|
 Prije nekoliko dana u Kvebeku, u Kanadi, prekinut je zhivotni i stvaralachki put Nenada Zhuje, istaknutog novinara i osvjedochenog humaniste, koji je svim svojim bic'em bio vezan za kuc'u ”Oslobodjenje”. Tako je smrt, iz redova srednje generacije Redakcije ”Oslobodjenja”, odnijela vrijednog i pozhrtvovanog radnika, susretljivog kolegu i odanog prijatelja, chovjeka koji je za sve imao vremena i razumijevanja, ne shtedec'i sebe i svoje zdravlje.
Nenad Zhujo je, zahvaljujuc'i svojoj mirnoc'i, sve zadatke ispunjavao tiho i dosljedno, pa mu je chesto dopisnishtvo ”Oslobodjenja” u Mostaru bilo druga kuc'a. U prijeratnom, ratnom i poratnom vremenu, naslushao se pricha, razmirica, intriga, ali ni o kome i nikada nije izrekao loshu rijech. Najvishe je pisao o sportu, posebno o fudbalu, pratec'i ”rodjene” i drzhavno prvenstvo Jugoslavije, ali je svojim perom osvjetljavao mnoge ljude i burne dogadjaje svog vremena. Na svojoj zhivotnoj stazi, prozhetoj chovjekoljubljem, ispisao je bezbroj vijesti, izvjeshtaja, osvrta, biljeshki, reportazha, drushtvenih hronika i komentara, prepoznatljivim zhurnalistichkim stilom, po chemu su ga chitaoci nasheg lista shirom zemlje i svijeta izuzetno cijenili. Uz teshku fizichku boljku, u dalekoj Kanadi, Nenad je brzo obolio i od chezhnje i nostalgije za svojim rodnim Mostarom i domovinom, Bosnom i Hercegovinom i svim prijateljima i saradnicima s kojima je odrzhavao kontakte do posljednjeg daha.
Ali, sudbina je bila vishe nego okrutna prema Nenadu Zhuji i njegovoj porodici, s kojom je, onog kobnog jutra, 9. maja 1993. godine, protjeran iz svog stana na Balinovcu, kada je, mada u jednoj paklenoj atmosferi borbe za goli opstanak, proradio njegov profesionalni nerv da bi se dokopao prvog telefona i obavijestio redakciju ”Oslobodjenja” da je u gradu Mostaru zapochelo etnichko chishc'enje od strane HVO-a. Tih gorkih i groznih agresorskih majskih dana redovno je izvjeshtavao redakciju o tragediji Mostara i svim svirepostima nad njegovim zhiteljima.
Medjutim, kada se potkraj maja 93. godine ponadao da bi razum mogao prevladati zlo i mrzhnju, a oruzhje utihnuti, Nenad se sa porodicom vratio u svoj stan, u zapadnom dijelu grada, odakle je, nazhalost, njegova porodica ponovo protjerana a on dospio u zloglasni logor Heliodrom. Dozhivljavajuc'i brojna maltretiranja i ponizhenja, kada se nashao nebrojeno puta i u zhivom shtitu na linijama rata u rodjenom i do ove golgote mirnom i zajednichkom Mostaru, Nenad se nashao pred teshkom dilemom – da li ostati ili potrazhiti spas u trec'im zemljama. Ljubav i privrzhenost prema porodici, supruzi Draginji, sinovima Goranu i Dariu, majci Sabiri i brac'i Ibrahimu i Miri, odvela ga je na put bez povratka. Zbog svega toga nikada nije bio sretan i teshko je patio, koliko zbog udesa svog Mostara, toliko i zbog svoje domovine Bosne i Hercegovine kojoj su sa svih strana izricali smrtne presude.
Svaka smrt je okrutna i neumitna, pogotovo kad iz nashih redova odnosi drage i plemenite ljude, pa je i Nenadov, ipak iznenadni odlazak, bolno odjeknuo u njegovom Mostaru, Sarajevu, Bosni i Hercegovini i medju izbjeglicama i prognanicima rasijanim shirom svijeta. Zato, ovog dragog kolegu, istaknutog novinara i uzornog chovjeka, zaborav nikada nec'e otrgnuti iz nashih srca i pamc'enja. To mu poruchuju njegove kolege iz redakcije i mostarskog dopisnishtva ”Oslobodjenja”, Mugdim Karabeg, Alija Kebo, Alija Behram, Minja Bojanic', Dzhemal Raljevic', Dalida Tulic', Branka Nozhic', Safa Jazvin, Milan Andjelic', zatim Dragan Miladinovic', Dzhevad Kolukchija i drugi s kojima je Nenad svakodnevno ispisivao stranice svoga chasnog zhivota.
|