I prije su odlazili sjeseni. Kada se sve pobralo i ugojilo što se ugojiti moglo. U vrijeme kada se spremila zimnica, salaši pokisli i nabrekli, posivili u jesenskoj magli, a ptice se prorijedile; samo gavrani, u jatima, obilaze njive i uživaju u gozbi rasutog zrnja. Vašari su tada bili bogati; šorovi odzvanjali njiskom uglancanih konja, a snaše uspravne i rumene, nakićene perlama i zlatnicima, pokazivale, kočoperne, sav svoj sjaj i varljivu sreću. Te godine su otišli pokasno. Nekako pri kraju Miholjskog ljeta, s računom da se vrate do Svih svetih, da prispiju na taj veliki pazar, kada se kupuje i prodaje i ono što se nije mislilo. Prvi je to odlazak bio poslije rata. Ne znaju ni kako to sada izgledaju vašari po Bačkoj, ni jesu li snaše mijenjale svoje običaje ili su im oni prosto zabranjeni. Odbili su Perinu ženu da s njima ide do braće u Čepinu. Ona se nadala da će od braće donijeti nešto mrsa, bar samo u torbu što stane, da djeci, koliko jednim dramom, zamrsi posnu čorbu i spasi ih od bolesti. Poratno je vrijeme i oskudica kakvu ne pamte. Ni putovi im ne izgledaju sigurni. Ni sav taj milet koji traži i sebe i svoj rod, nova staništa, jer su njihova spaljena, pa se sada pomjera drumovima do bivših kuća, kratko ih zagleda, i kada se uvjere da tu života više nema, naprasno donose odluke i strovaljuju se, opet drumovima u nepoznato. Iza svakog rata, ovdje, tako to biva, a iza onog Prvog, braća Perine žene našla su se u Čepinu, na isti način.

Bili su komšije i prijatelji. A kumovi su od prije neku godinu, kada se Rajko oženio Jelom, izbjeglicom s Kozare, koju je vojska ostavila u njihovom selu.

Već neko vrijeme Pero je uvjeravao svoga kuma Rajka da krenu. ”Sad je baš vrijeme”, govorio je. ”Ni njihovi džambasi nisu više tako brojni. Cigana je skoro nestalo; a baš oni su svakom trgovcu konjima mogli da mrse račune. I vojska rashoduje neke konje, koji im ne trebaju, pa, s nešto para i sreće mogli bi kupiti bar tri-četiri, vratiti se do pazara i nešto zaraditi.”

”Ne mogu, kume, strah me”, odgovarao je Rajko. ”Potamani nas neke godine, a sve ostade na meni. Ne znaš kako mi je. Nije mi do pusta blaga, koje nestade u jednom danu, iako svake noći sanjam bleku izjanjenih ovaca, riku volova posavaca i njisku uzjogunjenih kobila. Razvuče ga i tuđinac i komšija, a ja se budim u noći i plačem. Dugo drhtim obliven hladnim znojem i proklinjem i Boga i onoga koji me spasi. Što ću i ja na ovome svijetu kada nikoga svoga nemam; i sve tražim, gdje smo to mogli biti krivi da nas takva sudbina zadesi. Ne nađoh. Ni grobova nemam, iako znam gdje su mi mrtvi. I šta od života imam? Teret je to, kume, kuji treba nositi do kraja života.”

Pero je tada gledao u stranu. Negdje daleko, što dalje odavde; od svega prokletstva i svega osjećanja, a Rajko je ridao, brada mu se tresla i vilice cvokotale zdravim zubima, k'o u samrtnoj vatri, a niz bijeli kožni gunj suze su ostavljale dva tamna traga. I tako bi to trajalo neko vrijeme, sve dok bi tamni tragovi na kožnom gunju prestajali se širiti; a Pero je to osjećao, više sluhom no što bi smio pogledati u svoga kuma, pa bi ga počeo tješiti, ni sam ne vjerujući u ono što govori.

”Hajde, kume, nemoj. Dat će Bog. Bit će roda i poroda, i blejat će ovce i rikati posavci. Znam kako ti je, ali živ u zemlju ne ide.”

”Ne znaš, kume, ne znaš. I dao Bog da nikada ne saznaš, ni ti, nit iko tvoj", uzvraćao je Rajko.

