Začudnost i tajanstvo cvjetanja su razlozima ovih akvarela. Ne tek jarkom kičicom uhititi krhkost i prolaznost, ljepotu i sklad. Ovo bi ponajprije bile nekakve likovne haiku, likovno poetski izričaji. I ne samo puka sličnost u regularnom poretku bića. Jer ovi su cvjetovi i cvjetni, i zvjerski, i ljudski, i anđeoski. I nisu tek kratkovječnosti uslikana u trajnije materijale. Naprotiv, erotska njihova kvaliteta pretendira na vječnost. Traganje za erotskim bićem cvjetosti. Pretakanje iz pupa u cvijet, iz cvijeta u plod, iz ploda u sjemenje.
I sve to krcato vječnim, plodnim peludom poput aure.
Mirsada Baljić slika nadahnuto taj čudesni cvijetni svijet. Njegov miris, pokret, titraj, snolikost, nutrinu, rubne prostore, oblike i ozračja, uspomene, reinkarnacije, govor, rastakanja i harmonije, boli i ushite, ljubavi i bliskosti, snoviđenja...
I nema tu nekog sarajevskog sfumata. Ova slikarica zasađuje svoje vrtove u jarkim južnim koloritima vlastitog zavičaja, djetinjstva, prvotnog svježeg poimanja svijeta i cvijeta.
Žarišne točke zgusnuća vrlo bitne za poetiku tehnike akvarela gotovo redoviti bivaju središta, dubine cvijeta i cvjetne kompozicije. Žarišna točka u kontrastu s ozračjem uzuduka ili vodenih površina u kojima žive i plamte ovi vrtlozi cvjetosti paralelnih svjetova.
Cvjet i svijet. Svjetova cvijeta. Cvjetanja i cvasti svijeta i svijetova na dohvatu ljudskih ćitila, umilja i zaumlja.
Jarko. Jasno. Strastveno. Vrlo ekspresivno. I sve to ne samo kao izvanjska ljepota, već kao intenzivno zbivanje cvjetanja kao fenomena. Kroz protoke jarkog sunca. Što govori cvijet općenito? Što govore cvjetovi ovih akvarela posebice? Da li su u dosluhu sa zvjezdama i zbore ono čovjekovu sluhu nemoguće, čovjekovu umu nepojamno? Ne znam posigurno. Ali kao da postajem ovisnikom ovih cvjetnih vrtova. Zauvijek. Nije li to misija umjetnosti općenito, ovih slika posebice? Potaći u konsumentu žudnji za radošću pozitivne i divne energije cvjetanja. Artikulirati negdje u dubinama zapretan osjećaj mogućnosti ponovnog cvjetanja svih čula i čuvstava.
Rastvorimo širom dveri Mirsadinih vrtova. Kročimo u njih bez zlosti i mučnina. Treba samo uroniti pogledom u njih. I biti sretan. Sa svim vlastitim pupovima zaborava pred mogućim svastima.
|