Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 152-153 (63-64 - nova serija)

Godina XXVII juli-avgust/srpanj-kolovoz 2002.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Zlatko Dukić *
TRI HAŠKA DRUGA
(odlomak iz romana koji u Tuzli izlazi iz štampe ove godine)


... Godine su prolazile, a Relja s Abidom nije nikad do kraja, otvoreno i s obostranom argumentacijom, raspetljao onaj fundamentalistički čvor zbog komentara u Dnevnim novinama i zbog događaja, koji su potom slijedili. Nebrojeno puta su, po starom običaju, Abid, Božo i on bili zajedno, sjedili u Istri četvrtkom u šest, o svemu i svačemu raspredali, ali tu osjetljivu, velevažnu i vrlo ozbiljnu temu - nikad do kraja nisu raščačkali. Tu i tamo bi se desilo da je zakače, u fragmentima i ovlaš - uglavnom, ali ne i da je sa svih strana pretresu. Kao da su bježali od toga. Iz dva osnovna razloga se to dešavalo: prvi je poznati Božin stav otpora i svojevrsnog gađenja prema razgovorima o politici i političkim temama, čak i onda kad bi se one neposredno nekog od njih ticale, a drugi - to što su se, izgleda, i Abid i Relja bojali (Relja sigurno, priznavao je to samom sebi) da bi seciranje te teme otvorilo neke nove, dotad uspješno zatomljene breše, iz kojih bi pokuljale ko zna kakve razlike, ko zna kakvi povodi za tranžiranje i onih delikatnih tema, za koje je bolje bilo ne čeprkati po njima.

Kada je, skoro sedam godina poslije Abidovog slučaja, Relja bio u prilici da mu on, kao ljekaru, bude pacijent na klinici, činilo se da je cijela priča bespovratno tisnuta u zaborav. Relja se iskreno trudio da pogoršano Abidovo zdravstveno stanje i zamor pumpe po imenu srce, sanira na način koji, stvarno, iziskuje savjestan odnos prema bolesti modernog doba i posljedicama specifičnog posla kojim se njegov prijatelj bavi. Jasno je bilo Relji da je, uz sve ostalo, Abidova pumpa morala platiti cehove onog davnog, političko-partijskog čišćenja, onda nesretne ljubavi, pa neurednog samačkog života, pa...

Obišavši ga, poslije boravka u bolnici, tog dana u njegovoj samačkoj sobi u stanu gospođe Elvire, Relja se, u neko doba, sjetio da je dežurni na klinici i požurio je da ode. Onda je vidio da se napolju sprema salaukovina.

- Imaš li kišobran? - upitao ga je Abid.

- Ne.

- Uzmi moj.

- Dobro, iako ne znam hoće li mi išta pomoći na ovom kijametu.

Abid ga je ispratio do izlaznih vrata i hodnika. Relja je požurio i, tek što je izašao iz zgrade, na ulici ga dočeka pravo proljetno nevrijeme. Vjetar mu je otimao kišobran iz ruku, a kiša, očas pretvorena u prolom oblaka, padajući nekako ukoso, za tili čas ga je ukvasila do iznad koljena.


