Ova poslovica kao da je je skovana za posite i buntovne begove Bušatlije koji u XVIII stoljeću obavljaju razne važne funkcije u Sjevernoj Albaniji, Hercegovini i Kliškom sandžaku. Uzalud su, i veliki veziri iz Istambula, i veziri iz Skopja i Travnika, slali vojske i topove na Skadar da dozovu pameti Skadranina Mahmut-pašu, i u Travniku, pola stoljeća kasnije u mrkloj noći, udavili Livnjaka Ahmet-bega svilenim gajtanom - narav Bušatlija nisu izmijenili. Pokazaće se to, u najvećoj mjeri, kada Austrija bude okupirala Bosnu 1878. godine.

Korijene Bušatlija nalazimo u srednjovjekovnoj Crnoj Gori gdje, polovicom XV stoljeća, stoluje vladar po imenu Balša Balšić. Nakon njegove smrti, kojom će izumrijeti porodica Balšića, Crnom Gorom će zavladati njegov srodnik po ženskoj liniji Stefan Stratimirović, zbog svoje tamnoputosti zvani Crnoja, a po kome će se prozvati crnogorski Crnojevići. On umire 1471. ostavivši iza sebe dva sina - lvana i Đorđa. Vojvoda Ivan, zvani Ivan­beg, ratovao je sa vojskom sultana Mahmud­hana do svoje smrti 1490. godine, nakon čega će ga naslijediti jedan od sinova - Đurađ. Đurađov brat Stefan, zvani Staniša, ne mogavši to podnijeti od zavisti, a pretendirajući na prijestolje, otići će u Carigrad i primiti islam. Pod imenom Skender-beg, od sultana Bajazida dobija pristanak da sa vojskom krene na brata Đurađa, s kojim će se sukobiti na polju Leš. Pošto je poražen i prisiljen da se povuče, Skender-beg se sklanja u selo Bušat u sjevernoj Albaniji po kome će dobiti nadimak Bušatli, a svi njegovi kasniji potomci Bušatlije. Skender-beg Bušatli je umro u Italiji, zavičaju svoje žene, gdje se, u starosti, 1500.godine, preselio.¹

Pleme Bušatlija vezano je, prije svega, za sjevernu Albaniju i skadarski pašaluk, u kome je od 1724. godine namjesnik Arslan-paša Bušatlija, koji je ubrzo, dvije godine kasnije, uklonjen sa ove dužnosti i smaknut zbog neposluha sultanu.

Skopski vezir Mehmed-paša Bušatlija 1763. biva imenovan za skadarskog vezira, nakon čega je brzo zavladao sjevernom Albanijom, pa su i neka crnogorska brdska plemena priznala njegovu vlast. Umro je 1779. godine, ostavivši iza sebe tri sina: Mustafa-pašu, vezira u Skopju (1769.), Ahmed-pašu i najmlađeg Mahmud-­pašu. Mahmud-paša je najpoznatiji pripadnik ovog plemena zbog svoje hrabrosti i prkošenja centralnoj vlasti. Njegovi potomci su obavljali važne državne funkcije.² Bašeskija je sa neskrivenim simpatijama pisao o ovom paši.³

Dolazak Bušatlija u Livno vezan je za obavljanje vojničkih funkcija u Kliškom sandžaku. Prema porodičnoj predaji nekoliko generacija livanjskih Bušatlija obavljalo je dužnost alajbega, zapovjednika spahija, u ovom sandžaku.⁴ Poznati su nam alajbezi Kliškog sandžaka iz porodica begova Atlagića, Hamzalajbegovića, Firdusa i Ljubunčića iz Livna, Filipovića iz Glamoča, Alajbegovića iz Kupresa i Sulejmanpašića iz Skoplja. Najstariji poznati pripadnik livanjskih Bušatlija, također alajbeg, po imenu Smail, pao je na nekom neznanom bojnom polju vodeći kliške spahije. Jednog alajbega, i to bosanskog, sa ovim imenom pominje 1660. godine Evlija Čelebija kada boravi u Livnu: ”Za čudo božje, taj dan bio je petak. Gazije su igrale džilita. Uto dotrča mlad beg Atlibegović, koji je bio malo hrom, zagrli (vezirova) konja i reče: Hej gospodaru, čestiti veziru! Smail-alajbeg Čuktaroglu, Nike Kirigi, i Nakoglu, i Arap­-buljukbaša, Smail-buljukbaša, sin Baba­Ahmeta Cetinskog i još mnogo muslimanske vojske koja je prekjuče otišla u čete i potjere ugrabila je mnogo ratnog plijena pod mletačkim gradom Splitom... ” Na istom mjestu putopisac nam kaže da Kliški sandžak ima svoga alajbega i ceribašu.⁵ U Livnu su Bušatlije najkasnije sredinom XVIII stoljeća obavljajući vojne dužnosti za što su dobili zijamet koji je obuhvatao cijelo Bosansko Grahovo.

