|
Pravi zhivot je kad poslije napornog rada stignete pred svoju kuc'u u bilo kojem kraju Chikaga, ili bilo kojem drugom mjestu stanovanja, pa onako umorni i pomalo nervozni prebirete dzhepove i tashnu da nadjete kljucheve. A njih kao uz inat nema pa nema. Kako da otvorim glavna ulazna vrata zgrade i vlastitog stana u mojoj opshtini Bensenville, u ulici Juzhni Jork!? Onda zastanem, pogledam u dlan da vidim shta me to zhulja, kad ono – to je kljuch kojeg, oznojen do ispod kozhe, usplahireno trazhim.
Ali zaboraviti da je kljuch u shaci prava je sitnica prema nesrec'i koja mozhe da vas zadesi. Prije Amerike nisam ni znao koliku ulogu igraju obichni kljuchevi u zhivotu chovjeka. Ja s tim kljuchevima nemam mnogo srec'e. Uvijek kad dodjem pred vrata stana istresam veliku ruchnu torbu i izvrc'em sve dzhepove da bih doshao do negdje zaturenog kljucha od glavnih vrata. Zbog toga se dvostruko osigurajem. Jedan kljuch nanizan sa ostalim stavljam u dzhep, drugi rezervni sakrijem negdje ispred vrata, pod lonac sa cvijec'em ili u neku pukotinu iznad vrata. Tako je i sa kljuchem od automobila. Uvijek jedan rezervni drzhim u tashni koju obavezno nosim preko ramena. Jer dogodilo mi se u dva navrata da zakljucham ruchnim uredjajima automobil, a kljuch ostao u bravi, pa onda nastaju tantalove muke. Ali iako kazhu da bez trec'e nema srec'e, meni je trec'e zakljuchavanje kljucheva u automobilu unesrec'ilo.
Imao sam meni draga kola ”dodzh lancer” koji me vjerno sluzhio chetiri prve godine u SAD. Jedan kljuch je bio na privjesku sa ostalim, drugi, rezervni, u jednoj pregradi moje velike torbe, pazio sam da je uvijek stavim preko ramena prije nego shto izadjem iz kola. Jedne prilike vrac'am se kuc'i iz Chikaga, kad vidim da usput pomalo dimi ispod haube. Dodjem pred robnu kuc'u ”Kaputos”, izadjem i podignem haubu da vidim odakle taj dim? Nisam ni bio svjestan da sam, onako po navici, spustio na vratima onu polugicu koja automatski zakljuchava sve chetiri brave. Istovremeno na desnom sjedishtu ostavio sam torbu sa rezervnim kljuchem. Podignem haubu, osjetim da je motor vreo kao zhar, iz motora sivkasti, smrdljivi dim, skochih prema vratima da ugasim mashinu, kad ono ona zakljuchana, jedan kljuch u bravi volana, drugi u ruchnoj torbi na sjedishtu. Osvrc'em se svud okolo da nadjem kakav kamen, da razbijem jedno staklo i ugasim motor. Ali kamena nigdje ni za soli, prije bi na americhkoj cesti nashao dijamant od hiljadu i sto karata. Lijepa nasha hercegovachka domovina – pomislih s tugom. U njoj kamenja na svakom koraku, pa nam je lako izvrshiti obrnutu Bozhiju zapovijed: Ko tebe hljebom – ti njega kamenom! I dok sam se snashao tako shto sam uletio u ”Kaputos” i tamo istrgao iz ruku chistachici onu metlu za tranje podova i njenom drshkom razbio staklo na automobilu, motor se sam ugasio. Vishe se nikad nije mogao upaliti i moj neprezhaljeni ”dodzh” otishao je na dzhank – kako Amerikanci krste otpad! Da zamijene motor trazhili su 3.000 dolara, a ja kupio polovnog ”japanca” za upola manju sumu i evo me sluzhi ko rodjeni vec' trec'u godinu. Sada trazhim mjesto gdje bih deponovao i trec'i rezervni kljuch, ako opet dva zakljucham u autu...
