|
Gradimir Gojer je shvatio i rekao puno vishe, nego shto c'e ikad mnogim ljudima biti jasno, ili uopc'e poc'i za rukom da kazhu. Naravno, to znachi i podrazumijeva onu vrstu govora koju mnogi izbjegavaju, sebichno nastojec'i da ne afirmiraju drugog chovjeka, preshutkujuc'i njegovo djelo. Mada i tako, drugi – kao i svi, htjeli ne htjeli, opet, dovoljno govore: sobom. I opet: svojim prisustvom. I opet, dakle: tom ne/sebichnoshc'u, a tako joj dodajuc'i i jasan predznak svoje pojave i pretvarajuc'i svoju pojavu u predznak, chak. Gradimir Gojer vidi i biljezhi nesebichnoshc'u svoje raskoshne ljudske prirode s pozitivnim predznakom, shto je ljudima tako rijetko blisko i u navici. Mada nam je svima i uvijek u nadi i rachunici s kojom prolazimo. Makar potajno vjerujemo da to shto jesmo i jeste, barem neko odozgo – vidi sve. Zato, iako smo to nadom ukalkulirali, kao bic'a nevjerovatnoc'i odana prirodom i zhivotom koji je potpuna nevjerovatnoc'a i chista nemoguc'nost – kao samo granichno mjesto svega shto zhivot znachi i jeste, ostajemo zapanjeni videc'i, kako je to shto smo zheljeli i moguc'e i uistinu: stvarno! Taman smo, skloni shuhvi, pocheli misliti kako je to sasvim drugachije, a eto, neko je htio i sobom i samo njemu datom prilikom neshto rec'i i o nama! I nasha vjera u chovjeka i tako sopstvenu priliku osnazhena je, ona vidi kako ima smisla, jer – nije bez osnova!
Knjiga Gradimira Gojera Tuzlanski teatarski pasteli – skice & motivi..., dio je te moguc'nosti zhivotnoga i inventivno-kreativnoga sjaja njegove, u svemu osebujne pojave. Njegove duhovne i kulturne shirine, njegove kulturologijske identifikacije i postvarenja njegove konstitucije u okruzhenju i vremenu, u sebi i nama, na istom putu i u trenutku za koji smo imali razloga misliti kako je vec' proshao i, kako ga pouzdano, vishe i: nema. Jer, puno ljudi zna kako teshko opada s grane list i kako lahko, a zauvijek prestaje zhivot. A Gojer to podrazumijeva i poslije lijepih tuzlanskih godina prolazi sjec'anjem, prostorom, vremenom, licima, scenama, biljeshkama, obrc'e skice i motive, reda svoje pastele – bez kojih ni nas ovakvih sada – uopc'e ne bi bilo i ne bi moglo biti u ovome odnosu! Njegovo chovjekoljublje je chisti beskraj dobrote. Inache, o samom svome djelu i porijeklu, imali bismo uveliko manjkavu predstavu. Okruzhenje je ono u shta smo ga/se uspjeli pretvoriti. Ono je onakvo kako smo ga uspjeli vidjeti i vec' time smo ga bitno odredili za sebe, ali i za druge.
Fascinantno je, s koliko dobrote i uistinu plemenite nepretencioznosti, Gradimir Gojer ostavlja kulturologijski trag na putu kojim prolazi, chinec'i ga prohodnim do pravca magistralnoga sjaja. To je, kao da u ljetnoj noc'i iz cvijetne krunice trusi polenov prah, koji c'e u dolazec'em jutru, na oroshenom listu postati: obojen trag. To je toliko prirodno, blisko i imanentno tehnici pastela, da je podudarnost Gojerove namjere i iskaza, naslova ove knjige i njezinoga sadrzhaja – chisto znachenje u fenomenoloshkoj matrici kulturne projekcije i njezinoga smisla u prostoru i vremenu. Ostat c'e vjechna, neodgonetnuta tajna, kako je stizao uraditi sve to shto vidimo i shto c'e sada, kada je tu: zauvijek trajati. (Rijechi: neodgonetnuta tajna – stavljam pod navodnike zbog toga shto nose snazhnu asocijaciju, jer su u naslovu izvrsne knjige poezije pisca i pjesnika Hamdije Demirovic'a, inache teatrologa – a objavljene u biblioteci Nada, u sarajevskoj Svjetlosti, 1976. godine.)