Kako su se takvi razgovori vodili ne jednom, Peri se želja za putom hladila i nije više svome kumu spominjao ni najkraći odlazak od kuće. Ne zato što on u Rajku nije viđao nekakav čudan osmijeh, blagost i sjetu, i neki unutarnji nemir, koji nije izazvan samo tugom i boli. A samo je on mogao kod svoga kuma protumačiti te znakove na pravi način.

I tako, kada je zavladala jesen, te godine dosta rano, hladnoća se izvlačila uz rijeku, a dokolica počela pritiskati, i priče postale teške i tmurne, veselja niodkud; i glad je pod svoju kandžiju uzela ljudska razmišljanja, na jednom sijelu, nakon duge tišine, otpuhujući duhanski dim prema tavanici, ne gledajući nikoga posebno, Rajko upita:

"Kako li je sada kroz Županju'! Šta misliš, kume, ima li most ili vozi skela?"

Šeretski se smješkao izvijajući obrve visoko, skoro ih sastavljao s prvim čupercima kose, a brkove gladio, čas rukom, čas donjom usnom. Govorio je to kao da se nečega davnog samo prisjeća, kao neko pitanje postavljeno tek onako, u besposlici, bez stvarnog značenja i smisla. Samo se u užagrelim očima, crnim k'o gar, mogao vidjeti neki poseban nemir. Bila je to želja za putom pod nogama, za prohladnim noćima i zvjezdanim nebom, za užarenim panjevima na vatri uz konačišta i nepoznatim krajevima, ljudima i običajima.

”Pa, da vidiš, kume, kako to sada izgleda?", uzvratio je Pero ne gledajući ga.

"Kada?”, nastavio je Rajko.

"Sutra", odgovori mu kum.

"Idemo li'?" pita Rajko kroz svoj blagi, šeretski smijeh.

"Idemo", potvrdi Pero i ne pogledavši ga.

Treći dan, pred noć, zagazili su na skelu. Mosta nije bilo. Skeledžija mrk, s trorogom kapom i neobrijan, ali susretljiv i veoma pažljiv. Svakom putniku pritiče u pomoć, slaže korpe i sanduku, miluje djecu krupnom šakom i razgovara s konjima koji, u strahu od lelujanja skele na vodi, klecaju nogama i ušima strižu na svaki šum. "Ostalo je mnogo kuruze, preko, more se nabrati skoro džaba", obraća se kumovima. "Dobro, nek i to znamo”, odgovaraju mu, smijući se.

U Županju su stigli kasno u noć. Još je trajala neka svetkovina, za koju nisu znali. Mnogo svijeta se kretalo ulicama. Mlađi podvriskuju i pjevaju, neki toliko pijani da su im se noge oduzele; strovaljeni tamo gdje ih je pijanstvo dokrajčilo, oslonjeni leđima o zidove kuća, oborenih glava na prsa, hrču ili nešto nesuvislo govore. Kasno je da traže konačište, zuključe, a i ova gungula će trajati cijelu noć. Naći će neku birtiju, popiti koju, nešto prizalogajiti i odrijemati do zore.

Nisu pošteno ni zakoračili u prvu birtiju na koju su naišli, sudariše se s nekim pijanim ljudima.

"Jebem i tebe i tvoje oslobađanje!", galami iza njih jedan krupan čovjek, zakrvavljenih očiju, sav uskisao, kao da rakija isparava sav alkohol i gori na njegovom licu.

"Ogradi to što si oslobodio i kada ti tamo dođem, ubij me!", nastavlja, a grupa oko njega plješće mu i bodri ga.

"Mogao si i ostati u Crnoj Gori, pa je tamo slavi, nismo te mi ni zvali", preuzima jedan mali, sav usukan u bijelu, narodnu nošnju, klempavih ušiju i tankih, žutih brkova.

S ulice odjekne pucanj, pa još jedan. U gostionici nastade tajac. Onaj mali zamače iza svoga krupnog drugara, na mah izgubljen i nesiguran, traži zaštitu iza krupnog tijela, izviruje iza njegova ramena, potpuno otvorenih, ukočenih usta. Pero poteže Rajka, da ga odmakne od vrata.

"Da je bilo ići'?", tiho mu govori.

"Kud sada?", odgovara Rajko. "Ovdje smo sigurniji.”

Nedugo potom, kao da su sve vrijeme bili u susjednoj ulici, uz škripu kamionskih guma, utrča desetak vojnika oboružanih ruskim automatima. Kao vukovi među ovcama, razbiše goste u grupe od po dva-tri i tako ih počeše izvoditi vani, dosta grubo im pomažući da se popnu u kamion. Sve se obavi bez ijedne izgovorene riječi. Gostionica ostade prazna odvaljenih vrata.

