|
[tekst iz prethodnog broja]
Slika:
- Beograd. Skadarlija: kaldrma, kafane, ”Dva jelena”, ”Tri šešira”, mnoge kafane, ograde i bašte, stare kuće i pendžeri... Muzika skadarlijska, gradska, boemska... Dočarati tu atmosferu (ako nema novaca za odlazak i snimanje)... Ujevićeve knjige koje su u Beogradu objavljene u vrijeme njegovog boravka: ”Lelek sebra”, ”Kolajna”, izresci iz novina, tekstovi, rukopisi...
Tekst:
Narator:
- Pjesnik napušta Zagreb. Dolaziće i napuštati ga još u više navrata. Tek pred kraj života ostaće u tom gradu – zauvijek. Napušta Zagreb, sjetan, neshvaćen, degradiran i ponižavan, tragičan, ali skrušen i tih, slomljen, ali ne i posustao. Odlazi u Beograd 1920. godine i tu ostaje do 1925. Ovdje će objaviti svoje dvije čudesne, možda i najbolje, knjige pjesama: ”Lelek sebra” i ”Kolajna”, brojne eseje, kritike, prevode i prepjeve, polemike. Pjesnik odlazi – ostaje zapis:
Glumac:
 Hoće li mene da dragi Zagreb, čestiti hrvatski Zagreb, baci napolje sa sumnjivim strancima ili opasnim individuima? Hoću li opet ovdje, gdje življah i prijateljevah od Griča do Šestina sa Augustom Matošem, morati da odem vezanih ruku, i ne kazavši zbogom ni najboljim prijateljima? Hoću li da odem kako dođoh, u smrtnoj stravi i gotovo postiđen i uplašen? Već je za mene ovdje napisano i odštampano da sam jedan tragični, dok su drugi banalni; da ću možda biti poslije Matoša, Polića, Baričevića i toliko drugih čovjek iz one japanske mlade gomile, koja se sama baca u bodljikavu žicu da bi preko njene crvene naslage tjelesa nastupili osvajački pobjednici nove kulture. Ali ja mislim da je žrtava i onako već previše, te da bi vrijeme bilo da najbolji prestanu ginuti za gore ili najgore.
Narator:
- Odlazak iz Zagreba bio je kao odlazak od hladnog kamenog kafanskog stola koga su napustili svi, osim poneki prijatelji. Na tom stolu ostao je njegov bocun vina, žagor i žamor fantasta, pjesnika i boema, krhotine polomljenih raspri i dijaloga, u dimu cigareta snatrenja i vapaja umova, i duboka suha žeđ za životom i svijetom, boljim i sunčanijim, srećnim i čovječnijim. Sa pjesnikom je otišla i silna strast za putovanjima i traganjima, vrela žudnja za novim izvorima života i uzletima duha, potreba da se otkriju nova pjesnička prostranstva raskriljena u modernijim vremenima i civiliziranijim ljudima i stvaraocima. U vremenima koja se ispod naslaga socijalne bijede i duhovne učmalosti naziru prostori ozarenijih i vedrijih vidika za hod i pohod u čovječno i čovječansko.
- Na tom putu, Tin Ujević je, u Beogradu, napisao i objavio ”Lelek sebra” i ”Kolajnu” i brojne druge stranice.
Slika:
- Slika mjesta gdje se kreću siroti, zapušteni, ostavljeni. Na klupama, u parkovima gladi i siromaštva. Pijace i oni koji nemaju novaca. Zadimljene i tijesne kafane i pokoji loše obučen pjanac. Proleterijat. Sirotinja.
Tekst:
Narator:
- Bježeći od vreve i stiske kafana i kafanskih stratega i snobova, kreatura i umišljenih veličina, snobova, i ekscentrika, pozera i komedijaša, pjesnik je tiho odlazio u svoju luku mira, u tišinu, medu papire i knjige. Viđali su ga, u tom hodu, na ulicama, na onim uskim malenim ulicama kojima se kreće prosti svijet, ubogi čovjek i njegova uboga sjenka i pratnja. Ti ljudi su mu duboko uronili u srce: nosi ih u duši i hrabri ih i tješi stihovima.
Glumac:
- Oni imaju radne ruke, vrijedne, bijele ili crne ruke žuljave spolja, ranjene iglicama; srca što misle, oči gdje pogled tme, bona tjelesa, kršna tjelesa, a idu s nama i s vama. Prolaze pored grobnica, crkava, sabora, kuća, idu po polju, po gori, po moru i u visine neba, i svuda donose želju istoga srca vruća, i svuda ištu: pravde, slobode, hljeba...
