Listaju bešumno stari hrastovi.
Ovostranoj percepciji pobjegao zvuk.
Potom, tamni, visoki
pred trubom anđela
koračaju preko nepremostivih
rijeka, stazom
nad kojom je sjena majke dalek
vrh planinski.
A pod njim je, ti shvaćaš,
već zelen gaj,
i među grane prosut glas slavuja
iako si drhtaj nijem,
suh vjetar u jami neba.
Pored svijeće ne blijedi
sjena majke.
Njenom suzom nečije otajstvo
dotičeš. Možda dalek vrh
planinski...?
Ili bi uz svoje vertikale, gore
prema visokom oknu
htjele tvoje beznačajne ruke.
|