Nakon kratkog ispitivanja, u kasarni, gdje su ih doveli, sve domaće zatvoriše u jednu prostoriju, a Rajka i Peru sprovedoše u jednu kancelariju, nekakvom dežurnom oficiru. Ovaj hoda, polako, od jednog do drugog kraja prevelikog stola, lagano pucketa prstima po pištolju u velikoj futroli i pogleda u dvije otvorene legitimacije.

"Kupujete konje, ha? Džambasi? Baš potegli iz dna Bosne da kupujete konje? Šverceri? A u ratu, kažete, niste bili? To, kod vas rata nije ni bilo? Ma, je li? Ja budala? I ne znate nikoga od ovih iz birtije? Ovakve smo mi, do jučer, ubijali u hodu! Dok se okreneš, oni dižu glave. Kao da su oni pobijedili? Riješit ćemo mi i s njima, još kako. A ti Rajko kažeš da ovoga Peru dobro poznaješ i da mu vjeruješ?"

"Jeste, druže, krsne mi slave! Vjenčani mi je kum. Ratni. I dobar je i pošten čovjek. Nije jedan od onih..., onih što pitaš. Ne bih, valjda, ja s njima hodao. I kumio se."

"Provjerit ćemo, a krsnu slavu ostavi. Nama ne treba, a ni vamam, sada, nije od koristi."

Za manje od pola sata oficir se vratio. Sada nekako mekši, susretljiviji. Kao da im sve vjeruje. Kumovi ga gledaju s podozrenjem. Pamte oni dobro mekoću silnih i u šta se ta mekoća, često, izrađala.

"Dobro!" kaže im. "Neka bude tako kako ste rekli. Kasno je, a i nemate više kamo. Ostanite noćas ovdje, nekako se snađite i prespavajte. Sutra je pazar, pa..., sretno vam bilo", i izađe.

"Uh! šta ovo bi?!", odhukne Pero.

"Ništa. Bilo, pa prošlo", odvrati Rajko i počne usukivati gunj i namještati ga na dugačku klupu, za pod glavu. Bar malo sna do jutra dobro će doći. Neispavan čovjek nije ni za što. Ni prva rakija mu ne godi, a zapaljen duhan struže plućima i ulijeva gorčinu u stomak. Glava se, tada, samo klati, k'o od teškog pijanstva, a misli nesređene. Rajko leži na uskoj dasci, skupljenih nogu i otvorenih očiju. San neće na oči. To što se večeras dogodilo, ne zanima ga, skoro da je i zaboravio, kao da se ništa ni dogodilo nije. Razmišlja o kući. Hvata ga nelagoda i strah. Mislio je da je sve prošlo, a večeras je vidio da nije. Šta mu je sve ovo trebalo, misli, da ga sve ovo podsjeća na suze i krv, kad ionako ništa nije kao što je bilo. I putovi pusti i razrovani, a hanovi poharani. I skela iskrpljena i neobična; ono malo putnika šutljivo, stisnutih ramena i uvučeni u vlastitu nutrinu. Grupice obijesnih i naoružanih, silniji od nekadašnjih hajduka, jer iza njih stoji sila vojske i države, hodaju besposleni i traže kavgu. Mjere putnike u prolazu po samo njima znanim mjerilima, a svoju obijest upravljaju po svome raspoloženju i hirovimaa. Sastavljeni od bivših nadničara, probisvijeta, sve same bivše sirotinje i pokojeg Ciganina, odlučuju o svačijem poštenju, u želji da kroje neku svoju pravdu. Skoro da ne vjeruju da je i njih zapalo da budu k'o neka vlast, sli dok traje da je i koriste. Sila i vlast, za njih jedino idu zajedno, drugo i ne poznaju. U susretu s drugima od vlasti, makar samo sa čistom i ispeglanom uniformom, oni trenutačno postaju ono što su nekada bili. Prevareni nadničari, pijandure koje piju od tuđe darežljivosti, makar i ona dolazila samo iz podsmijeha, sirotinja bez ikakvih prava i zaštite, a dobro znaju da sa silom i vlašću prolaze, bez štete, samo pogurenih leđa. Rajko misli i na povratak. Trajat će to najmanje tri dana, a sve nesređeno i nesigurno, ni na koga da se osloni, nikomu da vjeruje, upućen samo na se i na svoga kuma. Tako malo i nejako. Kuća daleko, sama i pusta, sa ženskom glavom u njoj kao i bez nje. A sve svježe i nezaraslo.

