”Bez svjetla nema ni najbljedje boje!”
C.G. Muller, M. Rudolf
Plameni cvijet, igre svijetla, charolija, jutarnji silenzio, biseri od svijetla, valeri, treptaj neki su od naziva fotografija Josipa Ushaja koje sam imao priliku vidjeti. Sami nazivi nam govore o kakvom se senzibilitetu radi. Imati privilegiju od boga da vidish shto drugi ne vide, da osjetish shto drugi ne osjec'a, da oplemenish i koru masline, fasadu stare kuc'e, nevjeshto ofarban prozor bojom koja je zaostala i josh se nije stvrdla, budi u gledaocu davno zatrti san, neshto pohranjeno u podsvijesti, neke slike potisnute iz stvarnosti.
Shta je stvarnost? Shta je realizam? Je li to ono shto svakodnevno gledamo i preko chega ravnodushno prelazimo pogledom? Da li se ljepota krije u ”stvarnosti” ili je ta stvarnost u nama, a da je nismo ni svjesni? Jesu li fotografije Josipa Ushaja nastale sluchajno oslushkujuc'i stvarnost oko sebe, ili su nastale kao potreba da se ukazhe na ljepotu koja nas okruzhuje?
|