|
Bojim se reći, ali mi se sve više čini da je knjiga ”Bijeli mantili tuđine” Emine-Emice Potur, ustvari ponajviše njena, ali i naša ispovijest, usud i sudbina koja je zadesila Bosance i Hercegovce, nakon oružane agresije na državu BiH, sve one koji na čelu i duši nose biljeg – izbjeglice, raseljenog lica, onaj neko ko je iznenada i protiv svoje volje postao neka i nekakva čudna sorta – ubogi beskućnik.
Zapisivaču ostaje da konstatuje da je nakon prve knjige ”Sjećanja”, doktorica Potur, smogla snage da napiše i objavi i svoju drugu knjigu, zanimljivog naslova, naslova koji i u znatnoj mjeri određuje i sam sadržaj knjige. I dok je knjiga ”Sjećanja”, bila okrenuta roditeljskom domu, majci Sevliji, probuđenom zlu u ljudima, agresiji, prestanku postojanja ljubavi i tolerancije, i uvažavanja među ”komšijama”, prijateljima i znancima, ova nova knjiga govori o Americi, o dolasku i življenju Poturove u zemlji blagostanja, u Ameriku.
|
Emina-Emica Potur: Bijeli mantili tuđine
|
|
Knjiga je građena i sazdana je, kao svojevrstan mozaik, unutar koga ima desetak priča – zapisa – ispovijesti koji govore o ovoj Mostarki koja je ”presađena” mimo svoje volje u jedan sasvim drugi i drugačiji prostor i podneblje. To je tamo gdje nema Mostara i mostarskog behara. Bolno je ono što Emina-Emica Potur, iscrtava riječima. Toplina i jednostavnost izraza, su možda, ono nešto, i najzanimljivije i najnaglašenije u ovoj knjizi. Ljubav bi trebala da bude sve, ili skoro sve. Samo pod tuđim nebom, dokle i kako ostati ”u ravnoteži”, a u isto vrijeme biti krhka biljka jednog života koji je samo i jedino u Mostaru i među svojima, bio život i punoća življenja. Minula su ta dobra i ne tako ”stara vremena”, ali, ipak, život ide dalje i živjeti se mora.
Ova se proza počesto doživljava, dok se čita i iščitava, doživljava i kao, slikarski rečeno – ćilim, naš bosanski ćilim na kome ima mjesta za sve, uz obilje mirisa zavičaja i onog, nečega finog i rascvjetalog što je mirisalo i ostalo u uspomenama i sjećanjima, da nikada ne prestane – mirisati. Emocije su ono što bi se moglo nazvati neuništivim vezivnim tkivom koje živi i trajno traje u svakoj riječi i rečenici. Ovo je knjiga naglašene atmosfere i iskaza krotkog i zanimljivog. Evo, i jednog kraćeg fragmenta:
”Dane nastavljam u učenju jezika, radim ritmom ponuđenog mi rada za opstanak. Obaveze su nemilosrdne i složno se nadovezuju, skupila sam novac da otplatim kartu za dolazak u Ameriku. Po ulasku na aerodrom u Split među papirima ”put u treće zemlje”, bio je i papir koji su svi potpisali, pa i ja.
Dolaskom u Ameriku vidjela sam da se tim potpisom obavezujem isplatiti put u jednom pravcu – 623 dolara. Nije mi teško palo potpisivanje kao ni u dijelovima otplata puta, koliko saznanje da je ovo putovanje ipak bilo jednosmjerno. Pekao me put bez povratka. Noćima sam se okretala i ponavljala: put je samo u jednom pravcu, put konačnog rastanka sa zavičajem. Otplatila sam taj put čak i prije vremena, jer su me učili da ne dugujem, nikome i nikada i nigdje. Nastavila sam da od svog zarađenog novca, skupljam za kartu u drugom pravcu.
Vjerovala sam u njega... Kako bih mogla vjerovati da neću u Mostar.”
|
Dobrivoje Bobo Samardžić: Mostarski motiv, 1965.
|
|
I sama krhkog zdravlja Poturova je smogla snage da onima što su je (što su nas!) tako grubo i bezdušno otjerali sa kućnog praga i ognjišta, uputi i kaže (zapiše) rečenicu koja je jača i od najjače i najveće kletve. Evo te rečenice: ”Zakonu smrti podliježu i oni koji su mi oduzeli rodbinu, prijatelje, status i osmijeh. Njihova smrt je i za života doživljena.”
Koliko dostojanstva nakon svega doživljenog i mudrosti je kondezovano u ovim riječima i mislima koje nadrastaju vrijeme i svaku bol.
Patnja kao da i da nije patnja, bol kao i da nije bol, kada se knjiga proze ”Bijeli mantili tuđine” pročita i sklopi, i ostavi da se ponovo i nanovo čita i doživljava, možda drugi put, i nešto drugačije. Još jače. Mora se imati toliko snage i vedrine, one skrivene u sebi, i niti u jednom trenutku ne posrnuti, da pad ne bi bio uzlet i let iznad grada, golemog grada San Pedra, gdje Poturova sada živi. A živi kao malehna vatra, vatrica koja nešto čudno u sebi ima, i neće niti može da se ugasi.
Zašto bi se i ugasila, kada još ima dosta toga da kaže i zapiše.
I na samom kraju, zašto ne reći, ljepoti i skladu knjige, značajan doprinos, naslovnom stranicom i ilustracijama dao je Alica Jakirović, slikar mostarski.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-07
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|