|
Dotičeš me bjelinom govora
i tražiš da razaznaš
nemuštu riječ
Sa mojih usana
Kažeš da
ruke su moje od kamena
dok tvoji lahki prsti
miluju hrapavo tijelo
toga ubogoga cvijeta, pustinjskog
Režem mrak
koracima
zavezanih očiju
svaki je novi zamah
provalija
Taj glas što se lomi
vjeruješ da usud je
da poezija je
dok ja
stisnutih zuba
smiješeći se
dočekujem fijuk biča
ponavljajući:
To je samo blagi lahor
To je samo rosni val
Samo je to
Sama i čista
Morska sol
Koju mi na ranu privijaju
Umjesto bokvice
|