Gradimir Gojer je u nesmiljenoj dinamici svoga vremena i smicanja svijetova na svom putu napisao, objavio i ostavio vishe knjiga, a svoje zhivljenje pretvorio u svekoliki smisao djelanja radi darovanja. To je chovjek koji voli, a ljubav shtedro daruje. Vremena su takva, pa mu se, nerijetko i to uzima kao grijeh. Ali, Gradimir Gojer je chovjek koji pishe i koji zna: to shto chini drugachije se upisuje. Potom, on nema nishta protiv: neka pokusha ko god hoc'e i neka poslije, s najbolje odabranog mjesta i rastojanja, sam pogleda i svoju sliku, jer zrcalo je tu makar odrazhavalo i puku prazninu. Gojer je naime, odavno shvatio kako je tek i samo: chovjek medu ljudima. Uistinu Chovjek, ne tek – sjena. Da je tome tako, svjedochi sobom i svojim knjigama koje su pune drugih ljudi i njihovih djela i njegove dobrote u razaznavanju i svi, njima obuhvac'eni, mogu prepoznati i jasno vidjeti sopstveni znachaj. Tako, iz samoga centrishta, Gojer sebe stavlja na stranu, svjestan vrijednosti prisustva nevidljivog.
Predano radec'i kao teatarski reditelj i tako, bez distance zhivec'i nesmiljeni dril profesionalne etike, Gradimir Gojer, kao da i ne pomishlja da se troshi uredujuc'i svijet po svome. Ni najmanje nije jednostavno razumjeti kako je Gojer uopc'e, uz sve shto radi i shto je radio, mogao zhivjeti i misliti josh neshto. Ovo, utoliko prije shto teatar ne ostavlja prostor za dvije ljubavi, a Gojer se pojavljuje kao chovjek kojega u njegovim redateljskim poduhvatima i teatarskim nesanicama igraju na pozorishnim daskama, ali koji je razumio u kojoj mjeri je Zhivot kao takav – predstava bez kraja i mimo sjaja koji raspoznajemo u sopstvenoj zhelji kad ukljuchujemo scensku rasvjetu, koristimo zvuchne efekte ili: sve dajemo redateljskoj ili glumachkoj ulozi.
Naime, svaka kazalishna predstava je nesmiljeno troshenje i energetsko pretakanje svega shto je chini. Predstava je satiranje svega shto u nju ulazi, tek radi ticaja – namjerno ne kazhemo: utjecaja – tek da bi proizvela ovlashan, lagahan dodir, kao daktil ljudskoga sna barem u prvom redu gledalishta. Ta, tehnologijski gledano najkompliciranija machine ovosvjetskih poslova kakvom smatram teatar – nema milosti ni prema jednom atomu koji je chini i po tome je od svega drugog uistinu slichnija zhivotu, jer uspjeh se mjeri samo pljeskom gledalishta, dok se oznojni akteri josh bore za zrak i klanjaju se – nastojec'i u sumraku razaznati lica gledatelja. Zato je krupno pitanje: Kako je nastala ova izvrsna i dragocjena knjiga?
To je knjiga koja otvara i umnogome odrazhava nespoznatosti tuzlanskog teatarskog i kulturnog miljea, a sam teatar i njegove ljude chini neusporedivo znachajnijim od svakog poimanja iznutra i do sada. Ova knjiga dosezhe kulturoloshku auru drushtvenoga konteksta koji implicira i teatar, ili: u kojemu teatar pulsira kao njegovo srce. Knjiga u kojoj autor upravo svojom dobrotom, shirinom uvida i visprenoshc'u promishljanja nepretenciozno afirmira nespoznatost ljudskih i inventivno-kreativnih velichina i njihov nesebichan dar drugim Ljudima u kulturnoj sredini koju zovemo Tuzla.