Čuje kako hodnikom udaraju vojničke cokule. Nastaje galama; izdvajaju se visoki i oštri glasovi, i jauci. To dogone pameti ove pijane budale, i redu i zakonu, misli, a oči sklapa; smeta mu upaljena sijalica. Neće li ova larma da prestane, do zore i nema mnogo; da zaspi, bar sat-dva. Hodnikom i dalje udaraju cokule, a jauci i zapomaganja bivaju sve glasniji. Okreće se na tvrdoj dasci, tek sada osjeća da ga sve žulja, a do ušiju dupiru krici, u mozak se usađuju. Odmiče noć. Nije to više dogonjenje pameti. Previše je: to je nešto drugo, što s pameću nema nikakve veze. Bože mili, kakvi li su to ljudi koji tako dušmanski tuku, ne pitajući ni za kakve razloge i krivnju. Poteže ga neki vrag da se digne, da ode do te uzničke sobe koja je sigurno krvava, a krv u njemu izaziva drhtavicu i bijes; da im jebe sve po spisku i kaže im da prestanu; da ga puste da malo odrijema, jer nije po njegovom bilo da zakonači baš ovdje. I čemu to prebijanje i ti jauci? Ako treba da se sveti, onda baš on ima pravo na osvetu, jer su njemu sve potamanili, i maljem i sjekirom i svim tvrdim i tupim što im se našlo pri ruci. Jer je njegova nevjesta, polumrtva, u jami, rodila zdravo, muško dijete, na uskislim leševima svoga muža i svekra i djevera i svekrve; rodila i izgubila, u tom mračnom podzemlju, koje joj je izgledalo sigurnije i toplije od vlastitog doma. Pa što bi sada on trebao du uradi? Da dohvati tvrde i tupe predmete, sjekire i maljeve, i sve što mu se naše pri ruci, pa da tamani sve oko sebe, k'o konjske muhe ispod repa, pa da to nikada ne stane i nikada se ništa ne zaliječi. Zar i Bogu ne treba ostaviti nešto, da i on sudi i presuđuje, njemu je valjda lakše, njegove su odluke sigurnije i pravičnije, njemu se niko osvećivati neće. Da dohvati i svoga kuma, čije mu noge, znojne i prljave, sada smrde ispod nosa, da ne razmišlja: Kriv li je, valja li, čovjek li je, jer ni njegove nisu ništa pitali. Pa, kako da dohvati i svoga kuma, koji je na njegovom vjenčanju, cijeli dan, samp plakao; ne od radosti, jer od nje vrijeme nije, ni od veselja, nego, onako, iz srca koje je krvarilo; manje no njegovo, ali je krvarilo. Znao on to dobro, iako tu potvrdu nije nikada prevalio preko usta. Ko bi mu onda dolazio na sijelo, držao plug u brazdi, jer sam ne može, ne ide to, jer se sam ne valja ni Bogu moliti; a crkve su i izmišljene, valjda, radi toga.

"Idite svi u pičku materinu! I vi i vaša vjera i sila i vlast!", poluglasno govori, skuplja noge i nesigurno se uspravlja.

"Kume, da smotamo po jednu, nema od spavanja ništa."

Sutradan rano odlaze do pazara, na jednu livadu okruženu polusrušenim stajama. Kupuju špeka i kruha, i bocu rakije, da se osiguraju, da ne svraćaju više nigdje. Trgovina im ohladila i kući će. Danas. S konjima ili bez njih.

Na pazaru nešto malo krava, po koja svinja i pet-šest konja. Prohladno. Sipi sitna i hladna kiša. Pazar nikakav. Dolazi im da se okrenu, da se nekako prebace do Save, da iza sebe ostave i skelu i skeledžiju i ovu blatnjavu ravnicu i pijane svetkovine i vojsku, neka pije i pjeva ko hoće, neka tuku i dogone pameti koga hoće, što se to njih tiče, samo da se otisnu Bosnom i zaborave i konje i džambase.

"Pošto dajete ovo?" obraća se Pero niskom čovjeku, sa kabanicom uzdignutom na glavu.

"Sve?", pita ovaj i spušta kabanicu na ramena.

"Da. Sve."

”Nije mnogo.”

"Koliko?"

"Petnaest hiljada."

