Obilazeći Rim čovjek otkriva razne zone prošlosti, ali začudo brzo srasta sa njima. Vrijeme se zaustavlja u umjetničkoj sintezi bilo da ju je ovaplotio Mikelanđelo svojim dubinskim prozračnostima života, bilo da ju je lirski kolorisao pjesnik Ungareti, smještajući viđene slike u svoj izazovni maštoviti svijet...

Rim je realnost i mašta, u isto vrijeme. Miješaju se i kad je kišan dan i kad je jarko sunce. Sve tu odiše prisnošću, pa čovjek sklon sanjarenju i usputan doživljaj pretvara, evo, u pamtljivost i značenje. Neki neobičan osjećaj ima čovjek kada je u suočenju sa viđenim slikama. Tijelo i pejzaž postaju jedna cjelina. Zajedno učestvuju u strujanju doživljajnog krvotoka. Takav se osjećaj nema pri susretu sa drugim gradovima. U tome je prednost Rima. Ne zovu ga uzalud ”Vječnim gradom”.

Da bi neka slika dobila sjećajući trag, mora imati naglašene osjećajne impulse. I dok posmatramo fontanu Trevi, za čas se u duši upali žarulja čarolije. Sa živim pokretom vode pokreću se i misli. Ritamizuju žeđ za senzacijom, koja se ovdje iskazuje kroz profinjenu igru vode. Ta igra budi čula, zaljubljene zaputi ka ekstazi, pa se ovi brzo maše za džep ili tašnu i zavitlaju novčić u modrinu vode, ne bi li tako pribavili malo iznenadne sreće za sebe!

Fontana podsjeća na neku vrstu plovećeg pozorišta. Glavni akter je voda, za koju rekosmo da budi osjećajnu misao, jer se raskošno dijeli i prosipa niz mermerne zglobove. Gledalište je zanijeto strastvenom igrom vode, u čijem se izvorišnom dijelu propinju ljudske figure sa konjima, dokazujući staro pravilo da je čovjeku dato da kroti stihiju. Duh je u takvim trenucima u halucinatornom naletu, posebno kad je potpomognut toplim izdankom maštanja mladih zaljubljenika. Ritual vodene igre obavlja se pod budnim okom boga Neptuna, koga je skulptor Brači smjestio u središte ovog velelepnog vodenog događanja.

Putovanja su najupečatljiviji biljezi života. Njega treba prihvatiti u pokretu svojih mijena. Samo se na taj način može dublje osvijetliti polje čovjekove znatiželje koja, ako je podstaknuta unutrašnjom punoćom, naš svijet obogaćuje raznolikostima, uzbuđenjem. Rim je prosto stvoren da se njegove graditeljske i čuvstvene oznake rado prigrle i zavole. Nigdje se, valjda, kao ovdje prolaznost i istorija ne prožimaju, ali na toj drugoj vremenskoj duži proticanja čovjek osluškuje i akorde vječnosti, valjda zato što je prošlost ostavila iza sebe tragove neizbrisive ljepote.

Gradovi su u pređašnja vremena građeni po čovjekovoj mjeri, sa ulicama namijenjenim hodu i poznanstvima. Umjesto širine mislilo se na njihov intimitet, na stalnu razmjenu riječi i pogleda. Sada je toga sve manje, pa je i bliskosti manje. Mnoge rimske ulice su zbijene. U zbijenim prostorima potpunije se osjeća nostalgija za djetinjstvom. Što prihvati oko, to preuzme san, a san je u prilici da naglasi unutrašnji zanos, posebno kod pjesnika. Jednako kod Leopardija, Ungaretija. Ništa zato što postoji vremenski razmak u njihovom životu. Drugi je bio naš savremenik, pa njegova slika Rima kao duhovnog čistilišta i zrelosti formira svojevrsno buđenje našeg unutrašnjeg svijeta, naročito apostrofirano u zbirci pjesama ”Osjećanje vremena”; gdje sve vrvi od finih lirskih pejzaža i lucidno toniranih sjećanja. Ali on ne slika samo pejzaže. On poetski sažima prohujala razdoblja, propuštajući ih vješto kroz sito imaginacijskih otkrovenja.

Šetam uskim ulicama. One osnažuju utiske, ne izgledom zdanja koliko pitomošću ljudskih lica, u prolazu. Evo me i do Pjace di Fjori. Ona ima ritmičko ustrojstvo trgovačkog nadmetanja ali koje nema tvrdinu drugih pijačnih prostora. Valjda je to otuda što je pijačni prostor zatvoren visokim ramenima kuća, obojenih raznim bojama. A nekada je tu bio širok travni prostor i mjesto ne baš srećnog okupljanja ljudi.

Ovaj prostor je u doba inkvizicije bio ljudsko gubilište. Na njemu je, na lomači, okončao život i Đordano Bruno, kod koga je moralna samosvijest nadrastala religijsku tjeskobu i zlo. Spomenik je skroman, sa markantnom figurom velikog stradalnika, koji je svoja umna i moralna djela zavještao budućnosti i civilizacijskom napretku. Na postamentu se nalazi i likovni prikaz njegove sudske drame - suđenja i spaljivanja. A on, zagledan u daljinu, sa kapuljačom na glavi, pod kojom ptice traže okrilje od kiše i studeni. On se tome ne protivi. Reklo bi se da mu je to drago, jer su ptice simboli visina i prvi nagovjestioci proljeća. Bronzan stoji među masom ljudi, gledajući kako život ima svoje tokove i svoje obale, svoja glasja, vrline, muku. A na tezgama mirišu plodovi: grožđe, smokve, jabuke, kruške...

Grad je onoliko lijep koliko ga ljudi vole. A Rim je odista za voljenje. Iz njegovih njedara pulsira nježnost i ljepota. Od pamtivijeka ovdje su se taložili veliki oblici zgrada, spomeničkih figura, mostova, ali je čovjek sve to doživljavao na intiman način - toplo.

Gdje god ovdje čovjek kroči - istorija je. A kad je ona u pitanju, onda je i mnogo pitanja i mnogo radoznalosti. Ovdje duh ima svoje prepoznatljive oblike, a duh je oduvijek bio hrana čulima i mislima. Rim je velika pozornica na kojoj se snažno pokreću zupčanici duhovne znatiželje i moći, iskazane u Mikelanđelu, Galileju, Danteu, Petrarki, Leopardiju...

Nije li to potvrda da je život neuništiv. Ljudski um ga čini neuništivim, bez obzira na agonije i oluje. Rim je svemu tome odolio i ostao vječan.