Smail-alajbeg je imao sina Osman Alajbega, po kome su se ove Bušatlije često nazivale Osmanalajbegovići, i imao je istu sudbinu kao i otac da život završi negdje na ratištu. Prema porodičnoj tradiciji Bušatlija, iz porodične loze izdvojila se jedna grana koja se prozvala Hamzalajbegovići.⁶ Iza Osmana-alajbega je ostao sin Ahmed-beg, budući alajbeg Kliškog sandžaka. Početkom dvadesetih godina XIX st. otpori sultanovim reformama pojavljivali su se širom Bosne i Hercegovine, pa je sultan Mahmud II, putem zloglasnog Dželal-paše počeo razarati samo tkivo bosanskog otpora, akcijom fizičke likvidacije najznačajnijih bosanskih ajana i, već odavno, neposlušnih i samovoljnih janjičara. Livno, u to vrijeme, nije ni imalo janjičare, ali su spahije, kao druga povlaštena vojna organizacija, bila ta snaga koja je realno pružala otpor.⁷ Ahmed-alajbeg je bio zapovjednik svih spahija u Kliškom sandžaku, pa je i bilo logično da završi život od krvničke ruke u Travniku. I sandžak-beg Klisa, mirimiran Mustafa-paša Skopljak, sa braćom Ibrahim-begom i Mehmed-begom, sa ličnom pratnjom i još nekim ljudima, protjerani su početkom 1822. u Rumeliju.

Ahmed-beg je imao dvojicu sinova: Mustafu i Ibrahima, a poznato je i da je jedna Ahmed-begova kći bila udata za Mehmed­bega, posljednjeg kapetana pridorske kapetanije.⁸ Kada su se braća podijelila, iza smrti oca, Mustafu je, između ostalog, zapala Bušatlijina kuća u selu Sturba, na izvoru istoimene rijeke, nekoliko kilometara južno od Livna. Ova Bušatlijina ljetna kuća je dio zijameta koji je na tom dijelu Livanjskog polja obuhvatao područje sela Sturba, Smričani, Lopatice i Lopatinac. Ibrahim­begovo vlasništvo bio je mlin u Sturbi, kod stričevićevog ljetnikovca.⁹ Bušatlijina kula nalazila se u blizini, u selu Smričani. Ovdje je, u uspomenu na njih, ostalo samo Bušatlijino groblje koje se nalazi na lijevoj strani puta Livno - Mostar, jedan kilometar prije sela Smričani. U njemu su, po predaji, ukopana samo ženska čeljad i djeca Bušatlija jer nijedan muški pripadnik nije umro kod kuće, nego na bojnom polju. Danas su tu tek ostaci mnogobrojnih nišana i rasklopljeni i u zemlju upali kameni sanduci. U ovom groblju sada se ukopavaju pripadnici porodice Bašić iz Smričana, nekadašnjih Bušatlijinih kmetova.

Groblje je zapušteno i neograđeno. U Smričanima je, odmah uz kulu, također bilo groblje. Danas je, pored stare osnovne škole, uz desnu ivicu puta, ostao samo jedan oštećeni nišan. Put je, 1882. godine, obilazio blagom krivinom oko ovog groblja, da bi današnja cesta prošla ravno kroz njega, tako da je ostao tek mali dio.

Mustafa alaj-beg će život završiti na nekom od ratišta, kako je to bilo u tradiciji ove porodice, ostavivši iza sebe sina Mahmut-bega, rođenog 1797. godine.

Ibrahim-beg nije imao bratovu sudbinu, mada je i njemu bio određen vojnički život, kao i svim njegovim precima. Posebnu ulogu će dobiti u vrijeme bune protiv livanjskog kapetana Firdusa 1836.

Dvori Ibrahim-begovi su se nalazili pored Glavice džamije, na mjestu gdje je danas zgrada ”Mejtef”. Na starim fotografijama vidi se da su to veliki dvori sa jakom kulom na sprat u njihovom podnožju. Danas su, ispod Topova, vidljivi ostaci temelja ove kule. Prolazeći kroz Livno Cvijić je primijetio krajem XIX st. ”... uzvišenje usred Livna, na kome su Bušatlijini dvori i Glavica džamija... ”¹⁰

Jedan od Ibrahim-begovih sinova, Ahmed-beg, umro je u cvijetu mladosti od tuge, kao i njegova ljubav Šaha Firdus jer nijedna porodica nije dozvoljavala da se uzmu. Po drugoj predaji, i danas živućoj u Livnu, zalaganjem Firdusa njega proglasiše ludim i on ubrzo umrije u ludnici. No, iza obje ove predaje, ne odričući mogućnost da je nesretna ljubav između mladih i postojala, leži uloga Ahmed-begovog oca u pobuni protiv Firdusa, nakon čega se ovi nikad više nisu povratili kao najmoćnija livanjska porodica. Njegov mezar bio je u Bušatlijinom haremu u Gazilarskom groblju u Livnu, iza očevog. Još za svog života tu je Ibrahim-beg podigao impozantne nišane sebi i umrloj ženi. Nekada je tu stajalo osam Bušatlijinih nišana sa sarkofazima, od čega su tri dječja i dva sa veoma neobičnim nišanima. I danas postoje nišani Ibrahim-­bega i njegove žene, te jednog njihovog sluge. Ostali su uništeni. Na Ibrahim­-begovom je uklesana pjesma na turskom jeziku i natpis, koji je sročio neki Hazim, da je tu, 1289. godine (1872.) pokopan emir hadži Ibrahim-beg Bušatlija, sin Ahmed alaj-bega. On je, sa sinom Ahmetom, jedini livanjski odrasli Bušatlija kome se, do austrijske okupacije, znao mezar i koji je umro prirodnom smrću.

Ibrahim-beg je imao tri živa sina rođena oko 1820. godine: Derviš-bega, Muhamed-bega i Osman-bega, te dvije kćeri udate u Hercegovinu: jedna u Počitelj za bega Gavrankapetanovića, a druga u Stolac za Rizvanbegovića.”¹¹