Zlatko Dukić *
TRI HAŠKA DRUGA
(odlomak iz romana koji u
Tuzli izlazi iz štampe ove godine) |
|
... Godine su prolazile, a Relja s Abidom nije nikad do kraja,
otvoreno i s obostranom argumentacijom, raspetljao onaj
fundamentalistički čvor zbog komentara u Dnevnim novinama i zbog
događaja, koji su potom slijedili. Nebrojeno puta su, po starom
običaju, Abid, Božo i on bili zajedno, sjedili u Istri četvrtkom u
šest, o svemu i svačemu raspredali, ali tu osjetljivu, velevažnu i
vrlo ozbiljnu temu - nikad do kraja nisu raščačkali. Tu i tamo bi se
desilo da je zakače, u fragmentima i ovlaš - uglavnom, ali ne i da
je sa svih strana pretresu. Kao da su bježali od toga. Iz dva
osnovna razloga se to dešavalo: prvi je poznati Božin stav otpora i
svojevrsnog gađenja prema razgovorima o politici i političkim
temama, čak i onda kad bi se one neposredno nekog od njih ticale, a
drugi - to što su se, izgleda, i Abid i Relja bojali (Relja sigurno,
priznavao je to samom sebi) da bi seciranje te teme otvorilo neke
nove, dotad uspješno zatomljene breše, iz kojih bi pokuljale ko zna
kakve razlike, ko zna kakvi povodi za tranžiranje i onih delikatnih
tema, za koje je bolje bilo ne čeprkati po njima.
Kada je, skoro sedam godina poslije Abidovog slučaja, Relja bio u
prilici da mu on, kao ljekaru, bude pacijent na klinici, činilo se
da je cijela priča bespovratno tisnuta u zaborav. Relja se iskreno
trudio da pogoršano Abidovo zdravstveno stanje i zamor pumpe po
imenu srce, sanira na način koji, stvarno, iziskuje savjestan odnos
prema bolesti modernog doba i posljedicama specifičnog posla kojim
se njegov prijatelj bavi. Jasno je bilo Relji da je, uz sve ostalo,
Abidova pumpa morala platiti cehove onog davnog,
političko-partijskog čišćenja, onda nesretne ljubavi, pa neurednog
samačkog života, pa...
Obišavši ga, poslije boravka u bolnici, tog dana u njegovoj samačkoj
sobi u stanu gospođe Elvire, Relja se, u neko doba, sjetio da je
dežurni na klinici i požurio je da ode. Onda je vidio da se napolju
sprema salaukovina.
- Imaš li kišobran? - upitao ga je Abid.
- Ne.
- Uzmi moj.
- Dobro, iako ne znam hoće li mi išta pomoći na ovom kijametu.
Abid ga je ispratio do izlaznih vrata i hodnika. Relja je požurio i,
tek što je izašao iz zgrade, na ulici ga dočeka pravo proljetno
nevrijeme. Vjetar mu je otimao kišobran iz ruku, a kiša, očas
pretvorena u prolom oblaka, padajući nekako ukoso, za tili čas ga je
ukvasila do iznad koljena. |
Mili Selimović: Studija
glave |
Pokušaj da samog sebe ubijedi u to da je njegov, Reljin svijet ostao
u istim skladnim, prijateljskim odnosima s Abidovim svijetom, nije
mu uvijek uspijevao. Nije Relja bio od onih koji su nedovršenim
ostavljali bilo koji zadatak, posao ili obavezu. Zato se i susret
njegovog s Abidovim malim kosmosom, poslije onog sudara od prije
sedam godina, morao smatrati neokončanim. Nedorečenim. Ne mogavši ga
nazvati istim kao prije, Relja je taj odnos dva individualna,
složena, važnim sadržajem ispunjena svemira dovodio u
pojednostavljenu relaciju komunikacije dva sve neusklađenija pogleda
na svijet. Bez obzira na to koliko velikim i koliko dubokim se činio
taj ožiljak - svakako bolniji i žešći na tijelu Abidovog kosmosa -
izazvan događajem u vezi s onim famoznim komentarom u Dnernim
novinama, bilo je bjelodano jasno da komunikacija nije ista kao
prije toga. Ona je, na prvi pogled, ostala u razmjerama iskrenog,
prijateljskog, ničim ograničenog ili uslovljenog razumijevanja,