"Uh, tebi se učinilo da imaš ergelu ispred sebe."

"Dobro. Koliko ti misliš da ovo valja?"

"Ne valja ni sedam."

Odnekud se stvori grupa Cigana. Oni podižu ili smanjuju cijene, zavisno od toga ko im, nakon prodaje, daje neku sitnu paru za takvu uslugu. Često znaju i promijeniti stranu, posebno kada se kupac zagrije, ili im se konj dopadne. Tada se okreću na kupčevu stranu, noseći u podsvijesti želju da konje probaju i mijenjaju, nikad zadovoljni. Tada se tako užive, da bi ih, gledajući sa strane, svi smatrali pravim kupcima. I oni tako misle, dok se kupovina ne završi. Tada još koji trenutak miluju konja, zadovoljni, pa kada vide da ga oni jahati neće, brzo se hlade i traže drugog prodavača i druge kupce. Nepogrešivo, nekim posebnim čulima, izoštravanim stoljećima, točno ocjenjuju ko voli konje i koje vrste, i koliko je neko spreman da plati, makar cijena bila i nerazumna.

Rajko obilazi oko jedne dugonoge, crne kobile, podšišane grive, dugačkog i njegovanog repa. Ona striže ušima, lagano frkće, a prvim nogama poigrava propinjući se. Rajko ne čuje ni što mu kum govori. Ne tiče ga se više nikakvo pogađanje na strani. Ne vidi ni kuma ni niskog čovjeka u dugačkoj kabanici, ni crnu, veliku šubaru na njegovoj glavi. Obilazi kobilu polako, nogama pipajući zemlju i sasušenu, mokru travu. Kao da bi tvrdim korakom razbio ovaj uzvišeni sklad konjske figure, mračnog neba iza nje i nakrivljene, nedaleke tarabe. Prelazi rukom konjske sapi, nježno, ispod ruke se cijede kapljice kiše, a iza toga zamaha ostaje crna i sjajna, mokra dlaka. Hvata kobilu za nozdrve, razmiče gubice, a prstima kucka po krupnim i tvrdim zubima. Cigani su već oko njega. Šute. Znaju da ovaj kupac, sada, nije samo običan čovjek. Znaju po hodu, po pogledu, po svakom zamahu ruke i po toj nestvarnoj tišini, da je uspostavljen jedan čudan odnos, koji samo oni do kraja razumiju, odnos ravnopravnosti čovjeka i konja i nadmoći jednog nad drugim, u isto vrijeme. Znaju da je i kupovina već gotova, a cijena je nevažna, ionako je to prljava stvar u tom božanskom poslu.

"Ovo nije jahao ni beg, ni kadija", odvaži se da prvi nešto kaže jedan mladi Ciganin, obraćajući se svom drugaru.

”Kakav beg! On je fukara za ovu ljepotu! Vezirsko je ovo hlago! Vezirsko!”, oteže Ciganin zadnju riječ, polako, naglašava i nastavlja.

"Ko zna odakle je ovo stiglo. Takvog blaga ovdje nema. Joj, blago majci, čija bude!"

Na par koraka daleko, nastavljaju razgovarati o konju, poluglasno. Još nema vriske, potezanja za ruke, uzvikivanja cijena, bacanja šešira o ledinu i one živosti i straha da će sve propasti ako se dogovor ne postigne. I zle sile će zavladati ovom kupovinom, a njima će biti nanesena teška uvreda. Boje se nekog nenadanog hira, neke sitnice, koja će u kupcu ugasiti ovu vatru što ga drži uz konja, prizvati ga svijesti i ohladiti.

Rajko i dalje lagano hoda. Klekne jednim koljenom na mokru zmlju i podiže kobili jednu nogu, pa drugu. Zagleda kopita, mjeri potkove, a prstima, nježno skida blato i sitni pijesak oko čavala. Cigane i ne primjećuje, niti ih čuje. Spušta i drugo koljeno na zemlju; sitna mu kiša lijepi crnu kosu, kapi polako klize kroz niske čekinje na licu, a on i dalje šuti, Prsti mu lagano, skoro neprimjetno drhte, još koji trenutak kleči, kao da dovršava molitvu, onda se naglo uspravlja i pita:

"Kako se zove ova kobila?"

"Bela", odgovara čovjek, koji je do tada stajao po strani.

”A koliko fališ ovu bedeviju?”

"Dvije hiljade."

"Mnogo je."

