Mostar je u ratu ostao bez Starog mosta, a u miru - bez Veleža. Ne zna se koji je teži gubitak. Kada su ustaše srušile Stari, u gradu je proglašen Dan žalosti, a kada je srušen Velež nije proglašena ni minuta šutnje.

Ima li ovdje uopšte mjesta nekom zaprepaštenju! Nema.

Najprije su Velež ’92. otjerali sa Gradskog stadiona na koji se nekad dolazilo kao u bogomolju, a deset godina kasnije i iz Premijer lige.

Taj su stadion pod Bijelim brijegom Mostarci i Hercegovci zdušno gradili, svojim srcem, svojim rukama i žuljevima - i zamislite, poštovani čitaoci, da neko, recimo, istjera Zvezdu sa Marakane, Dinama sa Maksimira, Hajduka sa Poljuda, Sarajevo sa Koševa, ili Želju sa Grbavice - kakva bi se prašina i gungula digla! Do neba.

Ovdje niko ni da se počeše po nekoj stvari. Lokalni, kantonalni, federalni, državni, međunarodni, visoki i najvisočiji predstavnici prolaze pored blatuše u Vrapčićima na kojoj životari ovaj klub - legenda i niko, ama baš niko da ukaže na ovu našu bruku i svjetsku sramotu.

Ali, kao i Velež, i naš se Mostar bori za svoj opstanak, isto kao u minulom ratu 1992. - 1995. godine. Bori se za novo, primjereno čovjeku ustrojstvo grada na Neretvi, i (i za svoj smak! Kao i domovina Bosna i Hercegovina što se bori, grčevito bori - sapeta i uklinčena između Republike Srpske i još živuće Tuđmanove tvorevine ”Herceg-Bosne”.

Velež jest posrnuo. Danas, kada mu je teško, možda najteže u njegovom ljetopisu, kada je u materijalnom kolapsu i kada je već deset godina bez svog stadiona - prvi tim je torpedovan, rupa je poprilično - tako da, možda, i nerealna izgleda ambicija da se vrati u društvo najboljih.

Nerealna za nekog drugog, za ”rođene” ipak ne - ne bi bili vjerni sebi kad bi tako mislili.

Jer, Velež je bio, i Velež će biti, crveni cvijet za ukras Mostara. Tim koji je prije više od osam decenija iznjedrio iz mostarskih mahala i sokaka i koji je sa svojim vjernim navijačima izgradio mostove prema ljudskim srcima, mostove od grada do grada, od kluba do kluba, od zemlje do zemlje, od čovjeka do čovjeka.

Duša Mostara je Velež. On je njegov šarm i imidž. Velež je Mostaru ono što mu je Hajrudinova ćuprija, što su mu Neretva i Radobolja, što mu je Šantićeva Emina. Simbol njegove postojanosti i neuništivosti. Veležova himna je pjesma koja slavi život, koja se danas čuje na svim kontinentima i kojoj se, uvijek, iznova vraćamo i radujemo kao nekoj vrsti bljeska koji ne tamni: ta će himna sačuvati ime Veleža i njegovih generacija, ranijih i sadašnjih - onih koji su u istoriji mostarskog, bosanskohercegovačkog pa i jugoslovenskog fudbala, i sporta uopšte - uzor i nadahnuće.

Vječni melanholik i brat svih ljudi Mišo Marić zapisa nedavno da su Veležovi pehari napunjeni sokovima života, oporim ali slatkim pićem juga, od kojeg se boluje ali i ozdravljuje. Ljubav između Veleža i njegovih navijača i simpatizera bila je obostrana: kada se Velež radovao, radovali su se s njim, kada je Velež tugovao tugovali su s njim.