Narator:
- Iz tih susreta sa sirotima i ugroženima, sa poniženima i potištenima, sa tim viđenjem života zbiljskog i istinskog, života pravog – nepatvorenog, nastaće mnoge pjesme i mnoge stranice Ujevićevog viđenja i shvatanja vremena u kojem živi i o kome svjedoči – nastaće u našoj književnosti socijalna lirika koja će, ubrzo, povesti mase tih proletera i siromaha u buru i borbu za svoja prava i pravdu, za ljudsko dostojanstvo.
- Te pjesme pune duše i duševnosti, te slike bijede i neimaštva, obgrliće sve slojeve socijalne bijede, vodeći ih progresu. Teme i sadržaje za takve stihove Ujević će nalaziti i u Zagrebu i Beogradu, i u Sarajevu koje ga je opčinilo još prije nekoliko godina, pri prvom susretu.
Glumac:
- Doživljaj Sarajeva bit će za mene doživljaj tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet.
- ______________________
- Mnoštva čuče ”negdje”: u Evropi, svijetu.
- Mom je tijelu dosta da se klupko skupi.
- Trošno, lomilo se predugo u kretu.
- Sad je zadovoljno u šutnji, u rupi.
- Molio bi čovjek, da sve nije prošlo.
- Sada je sve pusto. Ni cilja ni mete.
- Tim je možda za sve najbolje i došlo:
- čemu da se živi pokojnika sjete.
- U snu u polusnu jošte traje nada.
- Čudno, tu sam pjesme svekolike spreo.
- Tu mi sviće želja: krenimo do grada.
- Sve sam glasne ptice tu čuo i sreo.
- Niče pređa pjesme: ne htjeti a biti.
- Pada sirov kamen navaljen na grudi.
- U praznini mraka spliću se sve niti.
- Događaj je, kad se čovjek bistar budi.
- I svježinom iz dna toplo čelo budi.
Slika:
- Sarajevo. Panorama grada viđena kamerom sa Trebevića. Grad osmotren sa Vratnika (kapija na Vratniku): strme ulice, bosanska arhitektura kuća, uski sokaci, orijentalna arhitektura kuća: čardaci, avlije, kaldrme – česme na ulicama (stare česme). Pogled s Bjelava. U gradu snimati prevashodno stari dio grada, Baščaršija, Bentbašu, Dugi sokak (gdje je pjesnik stanovao). Snimiti male kafane, kafana ”Samek” i na zidu ploče gdje je sjedio. Posebno snimiti Pozorišnu kafanu: baštu kafane i unutrašnjost, gdje je pjesnik sjedio sa brojnim intelektualcima, pjesnicima, glumcima, novinarima, a u kafani, u svom kutku, dugo sjedio i pisao, pisao, pisao. Potom: kafana Pošta, Lovac, kao i mnoga druga mjesta, naročito sokake, male trgove, Markale i pijace i dr.
Tekst:
Narator:
- Neshvaćen i neprihvaćen, onoliko koliko je očekivao, i u Beogradu i u Zagrebu, praćen sumnjama i smutnjama, Ujevićeva pojava izaziva, praćena je nevjericama i nepovjerenjem, pa ni u očima vlasti nije najbolje prošao, jer je kao sumnjiv i nepodoban bio protjeran iz Beograda u Dalmaciju, u tople krajeve pred dolazak košave i hladne zime. Pjesnik je morao da napusti grad za kojeg su ga vezivale mnoge uspomene, a prije svega objavljivanje njegovih najboljih knjiga poezije koje su bile izuzetno dobro primljene i kritički vrednovane, što mu je donijelo slavu.
|
|
Nikola Janković: Skulptura
|
- I, krenuće pjesnik, jecajući u duši i posrćući po drumovima, krenuće u zavičaj, da se okrijepi, ponovo nadahne i predahne za dalji svoj pjesnički hod: okrenuće se mediteranu, širinama i prostranstvima pogleda na svijet. Ali, ni tamo, u Dalmaciji, neće dugo ostati. Neki dublji nagon i neki zov javiće mu se iz pjesnikovih magnovenja sna o miru i tišini, sna o Sarajevu, uvjeren da će tamo naći dugo željenu luku mira, toliko potrebnu za ozdravljenje i književno stvaranje. I, evo ga u Sarajevu. Doći će jednog dana septembarskog 1930. godine i ostati ovdje punih sedam godina i dva mjeseca, sve do 1937. godine kada odlazi iz ovog grada.
Glumac:
- Jedan rijedak gost stigao je jučer u Sarajevo i njegov dolazak predstavlja za Sarajevo, a specijalno za literarne i umjetničke krugove, jedinstvenu senzaciju...