"Imaš li oči? Pogledaj! To je vila, nije konj!"

"Vidim, ali, mnogo je."

"Reci ti svoju."

"Hiljadu."

"Nije ovan, čovječe!"

"Znam da nije. Konj je.”

I Cigani se primiču, ohrabreni. Popravljaju umašćene šešire i pljuju. Dolazi njihovo vrijeme. Sada će da lože onu čudnu vatru u kupcu; ništa je više ugasiti neće, do kraja. Raskopčavaju izlinjale kožne dolame, bacaju tek pripaljene cigarete i prave krug oko dvojice trgovaca, neprimjetno ih primičući.

"Može li hiljadu i po?", pita prodavač.

"I ono sedlo s tarabe", odvraća Rajko.

"I sedlo?"

"I sedlo. Nisi ga trebao ni skidati."

"Evo ruka!"

"Evo i ruka i pare!”

Tako se završi kupovina. Bez natezanja, psovki i one poznate larme, koja prati svako pogađanje s Ciganima. Oni ostadoše zbunjeni, obješenih ruku i nezadovoljni.

"Mog'o si, burazeru, kupovati i u dućanu. Tamo sve piše", reče jedan od njih, ljut, a drugi svoj šešir baci na ledinu i zgazi ga blatnjavim čizmama.

"Idemo li, kume?" okreće se Rajko, smješkajući se.

Pero je već pazario jednoga teškog konja, pustio ga da pase i sa nevelike udaljenosti gledao Cigane, kobilu i Rajka. I onu, njemu odavno poznatu, vatru i zort, koji podmuklo ščepaju njegova kuma, kada se nađe pred konjem, za kojeg on zaključi da mu nema ravna. Odnos je to koji ni on do kraja nije razumio, niti mao objasniti. I nije ovo prvi put. Kupovao je Rajko konje, slične ovoj kobili i na njima mogao zaraditi trostruke pare, ali ih nije prodavao, iako ih nije mogao koristiti ni za oranje, niti za vuču. Ostavljao ih je uz kuću, da se igraju prostranim livadama, samo ponekad jahao, sam, rijetko ih nagonio u kas; najčešće samo sjedio u sedlu, zagledan u obronke i planinske vrhove, potoke i rijeku, što vijuga tjesnacima, i stada ovaca što se lijeno kreću. Ali je to bilo davno i sve je bilo njegovo. Danas kupuje kobilu koja mu ne treba. A kako da priđe i kaže mu: "Nemoj, kume. Prošlo je ono vrijeme. Sada si sam i treba ti pomoć. Treba ti konj za oranje, ovu kobilu prodati nećeš, ja to znam, a ona nije za tebe, znaš i sam." Kako da ga podsjeća na brojnu familiju, na pusto blago i imanje, koje je ostalo zapušteno, pusto skoro. Neka oćeifi, misli. Zašto da ga podsjeća na ružne stvari, baš sada. daleko od kuće.

"Idemo, kume”, kratko mu odgovori, vodeći konja.

Iako su se, na skeli, dogovorili s jednim vojnikom, koji kamionom ide u Travnik, da pod ceradu utovare konje i prijeđu taj dio puta, vozeći se, izgubili su cijelu noć. I vožnju i hod su usporavali razrušeni putovi i improvizirani mostovi, tako da su, tek drugi dan, pred noć, ušli u Koprivnicu, do pola, prekrivenu maglom i oblacima. Pri vrhu ih je dočekao tanak, prvi snijeg. Samo škripa suhog snijega ispod konjskih potkova, razbijala je idiličnu tišinu.

Do vrha je trebalo samo još malo, pa onda na Kupreška vrata, koja se od jeseni do proljeća obično izbjegavaju. Ta vrata neki su smatrali pravim vratima Bosne. ­Odijeljena jednim ćuvikom od šumovite Koprivnice, par stotina metara samo, a nikada na obje strane nije bivalo isto vrijeme. Na tim Vratima se, godinama, ne pamti ni jedan mjesec a da nije padao snijeg. I sada, nošen vjetrom, pada sitan i suh. Pomjera se po putu, tamo ovamo, stvarajući vrtloge koji se dižu uvis.