Tuzlanski teatarski pasteli – skice & motivi... Gradimira Gojera su istiniti i tako: stvarni. I nema pogleda kroz ovu knjigu koji nec'e uochiti koliko je znachajno njezino pojavljivanje za ukupnost slike i artikuliranje odnosa i uvjeta koji je recikliraju. Gojer je chovjek neizmjerne pozitivne energije u kojoj se otapa svaki otpor i opstaje moguc'nost ljudskoga sna. Gojer je od onih, nazhalost, uistinu malobrojnih ljudi koji znaju: knjiga je chovjek ne samo kao stil spisatelja, knjiga je chovjek jer chovjek bez knjige ne postoji! Potom i dakle, Gradimir Gojer upravo zbog toga – pishe svoje knjige.
Ustvari, Gojer je chovjek od knjige i zato zna da su i drugi ljudi ako ishta vrijede, tek: knjige koje c'e valjati i drugim ljudima jer c'e ih ispuniti ljudskoshc'u. Svoje knjige, Gojer ljudima ispunjen, prvo ispunjava sobom. Njegove knjige stoga imaju stvaran ljudski sadrzhaj i smisao. Njihov sadrzhaj leluja kao u emulziji, otopljen u nevidjenoj kreativnoj i humanistichkoj energiji ovoga chovjeka. Njihov sadrzhaj je tako: Chovjek, par exellance.
Rijechju i fotografijom, sjec'anjem i faktografijom ispred chitatelja defiliraju Radoslav Zoranovic' – Zoran, glumac i chetvrt stoljec'a ravnatelj tuzlanskog teatra. Teatarski poslenik koji fundira profesionalizam u tuzlanskom teatru, ali sudjeluje i u osnivanju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, Jugoslavenskih pozorishnih igara – Sterijino pozorje u Novom Sadu, Festivala djeteta u Shibeniku, djeluje kao predsjednik Zajednice profesionalnih pozorishta Bosne i Hercegovine. Mustafa Hadzhialic' – dugogodishnji direktor Narodnog pozorishta Tuzla, posebno odan izlazhenju chasopisa Pozorishte. Nijaz Alispahic' – knjizhevnik, dramski pisac, dramaturg, lektor i umjetnichki direktor Narodnog pozorishta Tuzla, dugogodishnji urednik chasopisa Pozorishte. Chasopis Pozorishte i njegovi sjajni zahvati u teatarski zhivot. Eldin Tabuchic', direktor. Ispred chitatelja prolaze dramski pisci i njihova djela. Jovan Hristic'. Henrik Ibzen. Dervish Sushic'. Miodrag Zhalica. Branislav Nushic'. Miroslav Janchic'. Ahmed Muradbegovic'. Alija Isakovic'. Zlatko Topchic'. Ivan Lovrenovic'. Mesha Selimovic'. Lada Kashtelan. Slobodan Stojanovic'. Zlatko Jugovic'. Fatmir Alispahic'. Sjajni slikari i scenografi. Ismet Mujezinovic'. Mevludin Ekmechic'. Memo Dervishevic'. Ervin Pleshe – Deda. Akademik Affan Ramic'. Nesim Tahirovic'. Glumci. Maks Damadzhic'. Desa i Zdravko Biogradlija. Zaim Muzaferija. Marko Stanic'. Mirsad Tuka. Muharem Osmic'. Viktorija Stefanovic'. Vlado Keroshevic'. Tomislav Krstic'. Meliha Fakic'. Milenko Iliktarevic'. Zoran Bechic'. Selma Alispahic'. Emir Hadzhihafizbegovic'. Edina Papo. Miodrag Mic'a Mitrovic'. Autori muzike. Chestmir Dushek – Mirko. Asim Horozic'. Zoran Obrenovic'. Gradonachelnici Selim Beshlagic' i Jasmin Imamovic'. Tonci i rasvjetljivachi. Inspicijenti i sufleri. Kostimografi i rekviziteri. Probe, praizvedbe, premijere, reprize. Putovanja i gostovanja. U Bosni i Hercegovini, ali i u zemljama sada ex-YU i SAD-a... Dramski studio Narodnog pozorishta Tuzla. Djechije kazalishte i lutkari. Ljudi i pojave, izlozhbe i predstavljanja. Redateljski listic'i i listine. Plakati, pozivnice i afishe. Ukorichena znachenja, smislovi i likovi. Sve propushteno kroz optiku i multiplicirano vidjenje Gradimira Gojera u njegove zapise i spise koji sve to sada – chuvaju zauvijek.