Meni se ova tema sa kljuchevima nametnula svakodnevnicom zhivljenja. Ustanovio sam da sve moje komshije, a vjerovatno i vi svi ostali, muche iste muke. Nama su do prije izvjesnog vremena glavna ulazna vrata bildinga – shto u prevedu znachi stambene kuc'e – uvijek bila otkljuchana. Novi gazda, Poljak Robert Tkazs, nabavio je i ugradio solidnu bravu i podijelio nam svima kljucheve. Kazhe: u Chikagu se godishnje dogodi blizu 600 ubistava prosjechno dva dnevno, neki razbojnici upadaju u kuc'e usred dana, opljachkaju usamljene stanare i usput ih pochesto i ubiju, pa bolje da smo pod kljuchem. Istovremeno nam je montirao u stanove nova zvonca, a na ulaznim vratima postavio shest shaltera za zvonca, sa imenima shest stanara. Na nesrec'u moj vanjski shalter za aktiviranje kuc'nog zvonceta prvi je po redu. Pa sada svaki chas meni zvoni u stanu. Ja odmah znam da je neki od komshija zaboravio glavni kljuch ili je doshao onaj radnik shto mjeri utroshak struje, odnosno poshtar sa preporukom, pa zvone meni u prizemlju jer mi je najblizhe do ulaznih vrata. A i jedini nisam u radnom odnosu, pa sam po vascijeli dan u bildingu.
Kad pomislih da sam o nashem bildingu iliti stambenoj zgradi Juzhnom Jorku u community – shto c'e rec'i komuni, odnosno opshtini Bensenville (uvijek sam mislio da su rijech komuna, koja ima miris komunizma, izmislili Marks, Engels ili Lenjin, kad ono prvi su ga izgleda odomac'ili najkapitalistichkiji Amerikanci) ispisao proteklih osam godina sve u novinama i da vishe nemam shta dodati niti oduzeti, otvori se sasvim novo poglavlje tog zagasito crvenog zdanja sa shest apartmana. Najprije sam o njoj pisao kao ”Malom Balkanu” usred Chikaga. Gdje i ne bih kada je od bejzmenta do krova bila multietnichka, multinacionalna, multivjerska, multikulturna, a bogme i multiseksualna zbog nacionalno mijeshanih brakova. U jednom bejzmentu ja i supruga, etnichki relativno homogeni. Preko puta Srbin Zheljko iz Krajine u Hrvatskoj i supruga mu Ana – Hrvatica. On bjezhao ispred novih ustasha, pribojavajuc'i se i svojih jer je ozhenjen ”tudnjom nacijom”. Ona ga pratila i izigravala vec'u Srpkinju nego shto je i zhena rodjena od srpske majke, kako bi olakshala situaciju muzhu koji se, neka mu se Bog smiluje, stalno javljao za prvu crtu bojishnice u Srpskoj krajini, da bi dokazao patriotizam pred svojim Srbima.
Prije Roberta Tkazsa vlasnik nashe kuc'e bio takodje Srbin iz Srpske krajine u Hrvatskoj po rodjenom imenu Stevo, americhki preimenovanog u Stiv, koji je ovdje vec' vishe od chetiri decenije. Jednom mi Zheljkina Ana reche kako se Stiv, odnosno Stevo, ljuti na mene jer sam navodno sve stolice u ljetnoj bashchi iza bildinga, gdje ljeti pechemo roshtilje, obojio u zeleno, po muslimanski. Ja se prenerazih, mozhda i jesam, ali chini mi se da je boja bila plava, ja volim mnogo sve shto je plavo, od zhena do c'ilima i kravata. Skoknem u bashchu i vidim: nema ni jedne stolice u zelenom. Stevo je imao obichaj da gotovo svako jutro navrati u moj apartment na pravu tursku kahvu. Dugo mu nisam nishta govorio, ali jedno jutro banuh: Stevo, kako si mogao rec'i da sam sve obojio zeleno, po muslimanski, kada nigdje nema zelenog, izuzev trave i onih tvojih shljiva? Stiv me prvo gleda u nedoumici, zatim se shiroko osmjehnu i s pika reche: To je tebi sigurno rekla ona torokusha Ana, koja se prikazuje vec'om Srpkinjom nego Kosovka djevojka? Ako mislish da sam ja protiv muslimanskog i zelenog, zashto se ne upitash odakle da u ovom mom bildingu u shest stanova zhivi pet muslimanskih ili polumuslimanskih porodica?
