Sada, u ovome svevrtlogu, kada su josh zategnute mnoge niti, ljudske, komshijske i medjuvjerske, nemamo nishta jedinstveno. Ni drzhavu, ni vladu, ni vojsku, ni obrazovni sistem. A hoc'emo u Evropu. Hoc'emo da se oslobodimo ratnih trauma i siromashtva. Malo morgen!
Znano je da je u povijesti vishe puta isticano, i danas se istiche – da nam nije bilo Turaka, pa Austrougarske, Njemachke, Italije i drugih, da su nas ostavljali na miru – da bismo imali jednu zemlju, jednu kulturu; imali bismo u svemu ravnopravne narode i narodnosti koji bi imali istu i nedjeljivu sudbinu, shto, naravski, podrazumijeva etnichke, kulturne i sve druge posebnosti.
A znano je da se ni stari Sloveni nisu dijelili na ”istochne” i ”zapadne”, na civilizovane i osvajache, na katolike, pravoslavne i muslimane, na Evropu i Aziju.
Jesu stranci rasparchavali nashe narode i u nashu svijest usadjivali tudje ideje, a medju nama sijali mrzhnju i netrpeljivost. Sada mi, izmedju se, razvijamo mrzhnju, podvojenost i razlike. Bajraktari toga su nashi stranachki lideri, opsjednuti fenomenom nacionalnog, shto je za njih neprikosnoveni cilj i apsolut. Atribut ”svoje” kulture, ”svojeg” jezika iza kojeg se zaklanjaju, atribut je njihove tezhnje za vladanjem. Iako su jezik i obrazovanje dio kulture, a njena primarna svrha jeste da povezuje ljude i generacije, da ih prozhima istinskim, zajednichkim vrijednostima, da ih oplemenjuje i nadahnjuje na nivou na kome ”nashe” i ”vashe” postaju relativna odredjenja.
Tako se danas, kobajagi, i SDA i HDZ u Mostaru zalazhu za Mostar, kao normalan, jedinstven grad. Lijepo zamishljeno, ali od stvarnosti daleko, mozhda stotinu svjetlosnih godina.
I pochetkom rata, kao i pochetkom mira bilo je u Mostaru ”zlobnika” koji su govorili da pomirenje ovih stranaka i njihovi partnerski odnosi nec'e duzhe trajati od jedne hefte, jer ni u SDA, ni u HDZ – svejedno – nisu bili svjesni na kakav ih tanak led navlachi druga strana.
Jedan uvazheni gradjanin, intelektualac (koji je davno istupio iz svih stranaka) smatra da je mostarski narod debelo pogrijeshio shto je za njih glasao (i shto c'e, mozhda, opet glasati) i da c'e proc'i kao shto prolaze svi koji ”sa djavolom tikve sade”.
U ovdashnjoj svakodnevici, tako rec'i, nema ni manje ni mnogo vishe protivurjechnosti nego drugdje. Ali, ima nekih naznaka koje u posljednje vrijeme potvrdjuju te protivurjechnosti.
Ovog chlankopisca i mostopisca, one uopshte ne zanimaju. Njeg interesuje: hoc'e li u danima i godinama shto dolaze ozhivjeti privreda, hoc'e li biti posla. Hoc'e li se, konachno, ujediniti Gimnazija, dva univerziteta (sveuchilishta), dva medicinska centra, dva...
Hoc'e li biti slobode i mira, hljeba i pijac'e vode... sve ostalo je mindzhin dim.
|