|
Ni Shtefica, ni Aca, vazda prezauzeti vodjenjem kafana i restorana, nisu imali ni vremena, niti volje da se brinu o maloj Nadi. Aca je chesto prebacivao zheni shto mu je rodila ”to shtene” i tako ga josh vishe vezala za sebe. Kad je djevojchica napunila pet godina, prihvatili su je baba i deda po majci. Zhivjela je tada bezbrizhno, u izobilju, na prebogatom imanju u vojvodjanskom selu. Nije osjec'ala nikakvu zhelju da se vrati u roditeljski dom, gdje je slushala samo ruzhne, pogrdne rijechi u svadjama koje su trajale od jutra do sutra. Chesto se pitala shta c'e joj uopshte roditelji koji za nju nimalo ne mare.
Najvishe su je chuvale, njegovale i vaspitavale zhene koje je njena mati zaposhljavala da obavljaju kuc'ne poslove. Nada je najvishe zavoljela Ciganku, pomajku koja ju je dojila, i majku Divnu, uchiteljicu, plemenitu zhenu, koja je najvishe utjecala na njezin razvoj. Te zhene s kojima je odrasla, nikada nije ni zaboravila, niti zanemarila. Kao da je sa mlijekom, kojim ju je dojila Ciganka, stekla i neke ciganske, chergarske osobine. Nikad nije voljela obaveze, prinude. Bila je c'udljiva, pomalo divlje naravi, njezini postupci su chesto bili nepredvidivi, nedokuchivi...
Mada nikad nije redovno pohadjala shkolu, bistra, radoznala i ambiciozna na oca, Nada je zheljela da shto vishe nauchi, da shto vishe sazna. Isuvishe ozbiljna za svoje godine, naizgled starmala, zheljno je slushala i pamtila sve shto su prichali chuveni pisci, umjetnici, advokati, politichari koji su se okupljali u restoranu njezinoga oca, tako je sazrijevala. Radila je u mnogim bibliotekama, te joj je chitanje knjiga postala nasushna dushevna hrana koja se, vremenom, pretvorila u pravu strast. Iz dana u dan, pratila je Ivu Andric'a u njegovim redovnim shetnjama po Kalemegdanu, u zhelji da izbliza vidi velikog pisca. Imala je u sebi sklonost prema svemu shto je lijepo. Nauchila je da slika, da vaja, da izradjuje lampe, ikebane, da ukrashava sve chega se prihvati. Zavrshila je frizerski zanat i daktilografski kurs. Bila je sposobna za sve shto se radi i rukom i glavom.
Prvi put se udala za mladog inzhenjera, Hrvata, samo da bi se izbavila iz roditeljsko doma, koji je za nju postao pakao. Pakao u kome su joj se majka i otac jedanaest puta zvanichno razvodili i jedanaest puta ponovo vjenchavali. Rodila je lijepu djevojchicu, a poslije sedam mjeseci se razvela. Nedugo poslije toga, zaljubila se do ushiju u mladog Arapina, porijeklom iz Sirije, koji je studirao u Beogradu. Bio je to lijep, naochit momak, iz bogate, trgovachke porodice Hajdari koja je zhivjela u Alepu. Poshla je s njim tamo i rodila sina. Sve slobodno vrijeme provodila je u muzejima, dzhamijama i bibliotekama ovog prelijepog, drevnog grada. Zavoljela je islamske obichaje i kulturu, pochela je da ozbiljno prouchava Kur’an.
Radoznala, nemirna duha, teshko je podnosila shto joj je muzh lijen, nepokretan, ravnodushan, ljubomoran, poput vec'ine Arapa. Nije nikako mogla da se navikne na novu, njoj potpuno stranu sredinu. Razvela se poslije dvanaest godina. Ni sa mushkarcima, na koje je kasnije nailazila, Nada nije ostajala dugo. Nikad mushkarce nije osobito cijenila, brzo bi joj dosadili, nije zheljela ni za jednog da se vezuje. Od svakog je uzimala samo onoliko koliko joj je bilo potrebno. Bili su za nju, govorila je, samo potroshna roba. Ipak, nikad nije prestala da poshtuje i chak na neki nachin, voli, svoga drugog muzha Arapina, koji je pokushao i donekle uspio, da ukroti njezinu nemirnu, pomalo divlju narav, da je nauchi da poshtuje i sebe i druge, da osjeti porodichnu atmosferu, nekakav red i mir, na koji u svome roditeljskom domu nije bila svikla. Otud, vjerovatno, njezina velika naklonost prema islamu, i svemu shto potiche sa Istoka.
Voljela je i poshtovala oca, a s majkom nikad nije uspjela da uspostavi bilo kakvu vezu. Shtefica, puna sebe, bezobzirna, jedini gazda u kuc'i, chinila je sve da odvoji muzha od kc'eri, kao shto je uspjela da ga odvoji i od najblizhe rodbine. Nada je cheznula za ocem. U njezinom sjec'anju je, do kraja zhivota, ostao, kao najljepshi dozhivljaj, dan kad ju je Aca odveo na kolache u poslasticharnicu hotela ”Moskva”. Pamti da je svake godine, na dan Titovog rodjendana, bila sa djecom osoblja u Bijelom dvoru, gdje su ih chastili Tito i Jovanka Broz.
