Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 164 (75 - nova serija)

Godina XXVIII juli/srpanj 2003.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Slovo urednikovo - Alija Kebo
VELEŽ JE PRVAK


Mostar je u ratu ostao bez Starog mosta, a u miru - bez Veleža. Ne zna se koji je teži gubitak. Kada su ustaše srušile Stari, u gradu je proglašen Dan žalosti, a kada je srušen Velež nije proglašena ni minuta šutnje.

Ima li ovdje uopšte mjesta nekom zaprepaštenju! Nema.

Najprije su Velež ’92. otjerali sa Gradskog stadiona na koji se nekad dolazilo kao u bogomolju, a deset godina kasnije i iz Premijer lige.

Taj su stadion pod Bijelim brijegom Mostarci i Hercegovci zdušno gradili, svojim srcem, svojim rukama i žuljevima - i zamislite, poštovani čitaoci, da neko, recimo, istjera Zvezdu sa Marakane, Dinama sa Maksimira, Hajduka sa Poljuda, Sarajevo sa Koševa, ili Želju sa Grbavice - kakva bi se prašina i gungula digla! Do neba.

Ovdje niko ni da se počeše po nekoj stvari. Lokalni, kantonalni, federalni, državni, međunarodni, visoki i najvisočiji predstavnici prolaze pored blatuše u Vrapčićima na kojoj životari ovaj klub - legenda i niko, ama baš niko da ukaže na ovu našu bruku i svjetsku sramotu.

Ali, kao i Velež, i naš se Mostar bori za svoj opstanak, isto kao u minulom ratu 1992. - 1995. godine. Bori se za novo, primjereno čovjeku ustrojstvo grada na Neretvi, i (i za svoj smak! Kao i domovina Bosna i Hercegovina što se bori, grčevito bori - sapeta i uklinčena između Republike Srpske i još živuće Tuđmanove tvorevine ”Herceg-Bosne”.

Velež jest posrnuo. Danas, kada mu je teško, možda najteže u njegovom ljetopisu, kada je u materijalnom kolapsu i kada je već deset godina bez svog stadiona - prvi tim je torpedovan, rupa je poprilično - tako da, možda, i nerealna izgleda ambicija da se vrati u društvo najboljih.

Nerealna za nekog drugog, za ”rođene” ipak ne - ne bi bili vjerni sebi kad bi tako mislili.

Jer, Velež je bio, i Velež će biti, crveni cvijet za ukras Mostara. Tim koji je prije više od osam decenija iznjedrio iz mostarskih mahala i sokaka i koji je sa svojim vjernim navijačima izgradio mostove prema ljudskim srcima, mostove od grada do grada, od kluba do kluba, od zemlje do zemlje, od čovjeka do čovjeka.

Duša Mostara je Velež. On je njegov šarm i imidž. Velež je Mostaru ono što mu je Hajrudinova ćuprija, što su mu Neretva i Radobolja, što mu je Šantićeva Emina. Simbol njegove postojanosti i neuništivosti. Veležova himna je pjesma koja slavi život, koja se danas čuje na svim kontinentima i kojoj se, uvijek, iznova vraćamo i radujemo kao nekoj vrsti bljeska koji ne tamni: ta će himna sačuvati ime Veleža i njegovih generacija, ranijih i sadašnjih - onih koji su u istoriji mostarskog, bosanskohercegovačkog pa i jugoslovenskog fudbala, i sporta uopšte - uzor i nadahnuće.

Vječni melanholik i brat svih ljudi Mišo Marić zapisa nedavno da su Veležovi pehari napunjeni sokovima života, oporim ali slatkim pićem juga, od kojeg se boluje ali i ozdravljuje. Ljubav između Veleža i njegovih navijača i simpatizera bila je obostrana: kada se Velež radovao, radovali su se s njim, kada je Velež tugovao tugovali su s njim.

Nezaboravna noć sa Duškom Bajevićem u kafiću Seje Sarića u Starom gradu
Nezaboravna noć sa Duškom Bajevićem u kafiću Seje Sarića u Starom gradu

U tome je znaku i ovo slovo posvećeno majstorima i ”poetama” fudbalske lopte sa starog Veležovog igrališta i ispod Bijelog brijega koje je zbližila jedna boja, jedan dres, jedan tim koji je daleke 1922. godine počeo da šutira ”buba-maru” na Zgonima gdje je i prakolijevka najpopulamijeg sporta u našem gradu.

Tamo je izgrijala njihova zvijezda.

Tamo su rođene mostarske fudbalske perjanice...

I, ko bi se usudio da izdvoji ma koje ime iz tog mnoštva. To, prije neki dan, nije htio da uradi ni ”Princ sa Neretve” Duško Bajević.

Jer, svaka priča o njima je priča o nama.

Slavi ih, i slavit će ih Mostar, grad koji u njima prepoznaje svjetlost svoga lika. Velež, ustvari, otkako postoji, ponosno živi. Njegov Bijeli brijeg sada se zove ”stadion Zrinjskog” - preimenovali ga oni što su prije deset godina, nekoliko hiljada, iz svojih stanova najurenih Mostaraca ovdje zatočili - kao u vrijeme Pinočeove diktature u Čileu!

Ali, ima neka neugasiva vatra tamo, ima neka borba neprestana; postojao je i postojaće neki inat na tom Bijelom brijegu, nije drugima svojstven, zapravo postoji jedan život uspravan negdje blizu siromaštva, a u sjenci velikih.

”Rođeni” ni danas ne očajavaju. To što se sve urotilo - i na ovaj klub, i na ovaj grad i na ovu zemlju Hercegovinu i Bosnu - njih motiviše. Da povedu tri nove bitke - za tim, za igru i najvažniju - za gledaoce.

Bilo je jedno vrijeme kada su igrali najmaštovitiji fudbal u zemlji. Oni će se sada opet spremati da to vrijeme dožive. Stisnutih zuba, ćutke, priznajući vlastite i tuđe greške. Uvjereni da se radom i sportskom disciplinom može do zvjezdanih visina.

I njihov grad je desetkovan. U agresiji, i agresijama na našu zemlju, na stotine i hiljade Mostaraca je mučki ubijeno, a na desetine hiljada prognano.

Ali, ljubav je nadrasla bol. Ona jedino ostaje i - Velež. Prvak mostarskog Mostara.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Salko M. Pezo: Neretva

Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2003 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2003 HarisTucakovic, Sweden