Mili Selimovic: Studija glave
Mili Selimović: Studija glave

Pokušaj da samog sebe ubijedi u to da je njegov, Reljin svijet ostao u istim skladnim, prijateljskim odnosima s Abidovim svijetom, nije mu uvijek uspijevao. Nije Relja bio od onih koji su nedovršenim ostavljali bilo koji zadatak, posao ili obavezu. Zato se i susret njegovog s Abidovim malim kosmosom, poslije onog sudara od prije sedam godina, morao smatrati neokončanim. Nedorečenim. Ne mogavši ga nazvati istim kao prije, Relja je taj odnos dva individualna, složena, važnim sadržajem ispunjena svemira dovodio u pojednostavljenu relaciju komunikacije dva sve neusklađenija pogleda na svijet. Bez obzira na to koliko velikim i koliko dubokim se činio taj ožiljak - svakako bolniji i žešći na tijelu Abidovog kosmosa - izazvan događajem u vezi s onim famoznim komentarom u Dnernim novinama, bilo je bjelodano jasno da komunikacija nije ista kao prije toga. Ona je, na prvi pogled, ostala u razmjerama iskrenog, prijateljskog, ničim ograničenog ili uslovljenog razumijevanja, kontakata i druženja. Uz Božu, kao neku vrstu korekturnog faktora i elementa za rasterećivanje od teških, glavobolnih i ozbiljnih tema, komunikacijski status Reljin i Abidov - kroz Reljinu prizmu posmatran bar u određenoj mjeri se morao smatrati onečišćenim. Ali, ne zato što je Relja ocjenjivao pogrešnim ono što je on mislio i radio u ono doba, ne stoga što se on kajao ijedne riječi i ijednog poteza. Naprotiv, Relja je, kako je vrijeme odmicalo, sve tvrdokornije bio ubijeđen u to da je Abid pogriješio i da je ondašnji opštedruštveni galimatijas, morao da se rješava i tako što će se svi oblici protivljenja, neprijateljstva, političkog i idejnog iščašenja - makar iz samo neopreza ili nenamjere - sankcionisati i raščišćavati. Tu nije moglo biti dileme... Relji se kao opterećenje nametalo to što se Abid nije mijenjao, što on nije shvatio, ni poslije toliko vremena, da nije bio u pravu, da mu se to omaklo, eventualno došlo kao plod nepromišljenosti ili neodmjerenog nagonskog posezanja za nečim što je, stvarno, moglo imati, a dijelom je i imalo, negativne političke efekte. Relja, jednostavno, nije dopuštao mogućnost da je on pogriješio ili učinio nešto nepoželjno. On se, od trenutka kad je počeo zidati svoje svjetove i svoje svemire, izbaždario tako da, kad se sve dobro odmjeri, ne može biti u krivu. Drugi, oni oko njega, oni su drugi par opanaka... Politički, posebno...

Sada je, međutim, bilo najvažnije da se sredi to s Abidovom bolešću. Srce mu je, zaista, bilo načeto. Ali, ne toliko ozbiljno, a još manje zabrinjavajuće - da bi se dizala panika... No, da Abid mora povući ručnu i malo drukčije odsad živjeti, urednije se brinuti o sebi i, pogotovo, na svom, novinarskom poslu se manje trošiti - to je bilo nesporno.

I kad su, tog četvrtka, Relja, Abid, Božo i još trojica njihovih prijatelja sjeli u Istri, Relja je na umu imao tu neminovnost. Razgovor je i počeo o zdravlju. i trajao je dobra dva sata, s izrazitim dociranjem ljekara Relje, upućenog na adresu pacijenta Abida.

Bilo je već kasno uveče, kad su u kafani ostala samo njih trojica - Božo, Abid i Relja. Dovršavali su posljednju rundu pića.

- Nadam se, Pupi, da ćeš me poslušati, makar kao ljekara.

- Hoću, Relja, ne sekiraj se... To hoću... Ako te nisam sluš'o k'o šefa partijske radne grupe, sada hoću... Nemam izbora! - jetko odvrati Abid.

- E, pa, jebi ga, ti opet o tome... Zar to ne možeš zaboraviti?

- Mogu, Relja, mogu, ali neću... Jer, i kada bi' zaboravio, okolnosti u kojima živimo i događaji koji se oko nas pletu, ne daju da se to zanemari...

- Opet vi o politici! - pobuni se Božo.

- Nije to, Božo, nikakva politika - odbrusi Abid. - To je, jednostavno, ovaj naš jebeni život, koji nas melje, a kako stvari stoje, uskoro će se ovdje dešavati i ono što će mnoge potpuno samljeti!

- O čemu ti to?

- O tome, Relja, da samo posljednji tupavko i slijepac ne vidi šta nam se dešava.

- Šta nam se to dešava, Pupi? ­
sad je i Božo znatiželjan.

- Gdje ti, bolan, Božo, živiš? ­odgovori Abid pitanjem na pitanje. ­

Jesi l' ti čuo za osnivanje nacionalnih partija'?

- Jesam, pa šta? - Božo zijeva, prilično priglupo reagujući.

- I tebi to ništa!

- A šta bi trebalo da mi bude?

- Vidjećeš ti, Božo, šta će ti stvarno biti, a ne šta bi trebalo da bude!

- Čekaj, Pupi, čekaj - upetlja se Relja. - Hoćeš li ti to da kažeš da je osnivanje nacionalnih stranaka...

- ... Katastrofa, put u katastrofu, Relja moj! To hoću da kažem!

- Ne vidim šta je tu loše? - gotovo neobavezno, onako usput će primijetiti Relja.

