|
Smatram suvišnim napomenuti da sam pomno iščitao sve što je napisano o Silviji Ahmatovoj. Oni koji bolje poznaju moje novinarsko pero sa pravom mogu posumnjati u vjerodostojnost onoga što ću prenijeti. Bez obzira na to, vjerujem da je u turobno sivilo neugledne bolničke sobe u kojoj je ležao Adam Sadovski sa njenom plavom kosom dojezdilo obilje drugih detalja, čiju stvarnost najbolje mogu potvrditi naša sjećanja na mir nekog dalekog popodneva, na obećanjem prožet miris prohujalih proljeća ili na prvi poljubac, taj ”drhtaj što prođe beskrajnim zvjezdanim svijetom”. Urođenim instiktom pridružio sam se onima koji su, nikad je i ne vidjevši, smjelo zapisali da se radilo o onoj vrsti žena čija ljepota stvara zalihu nepoznatog straha u kojem se guše sazvučja oduševljenja i vidici otkrovenja. Posvetila se brizi za njegovo ozdravljenje kao da je čitav život čekala trenutak kada će pored njegove postelje ostaviti zlatne svijećnjake i pehare nade i života. Mnogo je svjedočenja da nikada nije progovorila niti riječi. Bilo je i onih koji su tvrdili da je gluhonijema i da je Adamu Sadovskom sudbina darovala tek nekoliko dana da, nakon buđenja iz kome, gleda njeno lijepo lice.
Činilo se da se kamena zdanja mostarskih kuća komadaju u vrelim rukama sunca i da se te raskošne razvaline sažimaju u ogromnu vrelu ustavu sve sporijem toku vremena. Zamijetih u očima Adama Sadovskog iskru drhtavog uzbuđenja i očekivanja. Napeto je posmatrao sve providniju i sve plavetniju siluetu mosta, kao da gleda u luk neke zanosne nade.
– Da, dragi mladiću, ”Ruanski ciklus” otkriće je najvećih moći i magije umjetnosti. Učili su nas da su impresionisti preobrazili način na koji se doživljava i predstavlja priroda. Iznad svega, sve su vidjeli u novom svjetlu. Za njih je svjetlost mogla biti stvarna tema jednog platna, a neki lik, zgrada ili pejzaž samo povod da se umjetnik oproba sa raznim svjetlosnim uslovima. Kao krunski primjer toga uzima se Mone koji je između 1892. i 1894. godine izradio pedeset slika ruanske katedrale viđene u svim mogućim prilikama: na suncu i kiši, u zoru i suton, ljeti i zimi. Decenijama su nam raznorazni likovni kritičari i samozvani tumači sugerisali kako Monea ”nije zanimalo da pokaže zdanje katedrale, nego da prenese kako se to zdanje naizgled mijenja pred očima posmatrača shodno promjeni svjetla”.
Ali, kada sam svojim očima ugledao slike njegovog ruanskog ciklusa, obuzeo me je čudan i neizreciv osjećaj goleme umjetničke tajne. Zašto bi se jedan veličanstveni stvaralac odlučio da naslika pedesetak slika na istu temu zbog neke obične slikarske novine!? Zar nije naivno vjerovati da je slikar želio ”predstaviti stvarnost u njenom neprestanom mijenjanju”?!
– Zar impresionistička htijenja ne opravdavaju namjeru da se prikaže treperava svjetlost i nestalna boja stvari?! rekoh suzdržano.
To je moglo važiti za druge, ali ne i za Monea. Pred njegovim platnima kroz prostore moje duše prostrujao je predosjećaj nečeg uistinu nezamislivog. Toliko puta smo već pročitali prastaru pouku da umjetničko djelo zaista vrijedi jedino ako nam pruži podsticaj za neki novi oblik mišljenja i osjećanja. Ako se držimo zakona da u umjetničkom djelu ne može biti ničega što nije bilo u stvaraocu, očito je da se kad-tad dolazi do žalosnih ograničenja. Međutim, šta ako nekom uspije da položi kamen temeljac radikalno drugačije vavilonske kule umjetnosti koja sama po sebi može biti stvarnost paralelna postojećoj!? Nema tog umjetničkog poriva i ljudske težnje koja u tom novom svijetu ne bi našla svoje ispunjenje.
