|
Rođeni smo u okrutnu zviježđu.
Čarobne se ruke drže oko našeg srca,
i živimo život u granitu
sa zgrušanim krikom oko usana
i očima što u bol zure.
Prsti se iskrivljuju,
ruke beživotne i ukočene.
Same nježne grudi,
sam dah užarena disanja
je ohlađen orošenim kamenom,
naletom snijega.
Možda će jednoga dana
ruke tuđih bogova
bespomoćno pasti,
i ljudska će srca i ženske usne
otopiti se pod novim čežnjama.
Možda će ukočeni krik
nestati u živome osmijehu
i nesigurnoj riječi. |