”Na našim brdovitim i kamenitim prostorima stoljećima se prepliću tri, četiri... vjere. I odavno pokazujemo džamije, crkve i sinagoge kao znak naše multietničnosti. Da li je u pitanju stvarni suživot, ili je, ipak, samo pusto obitavanje jednih pokraj drugih?¹

Ja bih rekao da jest, mada ni sam ne znam definirati pojam suživot. Možda možemo poći od činjenice da je čovjeku, pa i ljudskim skupinama, potreban odijeljen prostor za onaj dio života koji označavamo privatnim, intimnim, u koji drugi nemaju pravo zavirivati. U tom prostoru vladaju posebni zakoni i običaji. Nekad je to samo obiteljska kuća, ponekad i čitavo naselje. U tu se obiteljsku kuću ili u to naselje ulazi s poštovanjem, rekao bih čak samo uz dopuštenje. Treba li ovo poštivati?! Takav je slučaj bio u Bosni. Postojala su odijeljena muslimanska, katolička i pravoslavna sela i u svakom od njih su vladali posebni običaji. No to nije priječilo ljude iz tih sela da se susreću, da se druže, da trguju, da rade u istim tvornicama. U tom se druženju u gradovima otišlo i dalje, što je po nekima trebao biti putokaz za budućnost. I dokle god je bilo ovoga međusobnog poštivanja, suživot je bio moguć... Bosanskohercegovačko društvo je nevjerovatna i, što je također važno, neraspoloživa kompleksnost. Nije raspoloživo za nagle i prisilne promjene. Stoga, ako se tko usudi mijenjati ga, mora to ”učiniti jednako dobro”! Bosna je moguća u ovoj kompleksnosti i zato je nevjerovatna i u tom na neki način paradigma za budućnost.”

Vrli bi se pitac neki odmah zapitao zbog čega predugi ”šlagvort” unutar nečega što se recenzija zvaše. Nije jednostavno odgovoriti na to pitanje, ali kada se uvjerite u protkanost baš gore navedenih riječi u romanu/ dokumentu/ reportaži/ priči o starom hrastu sa naslovom ”U sjeni carskog hrasta”, autora Drage Slipca, samo će Vam se kazati, kao što to onomad napisa Jova Jovanović Zmaj u jednom od svojih danas već klasičnih uradaka.

Knjiga je ova do sada nenapisani oblik dokumenta prožetog zbivanjima unutar jednog određenog prostora, sa vremenom koje, rastegljivošću svojom, obuhvata period od nekoliko stoljeća/ vijekova. I tu je taj europski, kako ga autor nazva, hrast koji, odolijevajući vremenu i ljudima, istka prekrasni ćilim bosanskih priča što ostadoše uklesane u njegovom tkivu generacijama što hodiše ovim prostorima.

Naravno, moglo bi se zamjeriti autoru da nerijetko, unutar dokumentarističkog predstavljanja ljudi, prostora i vremena, ima određeni otklon prema historiji/ povijesti/ istoriji naglašavajući, ponekad, tezu teškog i mračnog turskog vremena, ”vremena zuluma i satrapa”, ali ako to već i navodi, trebalo se poslužiti fusnotama koje potkrjepljuju njegove teze jer ovako idu na ruku dnevno-političkih potreba određenih vlastodržaca. Upotrebom fusnota bi i djelo imalo snagu većeg dokumentarističkog oblika, ali možda to i nije želio imajući u vidu činjenicu da, pišući u prvom licu, što nije neobično, znajući njegove prethodne uradke², pokušava proznom predstavkom predočiti vrijeme i prostor koji hrast star više od 400 godina obilježava.

Predstavljajući tzv. niske bisera osobnih imena lica koja obitavahu na prostoru Novog Travnika i šire okoline, navodeći imena sela i zaselaka, opisujući običaje koji pola(h)ko nestaju sa ovih prostora, kao da vidim i osjetim žal za jednim vremenom sreće koje je nekada obitavala na ovim prostorima. Ali, u tom očaju, ako ga tako mogu nazvati, Slipac uspijeva pisanjem zadržati nit bosanskog, isprepletenog duha, predstavljajući bezbroj pjesama i pjesmica koje nastajahu unutar običaja i bošnjačkog i hrvatskog puka, i prenoseći se sa koljena na koljena, ostadoše dijelom i zabilježeni u ovoj knjizi.