Narator:
- Tako je pjesnikov dolazak u Sarajevo dočekala kulturna i umjetnička sredina i zabilježila ”Bosanska pošta”. Oglasiće se, vrlo brzo, poslije prepiske sa svojim sabratom i pjesnikom ”bratom po nesanici”, Gustav Krklec, kada se uvjerio kako je Ujević našao sebe u Sarajevu. ”Ovaj grad je jedini shvatio Tina” – piše Krklec.
- Sarajevo ga je opilo svojom prostodušnošću i zarobilo svojim tajanstvom, svojom dobrotom i svojom tradicionalnom gostoprimljivošću. Ima o tome bezbroj pisanog materijala, ali najbolji dokaz je da je Tin Ujević upravo u Sarajevu, za svoga boravka od sedam godina, napisao i objavio više nego za sve vrijeme prije toga i za sve vrijeme poslije toga. Ovdje će doći do izvjesnog prozračenja uma, pročišćenja duha, promjene ritma kretanja i mišljenja, življenja i stvaranja. Neke nevidljive, a pouzdane, sigurne ruke slobode i solidarstva, otvoriće mu nove vidike i dati mu podršku da krene u još smjelije razgrtanje magle pred očima, skinuvši zavjese mnogih mračnih slutnji i udaljavajući ga od sumraka i ambisa, pred kojim je počesto stajao. Reći će, tada, oslobodivši se do dna bića i dubine svijesti, do punog i potpunog iskaza o sebi:
Glumac:
- Ne pripadam nikakvoj vjeroispovijesti, ni članski ni ijednom simpatijom; tako nisam ni katolik, ni hrišćanin, ni vjernik; a tako ni teozof ni antropozof kao moderni ispovjednici otmenih dama. Ja sam slobodni mislilac, a osim toga upinjem se da očuvam slobodu savjesti...
Narator:
- Ni tada ga nisu shvatili. Ili: nisu htjeli ni željeli da ga shvate. Sve svoje zablude i svoja nesuglasja, sva svoja lažna i prodana ubjeđenja, sve svoje mahinacije i nemoralne manipulacije znali su da sruče na njega. Imenovali su ga za otpadnika i trpali u otpadništvo, da bi time prikrili ili potpuno sakrili sebe i svoje lažne ideje, ideologije, svoje ”pripadnosti” i svoje vjere pune nevjere i iznevjerenja. Govorili su:
Glumac:
- On neprestano žudi za samoćom, a ipak ne može bez društva i kafanske vreve kojoj se svake noći vraća; on čezne za prirodom, a može da živi jedino u mnogoljudnom gradu; on slavi i opjeva ljubav, ali je doživljava kao patnju i nesreću, zbog čega mu je, možda, čitavog života bila uskraćena; on i u istim pojavama vidi i dobro i zlo, i lijepo i ružno, i uzvišeno i nisko; on se zanosi i Tolstojem i Nehruom i Bogumilstvom...
Narator:
- Na sve to će smjelo i vispreno, britko i briljantno, u mnogobrojnim svojim esejima i lirskim zapisima, posebno u knjigama: ”Ispit savjesti”, ”Skalpel kaosa”, ”Ljudi na vratima gostionica”, potom brošuri objavljenoj upravo u Sarajevu ”Dva glavna Bogumila”, a radi se o Tolstoju, Nehruu, koje povezuje sa sudbinom, baštinom i istorijom Bosne i njenog širokog i prostranog Bogumilstva... Odgovoriće i mnogim svojim žustrim i nepoštednim polemikama, katkad suviše jetkim, ali duboko iskrenim, istinoljubivim, a nadasve naučno i profesionalno podastrtim podacima iz nauke, filozofije, literature...
- Ali, vrlo često, sve to prelazi i na područje poezije, gdje se, u jednom jedinom, jedincatom sonetu sažme i kristalizuje, izlije i bez ostatka iskaže istina.
Glumac:
- S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
- s tajnom u tom trudnu i prokletom biću,
- sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku –
- gazi stazom varje, mrtvi Ujeviću;
- smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
- smrt je u tvom iću, i u tvome piću,
- smrt je u tvom dahu, i u tvome boku,
- smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.
- Što ti vrijedi polet u sopstvenom čudu,
- što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
- Srce bije, pluće diše uzaludu;
- gle bez fajde ljubiš sve dobro i lijepo;
- kao sveli miris u razbitu sudu
- pogiba u tebi pjev što si ga tepo.
Narator:
- To govori Tin – živa pjesnička antologija koja se kreće predjelima Sarajeva, diše u baštama i piše u kafanama – što je često radio u Pozorišnoj kafani gdje su nastajale brojne stranice njegovih djela.