U to vrijeme, njezin otac, koji je pocheo sa dna, kao kelner u kupleraju, uspio je da postane konobar na Bijelom dvoru. Tu duzhnost je obavljao besprijekorno, te je, poslije nekoliko godina, stekao izuzetno pravo da mozhe da otvori restoran gdje god zheli. Njegov najpopularniji i najugledniji restoran bio je u Topchideru, omiljeno stjecishte kulturnih i javnih radnika. Dolazili su tu na razgovor, uz prvorazrednu hranu i pic'e, Mesha Selimovic', Ivo Andric', Borislav Mihajlovic'-Mihiz, Zuko Dzhumhur, Alberto Moravija i mnogi drugi. Aca je obichavao da gostima servira prepune tanjure, i prepune chashe, da chasti svakog stalnog gosta. Taj njegov obichaj, po kome se nadaleko prochuo, i koji mu je punio kuc'u, naslijedila je, i kasnije odrzhavala, Nada.
Nenaviknuta u roditeljskom domu na bilo kakav red, obaveze, tachnost, Nada je odrasla u zanimljivu, zagonetnu mladu zhenu koju niko nije mogao da ukroti, a chesto ni da shvati. Vazda nepredvidiva, radila je samo ono shto je zheljela i otvoreno, chesto drsko, govorila ono shto je mislila. Nije osjetila toplinu roditeljskog doma, nije znala za roditeljsku ljubav. Kako se istorija, gotovo po pravilu, ponavlja, ni njezina djeca joj nisu uzvrac'ala ljubav. Chitavog zhivota je s njima imala muke. Skoro svaka porodica ima svoju zlu kob. Ta zla kob je, izgleda, u porodici Romanic', bila majka Shtefica. Zhena opake naravi, nadasve gramziva, voljela je samo sebe i chitavog zhivota nastojala, ne da uchvrsti porodichno gnijezdo, nego da stekne shto vishe novca. Dinar, za nju, velik kao kuc'a, bio joj je opsesija i glavno mjerilo. Vazhniji od ljubavi prema muzhu, kc'eri, unucima...
Nada nikad nije dobro upoznala svog oca, niti se s njim zblizhila, ali ga je obozhavala i veoma poshtovala. Sve shto je znala o ugostiteljstvu, od njega je nauchila. Vrlo vrijedan, neumoran, smatrao je da svaki posao treba obavljati savrsheno. Pamti se svaki od njegovih petnaest kafana i restorana. Od ”Dva bela goluba”, do poslednjeg ”Mala 9”, koji je ostavio svojoj kc'eri Nadi! Znao je da svaki dobar ugostitelj mora da bude i dobar psiholog. Umio je da pazhljivo posmatra, da prouchava ljude. Vazda u velikom poslu, nije imao vremena da sklapa i njeguje prijateljstva. A najvishe je nauchio od ljudi od kojih je, inache, zazirao, koje nije volio.
Poslije duge i teshke bolesti, umro je tiho, iznenada od mozhdanog udara u osamdeset i drugoj godini zhivota. Bio je tmuran, kishovit dan, aprila godine 1994. Beogradski ugostitelji su mu priredili velichanstven isprac'aj i ruchak u njegovom nekadashnjem restoranu ”Koshuta”. Taj dogadjaj se dugo preprichavao i pamtio. Za posljednji pochinak, odavno ga je chekalo mjesto u Aleji velikana na Novom groblju, mada tamo nije sahranjen. U novinama je tih dana pisalo: Umro je Aca Devetka, legenda.
U kafani ”Mala 9”, na Dorc'olu, njegova jedinica Nada, koja je iz dna dushe prezirala sahrane, naricanje, prenemaganje nad pokojnikom, pozvala je Cigane koji su svu noc' pjevali i svirali omiljene pjesme njezina oca. Nahranila je i napojila sve siromahe u susjedstvu. U kafani je, na pochasnom mjestu, dugo vremena stajala prepuna chashica domac'e dalmatinske rakije travarice. I danju i noc'u gorjela je velika, purpurna svijec'a. Tako se Nada, na njoj svojstven nachin, oprostila od oca. Uvjerena da njegovoj gorshtachkoj slobodoumnoj prirodi, ovakav oproshtaj godi vishe od silnih skupocjenih vijenaca, posmrtnih govora, lazhnih zhalopojki... Mozhda pravi oproshtaj, dostojan pravoga chovjeka, legende, koji c'e i ostati – legenda.
____________________
Iz knjige ”Pogled kroz prozor”, pripovjetke, recenzent: Jovan C'irilov, urednik i izdavach: Slobodan Mashic'.
|