kontakata i druženja. Uz Božu, kao neku vrstu korekturnog faktora i
elementa za rasterećivanje od teških, glavobolnih i ozbiljnih tema,
komunikacijski status Reljin i Abidov - kroz Reljinu prizmu
posmatran bar u određenoj mjeri se morao smatrati onečišćenim. Ali,
ne zato što je Relja ocjenjivao pogrešnim ono što je on mislio i
radio u ono doba, ne stoga što se on kajao ijedne riječi i ijednog
poteza. Naprotiv, Relja je, kako je vrijeme odmicalo, sve
tvrdokornije bio ubijeđen u to da je Abid pogriješio i da je
ondašnji opštedruštveni galimatijas, morao da se rješava i tako što
će se svi oblici protivljenja, neprijateljstva, političkog i idejnog
iščašenja - makar iz samo neopreza ili nenamjere - sankcionisati i
raščišćavati. Tu nije moglo biti dileme... Relji se kao opterećenje
nametalo to što se Abid nije mijenjao, što on nije shvatio, ni
poslije toliko vremena, da nije bio u pravu, da mu se to omaklo,
eventualno došlo kao plod nepromišljenosti ili neodmjerenog
nagonskog posezanja za nečim što je, stvarno, moglo imati, a dijelom
je i imalo, negativne političke efekte. Relja, jednostavno, nije
dopuštao mogućnost da je on pogriješio ili učinio nešto nepoželjno.
On se, od trenutka kad je počeo zidati svoje svjetove i svoje
svemire, izbaždario tako da, kad se sve dobro odmjeri, ne može biti
u krivu. Drugi, oni oko njega, oni su drugi par opanaka...
Politički, posebno...
Sada je, međutim, bilo najvažnije da se sredi to s Abidovom bolešću.
Srce mu je, zaista, bilo načeto. Ali, ne toliko ozbiljno, a još
manje zabrinjavajuće - da bi se dizala panika... No, da Abid mora
povući ručnu i malo drukčije odsad živjeti, urednije se brinuti o
sebi i, pogotovo, na svom, novinarskom poslu se manje trošiti - to
je bilo nesporno.
I kad su, tog četvrtka, Relja, Abid, Božo i još trojica njihovih
prijatelja sjeli u Istri, Relja je na umu imao tu neminovnost.
Razgovor je i počeo o zdravlju. i trajao je dobra dva sata, s
izrazitim dociranjem ljekara Relje, upućenog na adresu pacijenta
Abida.
Bilo je već kasno uveče, kad su u kafani ostala samo njih trojica -
Božo, Abid i Relja. Dovršavali su posljednju rundu pića.
- Nadam se, Pupi, da ćeš me poslušati, makar kao ljekara.
- Hoću, Relja, ne sekiraj se... To hoću... Ako te nisam sluš'o k'o
šefa partijske radne grupe, sada hoću... Nemam izbora! - jetko
odvrati Abid.
- E, pa, jebi ga, ti opet o tome... Zar to ne možeš zaboraviti?
- Mogu, Relja, mogu, ali neću... Jer, i kada bi' zaboravio,
okolnosti u kojima živimo i događaji koji se oko nas pletu, ne daju
da se to zanemari...
- Opet vi o politici! - pobuni se Božo.
- Nije to, Božo, nikakva politika - odbrusi Abid. - To je,
jednostavno, ovaj naš jebeni život, koji nas melje, a kako stvari
stoje, uskoro će se ovdje dešavati i ono što će mnoge potpuno
samljeti!
- O čemu ti to?
- O tome, Relja, da samo posljednji tupavko i slijepac ne vidi šta
nam se dešava.
- Šta nam se to dešava, Pupi?
sad je i Božo znatiželjan.
- Gdje ti, bolan, Božo, živiš? odgovori Abid pitanjem na pitanje.
Jesi l' ti čuo za osnivanje nacionalnih partija'?
- Jesam, pa šta? - Božo zijeva, prilično priglupo reagujući.
- I tebi to ništa!
- A šta bi trebalo da mi bude?
- Vidjećeš ti, Božo, šta će ti stvarno biti, a ne šta bi trebalo da
bude!
- Čekaj, Pupi, čekaj - upetlja se Relja. - Hoćeš li ti to da kažeš
da je osnivanje nacionalnih stranaka...
- ... Katastrofa, put u katastrofu, Relja moj! To hoću da kažem!