Iako je, kao bosanski katolik, Hrvat po rođenju, naravno bliži svom osobenom habitusu, nijednoga trenutka ne odustaje od svoga, nadgradnjom omeđenog, bosanskog bitka o kojem tako lijepo govori i Fra Petar Anđelović u svome djelu ”Vjerni Bogu vjerni Bosni”: ”Bosna je, kao organsko zajedništvo koje se prostiralo nekada na manjem nekada na većem prostoru ali uvijek nejasno definiranom, proizvod svoje tisućgodišnje povijesti. Svoj je zenit kao država doživjela u srednjem vijeku kada je, u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića, bila najvažnija država slavenskoga juga”.

Slipac ne odustaje od predstavljanja sudbine malih ljudi unutar turbulentnog vremena koje Bosnu (a i Hercegovinu) prikazuje kao prostor susretanja ljudi, kultura i običaja. On to veoma umješno radi poigravajući se sa čitateljem uz priču o hrastu koji je istovremeno i drvo (dakle, obično stablo) i bitak (pretpostavka življenja) i zapisivač (kao da je u njemu uklesan odjek vremena u kojem se sve dešava) i, na kraju, sam autor kao da pokušava pronaći sebe unutar te priče o starom hrastu pišući o njemu još daleke 1975.g. u jednom od lokalnih časopisa.

Kao što već rekoh, roman/ reportaža/ dokument/ priča o starom hrastu je i priča o Novom Travniku, o gradu nastalom voljom soc- realističkih stremljenja jednog vremena kada je individua bila zapostavljena nauštrb zajedničkog stremljenja ka višem cilju. Taj cilj nije dosegnut baš najviše zahvaljujući individualnim željama i stremljenjima pojedinaca da zaustave proces oporavka jedne zemlje koja jeste bila i moja i Slipčeva, ali zemlje koja je išla logičnom kraju. Raspadu svome. Da, uzeli su nam domovinu i nisu nas ni pitali da li to mogu ali Slipac ostade tu da ovu, našu malu, jadnu i napaćenu zemljicu Bosnu (a i Hercegovinu) utka u priču o starom hrastu, tom obilježju valjanih nadanja pravednika ovdašnjih. Unutar izvanrednih³ opisa domaćih običaja navešću samo jedan: Opis ”tucanja jaja”! To više nije bio samo Uskršnji običaj katoličkog puka već čak i nešto više. Jedna, prosto rečeno, običajem nadahnuta priča o ljudima i prostoru unutar kojeg pokušavaju pronaći zadovoljstvo opstanka i postojanja predstavljajući sliku ”tucanja jaja” kao sliku prestiža i borbe za mjesto u društvu. Koristeći turcizme u pisanju uspijeva prikazati ono vezivno tkivo Bosne (a i Hercegovine) koje pristaje i uz bosanske katolike koji su ih prihvatili, koristili i koriste čak i u današnjem vremenu kada su turcizmi već postali sastavni dio ovdašnjih jezika (koliko li ih samo ima!?). Iako mu se ponekad može zamjeriti pretjerivanje u cilju da prikaže hrast onakvim kakav on možda i nije, ipak, kada se vratite i ponovo pročitate određene odlomke, možete pronaći i razloge za tako nešto - dokaz usmjeren objašnjenju bića ovdašnjeg:

”Došla viša liječnička komisija u tu ustanovu s čvrstom nakanom da provjeri, da, ne daj Bože, među ludima nije slučajno ili spletom nesretnih i nespretnih okolnosti, dospio i ponetko normalan i pametan. I što će - kud će, dosjete se gdje i kako bi najbolje i sigurnije upalila ta provjera. Dovedu sve štićenike na bazen u krugu ustanove, te ih puste da se malo opuste i okupaju. Pa, k’o vele, ako se netko slučajno počne daviti netko od kolega će mu valjda priteći upomoć, a to je, razumije se, siguran signal da je taj i takav zdrav i normalan, da zdraviji i normalniji ne može biti. No taj, za umnu liječničku komisiju već i u njihovim papirima pomno precrtan, normalni i zdravi negdje je odvukao ošamućenog kolegu kupača. I netom što se vratio svi ponaosob iz komisije skaču, čestitaju mu dok ga, uzgred oštro koreći liječničko rukovodstvo te ustanove, ushićeno i radoznalo zapitkuju: ” Ma bravo druškane, samo, pravo nam kaži, gdje ostavi svoga kolegu”? ”Aaa, objesio sam ga o banderu da se malo prosuši”. I sad, pitam i sebe i vas, pa i tu vajnu liječničku nad-komisiju, kao i njihovog ”normalnog” - tko je koga ovdje i u toj stvari nadmudrio? Na stranu činjenica što je i kako završio njegov kolega koji je, u to nema sumnje ni dvojbe, odapeo prije nego je nad-komisija i počela s ushićenim čestitanjem, gdje su, uzgred, više čestitali sebi i svojoj ”premudroj” domišljatosti s bazenom negoli onom ”normalnom”, kojem su od sveg srca čvrsto stezali ruku. E, sad na stranu i drugi je problem, što je jedan čovjek, jedna individua, za takvu bolnicu kao i u zlosretnim logorima smrti, tek samo jedan puki broj u prugastom ”zebra” odijelu, bio otpremljen na drugi svijet. U pitanju je bilo nadmudrivanje i lukavstvo, makar i nesvjesno kod ovog ”normalnog”, za koje se mora, kao i u igri karata, šaha, što-šta žrtvovati. Samo to je sitna i presitna žrtva i žrtveni jarac u usporedbi s brojnim povijesnim i današnjim bjelosvjetskim umovanjima, mudrovanjima i mudracima. Koliko je takvih bilo, ima ih, a i biti će ih dok je ”svijeta i vijeka”, zbog čijih mudrih i taštih odluka pate ili su zbrisani s lica zemlje milijuni nevinih i žrtvovanih? Quam parva suplentia registar mundus? (S koliko se malo mudrosti upravlja svijetom?, lijepo i mudro veli latinska misao). Stoga vrlo, vrlo je varljiva i pretanka nit i granica o tome tko je normalan, a tko opet lud, morbidan. I da možda oni normalni, koji čak drže konce ovog svijeta, njegovo biti il’ ne biti, nisu najveći ludaci i manijaci, kojima nije mjesto ni u džunglama medu majmunima, a kamoli u ljudskom rodu gdje su k tome i najčešće glavne vedete svjetskih, državnih i inih zbivanja i događaja? Zar to ponajbolje ne svjedoči i potvrđuje svjež primjer s ”umnim” i ”mudrim” perjanicama života i smrti desetina i stotina tisuća nedužnih za nedavne neviđene kataklizme u nesretnoj i ni zbog čega i nikomu krivoj nedužnoj Bosni i Hercegovini?”

Hrasta više nema i možda bi ”zlomisao”⁴ što odjekuje ovim prostorima kao usud svakog od nas mogla pronaći i mana ovome djelu, ali zbog čega pisati ako ne ”urbi et orbi”, jer onoga trenutka kada pisac završi svoju priču, toga trenutka ona više ne pripada njemu. Tako i ova, dokumentaristička proza, ako je mogu nazvati ovim neobičnim imenom, ostaje za historičare, prozaiste, žurnaliste kao jedan egzemplar pokušaja da se unutar ovakvog, čudnog, oblika prezentacije prikaže sudbina ovih prostora. Ovo možda može biti putokaz svim ”nevjernim Tomama” kako svako naseljeno mjesto ovdje i sada ima svoju priču. I onoga ko je može ispričati. Novi Travnik ga ima. Dragu Slipca. Šta je sa drugima?

1. Razgovor Fra Petra Anđelovića sa Ramom Kolarom i Milanom Pekićem, BH Journalist, Sarajevo, broj 15, decembar ’98, str. 16-19, objavljeno također - Knjiga ”Vjerni Bogu vjerni Bosni”, autor Fra Petar Anđelović, Izdavač Rabic, Sarajevo, 2000. g., str. 173- 175.
2. Drago Slipac ”Od Bona do Rostova”, izdavač autor, 2000. g.
3. Kažem ”izvanrednih” jer zaista kako drugačiju riječ navesti za nešto što kod čitaoca stvara filmsku sliku dešavanja.
4. George Orwell, ”1984”.