– Ne pogađam šta želite reći. Pedeset priča iz Vašeg ”Ruanskog ciklusa” nose nazive koje je Mone dao svojim slikama katedrale u Ruanu. Pri njihovom čitanju čitalac uistinu zamjećuje neku svjetlosnu nijansu samih riječi koje kao da otkrivaju primisli na svevremensku ljepotu boja i muzike, njihovih nekadašnjih i budućih oblika. Ali, to su zanimljive i lijepe priče o božanstvima i ljudima, svjetovima njihovih sudbina i sudbinama njihovih svjetova. Zar išta drugo povezuje Vaš i Moneov ruanski ciklus!?
– Klod Mone bio je više od onog što bi mogli nazvati slikarski genij. Njegov ruanski ciklus je uzvišeniji i snažniji oblik stvaralaštva od onih kakve poznajemo. On daleko nadmašuje najsmjelije zamisli slikarstva.
Naglo je ućutao napeto posmatrajući most koji se u avgustovskoj jari pretvarao u pustu i lelujavu utvaru. I meni se za trenutak učini da vidim kako se duž ograde mosta pomjera neka treperava bjeličasta kugla kao latica do kraja rastvorenog sunčanog cvijeta. Dole, na obali Neretve, Meha Sefić nije se odvajao od platna. Mogao sam vidjeti kako prislanja dlan na čelo, možda obuzet istim priviđenjem kao i mi.
– Sve slike Moneovog ruanskog ciklusa nisam mogao vidjeti u isto vrijeme i na jednom mjestu, nastavi mirno. – Sjećam se da sam prvu ugledao 28. maja 1972. godine. Riječ je o onoj za koju je navedeno da je nastala pri svjetlosnim uslovima u dva popodne 21. juna. Mnoga osjećanja koja je slika pobuđivala već su dobro opisana: to snovito rastvaranje portala građevine u beskrajnoj igri svjetla i sjene, neko unutrašnje treperenje i pobuđivanje najtananijih poetskih struna. Bijah svjestan svega toga, pa ipak, slika je u meni izazvala čudan osjećaj nedovršenog, nečeg što je u biljurnoj čistoti svjetlosti tražilo da dopre do svih mojih čula.
Nisam mogao otkriti o čemu je riječ sve dok moj prijatelj Oliver Vort nije napravio ovu fotografiju.
On ponovo naglo ućuta, otvori jednu knjigu i pruži mi fotografiju koja je ležala skrivena između listova. Na njoj je u svoj raskoši arhitektonskog sklada blistala katedrala u Ruanu. U prvom planu, na širokom platou vidjelo se desetak prolaznika i turista. Kazaljke sata iznad portala pokazivale su dva sata.
– Ovo mjesto i ovaj grad svjetlosti zaslužuju da napokon progovorim o onome u što će povjerovati mali broj ljudi. Fotografija je snimljena u isto doba dana i godine kada je i sam Mone na drugom spratu trgovine preko puta napravio svoju sliku. Nije ti teško da u prvom planu medu znatiželjnim turistima prepoznaš mene. Na mom licu je izraz oduševljenja, ali, ako bolje pogledaš, i neke smetenosti. Kada sam je prvi put ugledao doživio sam pravi šok.
– Zbog čega? Na fotografiji nema ničeg neobičnog.
– Nema žene u snježnobijeloj haljini koja je stajala kraj samih vrata katedrale. Ustvari, sumnjam da su svi ovi ljudi na fotografiji isti oni koje sam ja vidio toga časa.
– Ne shvatam šta želite reći.