Gojerova nepretencioznost odrednice skice & motivi, data vec' u naslovu knjige, ostaje po strani kao urodjena i puka skromnost u nashem susretu s njegovim esejom o dramskom opusu Dervisha Sushic'a, pod naslovom: Dramatichar Dervish Sushic'. Rijech je o tekstu u kojem odjedanput pred nama iskrsava na samo vrstan dramatichar Dervish Sushic', vec' i znalac, suptilan opservator njegovoga dramskog i dramatiziranog teksta – redatelj Gradimir Gojer. Ovome slichan po zasnovanosti i snazi iskaza je i Gojerov tekst: Chasopis Pozorishte – Avangardnost u svom vremenu, potreba u danashnjem, kao i tekst: Ahmed Muradbegovic' – Reformator i anticipator u Tuzli. Nisu manje dragocjeni ni glumachki portreti tuzlanske teatarske scene koje donosi odjeljak knjige naslovljen kao: Glumachke karijatide. Gradimir Gojer, chovjek urodjene skromnosti i stvarne kulturne mjere, uvijek daje puno vishe drugima nego shto i pomishlja da bi mogao uzeti za sebe.
Chini se, ovakve knjige su ono shto kulturologijski gledano, a radi kulturoloshkoga rasta i artikulacije kulturnoga prostora, iznad svega trebamo. One donose ono, chemu se bez zazora mozhemo i trebamo radovati. Ono, shto u odsustvu, nikako ne umijemo cijeniti, a shto pojavljivanjem teshko budi nash zamrli nerv o toj potrebi. Gradimir Gojer, kao pojava u svakom pogledu, jeste chovjek koji to zna i koji upravo zbog toga – pishe ovakvu knjigu. Ako samo ovlash pogledamo koliko ljudi koji prohode ovom knjigom vishe nije medju zhivima, proc'i c'e nas trnci, jer i da nisu u knjizi, ochito je, oni opstaju u nama i kad o tome ne razmishljamo. A Gradimir Gojer pishuc'i svoju knjigu – vrac'a i nash dug.
Ovdje, potrebno je kazati i slijedec'e: Narodno pozorishte Tuzla, koje je izdavach ove knjige, jedna je od onih uistinu za nashe prilike malobrojnih institucija kulture, koja ne da nije shtedjela i zazirala od ulaganja u pratec'u izdavachku i propagandnu djelatnost, nego je pouzdano – imajuc'i visoku svijest o znachaju – ulagala i preko svojih stvarnih moguc'nosti. Zato danas, osim ukorichenih godishta chasopisa Pozorishte, koji, nazhalost, vishe ne izlazi – uz ovu kuc'u stoje izvanredne knjige i monografije, kolekcije plakata, afisha, pozorishnih programa, pozorishne fotografije, pa i ova izvrsna knjiga koju je napisao Gradimir Gojer, a koja je i u izdavachkoj djelatnosti ove institucije i medju knjigama Gradimira Gojera – jedinstvena. Ona se izdvaja, prije svega po shirini kulturoloshkoga zahvata i snazi Gojerovog kulturologijskog razumijevanja pojave, smisla i cilja njezinoga nastajanja.
Knjigu je uredio Fatmir Alispahic', a izvrsno dizajnirala Adela Bajric'. Knjiga osim uistinu vrijednih tekstova, napisa i zapisa Gradimira Gojera, donosi i obilje fotografija iz teatarskog zhivota u Tuzli i gradskih prizora sa tuzlanskih ulica.
Pa, mislimo, kako je Gradimir Gojer pouzdano, jedini chovjek koji bi slichne knjige mogao napraviti o Mostaru, Sarajevu, Zenici, ako ne i o josh nekim gradovima i njihovim ljudima u Bosni i Hercegovini. I, kako bi bilo plemenito: pozvati ga, zamoliti ga i pomoc'i mu da to uchini.
Prosinca, 2003.
|