- Ne vidim šta je tu loše? - gotovo neobavezno, onako usput će
primijetiti Relja.
- Ne vidiš šta je u tome loše?! - zapanji se Abid. - I to mi kažeš
ti, prekaljeni partijski radnik, član CK-a?!
- Da, što se čudiš?
- Ne čudim se, zblanut sam, čovječe!
- Ako je to odgovor na partijsku birokratizovanost, na atrofiranost,
na neefikasnost u radu, ako je to odgovor na neke afere, Neume,
Agrokomerce i slično, ako je to način da se ubrizga svježa krv,
unese novi pogled na razvoj i perspektive...
- A je l' tebi novi pogled, Relja, i Gazimestan i Ušće u Beogradu?
- E, čekaj, čekaj, polako, Pupi - poskoči Relja - nemoj da brkamo
šljive i gljive... Ti govoriš o dvije različite stvari, zamjenjuješ
teze... Zašto bi Gazimestan i Ušće bili sporni?
- Oni ne samo da su sporni, oni su odvratno opasni, štetni i vrlo
opasni, Relja!
- Ne slažem se - mirno odgovori Relja. - Zavisno od toga iz kog ugla
gledaš...
- Ljudi, šta je vama? - umiješa se Božo. - Zar hoćete da ovu finu
veče i ovako lijepo druženje, sjebete na kraju tom vašom političkom
gnjavažom?
- Pusti, Božo, pusti, ovo su ozbiljne stvari, ovo se mora
raščistiti... |
Nijaz Omerović: Pogled u
budućnost |
- Ma, šta ti je. Pupi, šta ima tu da raščišćavamo? - Relja se tobože
čudi, nejasno mu, -
Pravo na nacionalni osjećaj, na nacionalni identitet, nacionalne
slobode i njihovo izražavanje, nikome se ne može uskratiti. Neko to
čini na ovaj, neko na onaj način... Neko na Gazimestanu i Ušću, a
neko...
- Je l' ti to Relja, stvarno tako misliš il' me zajebavaš?
- Ne vidim, Pupi, šta je tu zajebavanje!
- Stvarno ne vidiš?
- Ne, ne vidim...
- E, onda, drugovi moji i prijatelji, ja imam ozbiljan razlog više
da se zbog toga zabrinem, pa i uplašim!
- Šta ti je, Pupi? Što govoriš u množini, ne miješaj mene u to! -
pobuni se Božo.
- Ne miješam te ja, Božo, niti se ti sam moraš umiješati! - ozbiljno
odsiječe Abid. Ali, događaji koji slijede, sve će nas umiješati u
vrelu čorbu, ne pitajući nas hoćemo li to ili ne... Kad se
osvijestimo, biće kasno!
- U, al' si ti fatalista, čovječe! - Relja ga dočeka osmijehom,
nasilu ležernim.
- Upamti šta ti kaže tvoj Pupi, upamti, Relja...
- De, ne zajebavajte se više, bolje da marnemo još jednu rundu pa da
se ide kući - Božo bi da prekrati razgovor o, očigledno, delikatnoj
temi.
Relja i Abid se saglasiše. Ćutke. Obojica su znala - Relja naročito
- da se time ništa ne rješava. Naprotiv, u vazduhu se dobro osjetio
vonj realnosti, u vezi s kojom je Abid bio u pravu...
Ne samo da je osjetio, Relja je to i znao. Znao mnogo više nego što
je bio spreman da pokaže Boži i Abidu...
*
Zlatko Dukić (rođen 1951. god.), novinar i pisac iz
Tuzle (trenutno pomoćnik ministra za kulturu i informisanje u
Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Tuzlanskog
kantona), romanom Tri haška druga nastavlja dosadašnju plodnu
aktivnost, obilježenu dosad sa 13 objavljenih knjiga, od kojih su 11
romani (u januaru 2002. izašla je Ratna trilogija, s tri romana na
temu agresije i rata na BiH 1992-1995.). Paralelno s dovršetkom Tri
haška druga, Dukić je za štampu pripremio Lijeve mangupe i desne
barbare, kao hrestomatiju svojih novinskih tekstova iz perioda
1989-1997, te knjigu Orbisovi komentari, sa stotinjak
spoljnopolitičkih komentara, realizovanih u posljednje tri godine,
otkako je stalni komentator vanjskopolitičke emisije Orbis na RTV
Tuzlanskog kantona. |
|
|