– Trebalo bi izmisliti riječ koja označava blagi treptaj u našoj duši kada ugledamo nešto blisko i daleko u isti mah i to ne bilo gdje već tamo gdje nas nepredvidiva igra svjetlosti i naših emocija suoči sa rubovima nestvarnog. To je, zapravo, neki praosjećaj, iskonska bol nade da ćemo u beskonačnom krugu, sa ove strane Aheronta, sresti lik smirenja pred maglama koje gutaju život i mladost. Stajala je svega desetak koraka od mene. Bijaše odsutna i zamišljena, otkrivajući istovremeno i neki beskrajni umor i uzaludnost svog čekanja. Nekoliko trenutaka stajao sam zbunjen, jer nalikovaše ženi čije lice neću nikada zaboraviti. Kada me je pogledala u bljesku njenih očiju spoznah svo ono tanano i zavjerenički uzbudljivo tkanje prve priče iz ”Ruanskog ciklusa” koju sam u dahu napisao i koja govori o proroštvu božanskih pobuna.
Ali, najčudesnije je bilo to što sam stekao utisak da je u trenutku bljeska njenih očiju svo zdanje katedrale izgubilo obrise. U blistavoj stvarnosti dana ugledao sam je onakvu kakvu ju je dočarao Mone na svojoj slici.
– Možda je riječ o uvjerljivosti umjetnikovog djela, ”trenutku kada život oponaša umjetnost”.
– Moneu su muze pružile mnogo više. Predosjećaj u mojoj duši širio se u prostore nečeg uistinu nezamislivog. Moja prva misao bila je da čim prije iznova osmotrim njegovu sliku. Poslije nekoliko dana, obuzet sumnjom i groznicom našao sam se pred istim djelom. Nije bilo sumnje da to više nije bila ista slika. Onaj osjećaj nečeg nezavršenog izgubio se u mojoj duši. Kako i ne bi. Pri dnu slike, kraj samog treperavog portala katedrale, ugledao sam ženu u snježnobijeloj haljini. Bilo je očito da je to ona. Neznana žena od azurnog rebra nebeskog Adama koji odisejski luta bezdanom samoće i slobode. Sijala je poput zvijezde u čijoj svjetlosti je bila ljepota, tajna i moć nedokučiva.
– To je nemoguće. Nikom to ne može poći za rukom. To bi značilo da je Mone naslikao neku vrstu...
– Da, neku vrstu žive slike koja oblikuje prostor i vrijeme kao stvarnost koja se proživljava, ali isto tako ta stvarnost oblikuje, dopunjava i obogaćuje samu sliku. U svakom pogledu našao sam se u položaju nekog posmatrača spiritualističkih sposobnosti. Mogao sam zamisliti sebe kao Kloda Monea koji prati tok mojih misli dok stojim pred katedralom. Onih misli i osjećanja koja nastavljaju da obogaćuju njegovo djelo iz čije umjetničke snage se uzdizao svijet stvarniji od stvarnosti.
Spoznao sam da je njegov genijalni um sve predvidio. Ako išta razumiješ o suptilnom svijetu umjetnosti povjerovaćeš mi da Moneovim ”novim” djelom više nije dominirala začudna harmonija svjetlosnih odraza sa ruanske katedrale, nego, iako sasvim malena i prozračna, ona, Žena sa bljeskom u očima. Lirski topli tonovi njene nježne pojave odmotavali su neko čudesno klupko dozivanja i traženja besmrtnim plamenjem u očima koje su kazivale nebesku pjesmu ljepote i tuge u smrtnim dolinama svjetova.
– Znači li to da su sve druge priče nastale na sličan način.
– Upravo tako. Trebalo mi je otprilike onoliko vremena koliko i samom Moneu. Poslije gledanja svake slike odživljavao sam njenu stvarnost sa Ženom u čijem bljesku očiju sam nazirao savršenstvo i maštovito bogatstvo svake priče. Slutim da su Moneov i moj ruanski ciklus u širem univerzumu boja, riječi i muzike jedna jedinstvena avantura radoznalog duha!
U nesnosnoj jari njegove posljednje riječi izgubiše se kao kapi vode u vrelom pijesku. Iznova napeto gledaše u treperavu konturu Starog mosta pokušavajući, valjda već po navici, u defileu svjetlosnih čarolija dokučiti smisao Moneovog zavještanja: ”Zaboravite to što vidite pred očima, drvo, kuću, polje i jednostavno mislite!”
Kada mu pružih svoj primjerak ”Ruanskog ciklusa” bez riječi mi napisa posvetu.