- Objaviće, za to vrijeme punog pjesničkog zamaha i volje duha da se iskaže do kraja, objaviće ogroman broj tekstova i tri knjige zapažene poezije i lirske proze: ”Auto na korzu” u Nikšiću, 1932. godine; ”Ojađeno zvono” u Matici hrvatskoj u Zagrebu, 1933. godine; ”Pesme” u Beogradu, 1937. godine, prije svog odlaska iz Sarajeva. Sva su ta djela, kao i stotine i hiljade sačuvanih i objavljivanih rukopisa, kao i mnogih izgubljenih, mogla da nastanu u napokon teško nađenom miru koji je Tinu bio nasušno potreban i za njegovo stvaralaštvo i za njegov život.
- Mogao je u Sarajevu, u svojoj Pozorišnoj kafani da noću, dugo, dugo u beskrajnim razgovorima, da ostaje okružen ljudima kojima je njegovo djelo blisko, a njegovo društvo i ogromna njegova erudicija i znanje da se nadu u izvanrednom krugu razumijevanja i saradnje. Znao je u toj kafani da ostane satima i satima, u svom tihom kutku, okružen svojim papirima, kako bi upravo ovdje nastali brojni njegovi eseji i knjige. Pisci, glumci, novinari, napredni intelektualci onoga vremena okupljali su se oko pjesnika i sa njim dijelili i kruh i vino, i ideje i stvaralačke trenutke.
- Ujevićevo pjesničko čulo će se provedriti i pročistiti, a njegovo pjesničko biće izraziti će se punoćom.
Glumac:
- Daj da nam, dok drače noge bodu,
- veselje cvate ko ruža u hodu,
- i našim znojem da se cvijeće krasi,
- i časnim žuljem da se snaga krasi,
- I patnju daj nam, nek onda kad smo jaki,
- toplinom srca da je savladamo,
- i borbu s gadom i s rđom dan svaki,
- netom smo kadri da im zavladamo.
- Daj nam kažiprst i moć da spomenemo
- na sav glas sve dobro što u nama ruje,
- da sebe i sve drugo već opomenemo:
- da se krepče čini, što silnije čuje.
Slika:
- Dugi sokak, ulica u kojoj je stanovao Ujević. Proći kamerom tom ulicom. Snimati sve što može da nas vraća u ona vremena njegovog boravka u Sarajevu...
- Potom, snimiti Muzej književnosti: dvorište, stepenište, arhitekturu zgrade. Najzad: unutrašnjost i stol sa knjigama značajnih bosanskohercegovačkih pisaca, njihove knjige, rukopisi, a među njima knjige i rukopisi Tina Ujevića – da se osjeti da je on ovdje svoj među svojima. O tome govore njegovi stihovi: Duž Dugog sokaka.
Glumac:
- Brate, koji krotko osvećuješ zloće
- bezazlenom šetnjom usred ruzmarina
- s mojim tamnim srcem druguju samoće,
- bog govori sa mnom iz dna kupe vina.
- Čuj me! Kad odleti lišće, strune voće
- pod pokrovom snježnih ježurnih planina,
- ja, plam daha, zemlje, s mišlju da sve proć će,
- motrim izrezani sarkofag Salina.
- Kada budeš tužan, spomeni se mene,
- vedar drag iz tuge, kolo usred sjene,
- što razgalih pjesan u krvavom ropcu:
- ja, što ludo skakah širom po konopcu
- još vjerujem u kov oblika što krote
- i u neraspletenu verigu Ljepote.
X X X
Narator:
- Putuje pjesnik Ujević i sa njim njegova svakidašnja jadikovka, i za njim studeni i tame balkanskih provincima i vrve i stiske, mučnine i tamnine gradova, punih gadova, kreće se jedna gromada uma i širina duha, jedna postojbina duše, talenta – poezije – da promijeni vidike i prostore, da prozrači mučnine i učmalosti, da prosvijetli tmice i nevidjelice – da raskrili prozore vedrine, ljepote, ljubavi, čovječnosti.
- Stope tog hoda pjesnikovog ostale su trajno u Sarajevu. Dišu kafane u kojima su se okupljali umjetnici, noćobdije: maštari i sanjari – boemi kojima su pune duše kao kaše. Duh pjesnikov kruži oko onih bašta i trgova kuda je i tada i u svim vremenima, i sada, i uvijek, i zauvijek kružila stopa čovjekova – kružila da uokruži svjetove i vrtove mira i blagostanja čovjekovog. Sarajevo – otvara kapije, prozore, oči i vidike, za takve putnike – namjernike.
(kraj)
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-07
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|