak zapis na koricama knjige, a koji je napisao Per-Börje Elg, efektno u svom završnom dijelu prikazao hrabrost pisanja ove knjige. Evo tog citata:
”Kada sam bio zamoljen da pročitam, ali i donekle lektorišem ovu knjigu, smatrao sam da je hrabro pisati na švedskom. Ali ono o čemu govori ova knjiga pokazalo se još većom hrabrošću, ne ostaviti prošlost iza sebe, već je ponijeti sa sobom u jedan novi i iz početka nepoznati život.”
|