Post scriptum od 17. aprila 1976. godine
Prema pouzdanim sjećanjima sliku Starog mosta koju je tog avgustovskog dana naslikao Meha Sefić je poslao na konkurs. Komisija je rad odbila i vratila autoru. Meha je ovako reagovao: ”Pedest godina ja hvatam most u avgustu u podne i nakon toliko vremena konačno ga uhvatim, a oni mi ga vrate.”
Nakon razgovora sa Adamom Sadovskim imao sam volje i radoznalosti da se spustim niz strmu obalu do nezaboravnog slikara upravo u trenutku dok je davao posljednje tonove liku mostarskog kamenog galeba. Ugledah tek svjetlucavi trag postojanja i tanani odraz njegovog zaustavljenog leta na nebu i zadrhtah opijen slobodom i dragim sjećanjima. Nisu ga uzalud prozvali slikarem sunčanih iluminacija.
Ne smeta mi što će biti onih koji će slijedeće redove proglasiti nepouzdanim svjedočanstvom. Nakon prvog vala uzbuđenja koje izaziva svaka istinska ljepota, uhvatih sebe u čudnoj slutnji da Mehinoj slici nešto nedostaje. Osjetih nesvjesticu od neke neznane žudnje koja zasani moju dušu. To više ne bijaše blistava lepeza lirskih odjeka, nego fascinirajući trag i zanosno dozivanje.
Toga dana nisam je ugledao na Starom mostu. Ni slijedeći dani ne urodiše njenim likom. Ne podavaše se svjesnom traženju.
Post scriptum od 18. avgusta 1978. godine
Jučer, u podne, na Starom mostu napokon sam ugledao njen lik. Čak i osrednji pisci napisali su podosta istine o tom pogledu žene. U njemu je treperio beznadni osjećaj nesigurnosti u prisjećanju da li sam ja neko blizak, drag, izgubljen i ponovo nađen, ili neko nađen da bi zauvijek postao izgubljen. Trenutak ženske smetenosti, beskrajna blagost kao lahor koji donosi nagovještaj i poziv na žrtvene slapove ljubavi, zaborava i vječnosti. Sve vrijeme se može izbrisati ako se ne doživi taj trenutak u kojem bljesak njenih očiju odleđava smrznutu lokvu čežnje u samom srcu i svemiru. Oči koje ne gledaju, nego obasjavaju svijet i čovjekovu dušu. Samo što sam zakoračio prema njoj, već se izgubila u bučnoj i šarenoj gomili turista koji su skoro zakrčili most.
Znao sam da sam postao dužnik i onaj koji nikada neće vratiti darovano. Čas je da kažem ponešto o njenom životu i sudbini.
Nekoć, u sretno doba, igraše se sa drugaricama na padinama Olimpa. Osim ljepote imaše mudrost i dar da zanosi svakog svojim maštovitim pričama. Nekom prilikom odrediše je da svojim pričama zavodi i samu boginju Heru, kako bi je odvratile od ljubomorne potrage za nevjernim Zevsom. Imamo li toliko zalihe divljenja prema kćeri smrtnika kojoj je to uspjelo!? Ali, kada prozrije prevaru, boginja je okrutno kazni.
Poslije toga sama lutaše šumama, pustim dolinama i klancima. Nekom prilikom ugleda Narcisa na izvoru i zaljubi se u njega. Onu, koja je bogove i ljude zanosila svojom pričom, prožimao je stid pred voljenim čovjekom. Ne mogaše mu ništa reći. Bijaše kažnjena da ponavlja samo posljednje riječi od svega šta joj drugi kažu. Onaj bolni eho u planinama jedina je uspomena na nju i njeno ime.
Ova priča vaskrsava svu njenu ljepotu i čudotvorne moći. Iako mu je spasila život, iako je smogla snage da mu se tako okrutno ponižena približi, Narcis je zapravo nije ni gledao. Jedino što je ikada istinski gledao bio je njegov vlastiti lik. Da je barem jednom pogledao u njene oči vidio bi bljesak svemoćnog duha, ljubavi i mašte koju bogovi nisu mogli oteti.
|