- Ne vidiš šta je u tome loše?! - zapanji se Abid. - I to mi kažeš ti, prekaljeni partijski radnik, član CK-a?!

- Da, što se čudiš?

- Ne čudim se, zblanut sam, čovječe!

- Ako je to odgovor na partijsku birokratizovanost, na atrofiranost, na neefikasnost u radu, ako je to odgovor na neke afere, Neume, Agrokomerce i slično, ako je to način da se ubrizga svježa krv, unese novi pogled na razvoj i perspektive...

- A je l' tebi novi pogled, Relja, i Gazimestan i Ušće u Beogradu?

- E, čekaj, čekaj, polako, Pupi - poskoči Relja - nemoj da brkamo šljive i gljive... Ti govoriš o dvije različite stvari, zamjenjuješ teze... Zašto bi Gazimestan i Ušće bili sporni?

- Oni ne samo da su sporni, oni su odvratno opasni, štetni i vrlo opasni, Relja!

- Ne slažem se - mirno odgovori Relja. - Zavisno od toga iz kog ugla gledaš...

- Ljudi, šta je vama? - umiješa se Božo. - Zar hoćete da ovu finu veče i ovako lijepo druženje, sjebete na kraju tom vašom političkom gnjavažom?

- Pusti, Božo, pusti, ovo su ozbiljne stvari, ovo se mora raščistiti...

Nijaz Omerovic: Pogled u buducnost

Nijaz Omerović: Pogled u budućnost

- Ma, šta ti je. Pupi, šta ima tu da raščišćavamo? - Relja se tobože čudi, nejasno mu,
- Pravo na nacionalni osjećaj, na nacionalni identitet, nacionalne slobode i njihovo izražavanje, nikome se ne može uskratiti. Neko to čini na ovaj, neko na onaj način... Neko na Gazimestanu i Ušću, a neko...

- Je l' ti to Relja, stvarno tako misliš il' me zajebavaš?

- Ne vidim, Pupi, šta je tu zajebavanj
e!

- Stvarno ne vidiš?

- Ne, ne vidim...

- E, onda, drugovi moji i prijatelji, ja imam ozbiljan razlog više da se zbog toga zabrinem, pa i uplašim!

- Šta ti je, Pupi? Što govoriš u množini, ne miješaj mene u to! - pobuni se Božo.

- Ne miješam te ja, Božo, niti se ti sam moraš umiješati! - ozbiljno odsiječe Abid. ­Ali, događaji koji slijede, sve će nas umiješati u vrelu čorbu, ne pitajući nas hoćemo li to ili ne... Kad se osvijestimo, biće kasno!

- U, al' si ti fatalista, čovječe! - Relja ga dočeka osmijehom, nasilu ležernim.

- Upamti šta ti kaže tvoj Pupi, upamti, Relja...

- De, ne zajebavajte se više, bolje da marnemo još jednu rundu pa da se ide kući - Božo bi da prekrati razgovor o, očigledno, delikatnoj temi.

Relja i Abid se saglasiše. Ćutke. Obojica su znala - Relja naročito - da se time ništa ne rješava. Naprotiv, u vazduhu se dobro osjetio vonj realnosti, u vezi s kojom je Abid bio u pravu...

Ne samo da je osjetio, Relja je to i znao. Znao mnogo više nego što je bio spreman da pokaže Boži i Abidu...

* Zlatko Dukić (rođen 1951. god.), novinar i pisac iz Tuzle (trenutno pomoćnik ministra za kulturu i informisanje u Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Tuzlanskog kantona), romanom Tri haška druga nastavlja dosadašnju plodnu aktivnost, obilježenu dosad sa 13 objavljenih knjiga, od kojih su 11 romani (u januaru 2002. izašla je Ratna trilogija, s tri romana na temu agresije i rata na BiH 1992-1995.). Paralelno s dovršetkom Tri haška druga, Dukić je za štampu pripremio Lijeve mangupe i desne barbare, kao hrestomatiju svojih novinskih tekstova iz perioda 1989-1997, te knjigu Orbisovi komentari, sa stotinjak spoljnopolitičkih komentara, realizovanih u posljednje tri godine, otkako je stalni komentator vanjskopolitičke emisije Orbis na RTV Tuzlanskog kantona.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Emir Dragulj: Crvena avlija

Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2002 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2002 HarisTucakovic, Sweden