Tako smo ja i Stevo izgladili nashe medjunacionalne odnose koje je poremetila pripadnica trec'e nacije, shto je smatrala otezhavajuc'om okolnoshc'u u svom mijeshanom srpsko-hrvatskom braku. Nije, medjutim, ni ona kriva, vec' prilike u Srpskoj krajini i Hrvatskoj, gdje nije bilo dobro po zhivot biti neshto drugo izuzev Hrvat!
Iznad nas stanovao je Zlaja, od oca Srbina i majke muslimanke i njegova Verica, takodje nacionalno ni tamo ni amo. Preko puta njih takodje Sarajlije – Srbin Goran i muslimanka Nermina. Iznad njih Enko i Mirica, chisti etnichki sastav. Vlasnik zgrade, rekosmo, Stevo, Srbin iz okoline Gospic'a, otishao u SAD prije 50 godina jer se nije slagao sa komunizmom, a u zgradi mu stanuje deset muslimana. Pa hajde kako da objasnim Amerikancima kada me pitaju: zbog chega smo se u bivshoj Jugi uhvatili za krvave vratove na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a ovdje zhivimo vrata do vrata i zajednichki pijemo kafe i slavimo uz barbikure? Kao da maca nikad nije pojela misha? Ja samo blentavo, chas potvrdno klimam, chas nijechem glavom, objashnjavajuc'i kako ni meni nije mnogo toga jasno.
Prodje pet godina i svi nashi zemljaci iselishe iz bildinga. Pokupovali vlastite kuc'e jer su se dobro snashli. Sada taj nekadashnji ”Mali Balkan” nazivam ”Mala Zemljina Kugla” jer sam mu morao prediti ime zbog sticaja novih imigracionih i etnichkih okolnosti pod njenim krovom.
Zgradu je kupio mladi brachni par Poljaka - Robert i Ana, koji se uselishe u stan tamo gdje su nekad bili Enko i Mirica. U apartman Zheljke i Ane doselishe supruzhnici iz Juzhne Koreje, sa dvogodishnjim sinom Semijem, a u medjuvremenu dobili su i prinovu kosooku kc'erkicu po imenu Grejs, koje ni malo ne zvuchi koreanski vec' amerikanski. Prije dva mjeseca kosooki muzh Koreanac zhuri zorom na posao i obrac'a mi se dok chistim na dvorishu auto: Znate, mojoj je zheni danas vrijeme da se porodi, pa ako bude guzhve molim vas pomozite, odvezite je do bolnice. Eto moje imigrantske sudbine, mislim u sebi, josh c'u morati besplatno odigrati ulogu babice i ginekologa!
Preko puta nasheg bejzmenta skrasio se Juzhnoamerikanac Litto iz Chilea. O njemu ste vec' chitali: protjerao ga Pinoche prije tridesetak godina, kuje metal u jednoj chikashkoj fabrici, a u slobodno vrijeme iskiva poeziju u svom bejzmentu – prizemlju preko puta nasheg. Slushajuc'i po vascijeli dan shpanski melos od kojeg se, do pred ponoc', trese cijeli nash bilding sa shest apartmana. Shpanske armade su prije 500 godina desetkovale njegove pretke Inge u Chileu, pa je i on prihvatio shpanski jezik kao svoj, poput nashih zemljaka koji vec' zaboravljaju po koju rijech na nashem jeziku. Na trec'em spratu sada obitava porodica iz nekadashnje cjelovite Rusije, koja se, poput Jugoslavije, raspala na sastavne dijelove koji su vazhili prije carskih osvajanja Azije. Oni su Ukrajinci – muzh Sasha, supruga Marjushka i kc'i Marjana. Koristim svoje gimnazijsko i fakultetsko znanje iz ruskog i uspostavljam s njima prisnije odnose na osnovama sveslavenstva. U bildingu nema vishe ni jednog ”chistog” Amerikanca, ako se pod tim podrazumijevaju starosjedioci Novog svijeta, direktni nasljednici prvobitnih imigranata – Engleza. Engleski se upotrebljava samo u krajnjoj nuzhdi, inache dominira dijalog na jezicima plemena Slavena. Zastupljeni su narodi od Dalekog istoka do sredishnje i Juzhne Evrope kao i Juzhne Amerike.
”Zemljina Kugla u malom” na Juzhnom Jorku Bensenvilla – eto shta je sada nasha zgrada. Josh jedan dokaz kako velika Amerika predstavlja kuc'u za sve narode svijeta.
(nastavlja se)
|