Kupreška varoš, koja je u ratu spaljena do temelja, a uz samu je cestu, leži neosvjetljena, nevidljiva skoro. Prije same varoši je stari Vrepčev han, začudo čitav. Stoljećima je služio kiridžijama i trgovcima stokom, putnicima najgore vrste, kao i gospodi koja je s mora dolazila u Bosnu, na poštenu službu ili u uhodu. Oronuo, porazbijanih prozora i nagnjilih vrata, vjetrom odnesenom pokojom šindrom, mjestimično je propuštao kišu. Kako je vlasnik zagubljen negdje, a od hana ionako nema nikakve koristi, putnici su ga održavali sami a to je nikako. Koristili su samo prostrani dio, gdje su se nekad smještali konji i tovari, a sada im se činilo da su zajedno sigurniji. Konji su, dišući, ispuštali i dosta pare, pa im je bilo i toplije.

Kada su kumovi uveli konje, sa zida je bacala treperavu, slabu svjetlost, jedna petrolejska lampa. Samo pet-šest konja i desetak binjedžija i kiridžija je tu noć nastanjivalo han. Neki su se vraćali iz Dalmacije, goneći vino i rakiju, i nešto malo suvih smokava, za trgovinu pred Božić i Novu Godinu, a neki su iz nedalekih sela, trgovci na sitno, pićem i duhanom, a svejedno im je bilo gdje će zakonačiti.

Nogama su prikupili malo izlomljene slame i sjeli. Rajko je izvadio iz torbe kruha i slavonskog špeka, otvorio starinski nož na preklop i počeo jesti. Pero otčepi bocu rakije, potegne dva puta dobrim gutljajima, i nastavi motati duhan.

"Zar nećeš jesti, kume. Nije, u tvom zakonu, danas post", pita ga Rajko.

"Kasnije ću. Da sperem ovu zimu niz grlo."

"Svi sveti su danas. A i pazar. Više nam se i ne žuri. Do Petrov-dana i nema više pazara."

"Nije ti ni krivo, kume, nije", odvrati mu Pero, prijeteći prstom i smješkajući se.

Desetak konagdžija, okupljenih u jedan zbijen krug, čiji su žagor još s vrata čuli, sada se došaptavaju. Opruženi na prostrtoj slami, jedan drugom dodaju podobro ispijenu bocu rakije, kašlju i ponekad pogledaju prema njima. Očito se dobro poznaju. Za kratko vrijeme, kada je nestalo rakije, nastade tišina. Samo se plamičak petrolejske lampe igrao sjenama, gonjen propuhom koji je ulazio na sve strane. Između njih se diže jedan onizak, zdepast, mlad čovjek i nesigurnim korakom uputi se prema vratima. Prije vrata skrene prema alci za koju je Bela bila vezana, jedan trenutak klateći se, otvori dlan i dosta jako udari kobilu po sapima.

"Tamo se, jebo te Pavelić! Sigurno te njegov oficir jahao", reče glasno i vrati se nazad.

Rajko pogleda prema kobili, pa prema društvu u ćošku. Svi su šutjeli i gledali prema njemu. Još nesklopljenog noža među prstima, između kojih se cijedila mast, sa zalogajem u ustima, diže se i uputi do prvog kiridžijskog konja. Visok, ozbiljan i mrk, stajao je neko vrijeme okrenut prema šutljivom društvu, ispljune glasno zalogaj hrane prema njima i stisnutom šakom, u kojoj je još držao dršku noža, snažno udari prvog konja.

"Tamo se, jebo te kralj Petar! Da nisi šuga ne bi te njegova uš jahala!"

"Nemoj, kume. Mani se ćorava posla", dobaci mu Pero.

On je još koji trenutak stajao uz konja, napet i nijem, onda se vrati do slame, sa dva-tri zamaha nogom, kratko je podkupi, leže i brzo zaspa. U tišini, koja je poslije toga nastala, samo su konji glasno disali.

