|
Prvo svjetlo pripada meni.
Na najvišem vrhu otapa se mrak:
trenutak čudesne ljepote, i napokon,
moje prednosti.
Potom se sve događa brzo:
jutro mi svlači crninu
izravnava bore
i hitro izvlači treperavo srebro iz mora.
More se suosjećajno
umiruje
kako bi, barem za trenutak,
bili slični
u jutarnjoj sjeti i statičnosti.
Tako ogoljeli i bliski
razgovaramo:
riječi, riječi,
napokon riječi. |