Desetak dana kasnije, Rajko je Belu utakao u kola, da od rijeke dotjera kupus. Lijep dan, prohladan, put je malo raskvašen, ali ni teret nije velik, mislio je; ne treba mu pumoć, kum je nekim poslom otišao u Dalmaciju, a i Beli je ovo prva vožnja, pa, ako neće, da nikoga nema uz njih, da ga savjetuju i konju nalaze manu. Narezao je desetak sepeta, više nije ni bilo, natovario i krenuo kući. Bela je potezala nevoljko, on joj tepao, bodrio je, više je vodio no gonio, sve do poviše vrela, na domak prvih kuća. Bez kiša tvrd put, utaban točkovima i kopitama, zbijan ovčijim papcima, a vjetrom odnesen višak fine, brašnjave prašine, sada raskravljen od prvih ledova, nabubrio, a gornji mu sloj se pomjera u pločama, kao da sav leži na plitkoj vodi. Uski, okovani točkovi rasjecaju te ploče i upadaju sve dublje. Palci na točkovima oblijepljeni šakama blata, a kopita odvaljuju poveće komade i lijepe ih na akse i trupine. Štrange se zatežu i opuštaju, vagir udara o rudu, a Bela frkće, propinje se i oštro hrže. Fijuk biča cijepa zrak, a Bela podvija glavu, nogama u mjestu brzo tapka, igra, a bijelu, gustu pjenu razbacuje na sve strane. Rajko zamahuje bičem, vitla ga zrakom, a Bela i dalje igra u mjestu, sve brže i brže. Ne može iz lanaca, u trk je naučila; sada sputana, sve što zna ne vrijedi joj; nema sedla ni jahača, koji je obuhvata nogama i srasta s njom, nema širokog šora i meke ledine; noge joj izbacuju oštar glib, a znoj joj udara na svaku poru i lijrpi crnu, masnu dlaku. Na svaki novi udar biča, zanosi se u stranu i udara kopitama u drveni oklop, iz kojeg se osipa iverje.

Kako to obično biva, već su stigli znatiželjnici sa savjetima.

"Ne udaraj, Rajko, po glavi! Ne zna životinja. Bi ona, ali nije naučila", govori jedan.

Odustani, Rajko, vidiš da neće. Nije ona za arabu. Upregni domarca. Izvući će on ovo tereta, i nema ne znam koliko", dodaje drugi.

Među pridošlima tiskao se i bljedunjav, poguren i mršav čovjek. Razlivenih očiju, u kojima se nije isticala nijedna boja i modrih usana oivičenih krvavom crtom. Sušičar, kojeg je bolest, evo dokrajčila, Jedan od one sorte ljudi koji svoje fizičke i moralne mane, u hudim vremenima, nadoknađuju nabusitošću i prijekom naravi. Uvijek na strani zla gospodara i grube sile. I sve dok takav gospodar i takva sila vladaju, oni se opsjećaju zaštićeni i moćni. Često se izdvajaju iz grupe, rade zle stvari i mimo gospodareve volje, a svojim zlim ponašanjem iskazuju mišljenej i šutljive većine. Kada ”kola krenu niz brdo”, grupa ih ne odbacuje. U miru su oni dio njih, a po potrebi služe za zaklon, jer su najprikladniji da se na njima ”kola lome”. Kod ljudi koji su sve svoje mane pretvorili u vrline, oni su pravi primjer.

Sada stoji malo po strani, izdvojen, a na blijedim usnama uokviren mu ciničan osmjeh.

Rajko više nikoga ne čuje. Raskopčanog gunja, oznojen i blatnjav, usana stisnutih u grč, a pogleda prikovanog za tog čovjeka, zamahivao je bičem i ne gledajući kuda udara. Dobro ga se sjeća iz neke godine kada su ih kupili i gonili. I tada je stajao uz grupu njegove, žicom povezane, rodbine, staraca i izbezumljene nejači. Sa istim ovakvim osmjehom i kratkim razgovorima sa dželatima, stajao je pun moći, zla i zlobe.

Rajko stiska zube, pogled mu se muti, a pred očima se mijenjaju slike konja i dželata, kupreških đilkoša i zatvorenika u Županji. Udara Belu, žestoko, dušmanski, a sve mu se čini da se bič ovija oko vrata ovog sušičara, koji ga nijemo promatra. U svakom zamahu vidi kako na bijelom i tankom vratu iskaču čvoruge podlivene krvlju. Bela je već izašla iz lanaca, udara kopitama na sve strane, a on i dalje udara, uživajući. Ne vidi više ni kola, ni kobilu, sve mu to vrijedi manje od udarca biča. Udarajući Belu on samo vidi jednog zlotvora pred sobom, kao da mu sada vraća dio duga u krvi, a u glavi mu bubnjaju udarci nepoznatih vojnika u Županji i jauci u uzničkoj sobi.

Oslobođena lanaca koji su je držali uz rudu, Bela se zanosi i vraća nazad. Nakon sljedećeg udarca biča, ritne se visoko i udari Rajka kopitom, posred čela. Stisnutom šakom koja još steže bič tijelo se stropošta u blato, zgrčeno, a lice obli modra boja. Samo su široko otvorene, beživotne oči okrenute nebu.