Alija Bijavica
ZAVNOBIH
I SADAŠNJE VRIJEME |
|
U savremenoj državno-pravnoj historiji Bosne i Hercegovine, 25.
novembar obilježava se Danom bosanske državnosti. Toga dana je 1943.
godine u Mrkonjić-gradu (Varcar Vakuf), na Prvom zasjedanju
ZAVNOBIH-a obnovljena državnost Bosne i Hercegovine. Četiri dana
kasnije, 29. novembra, u Jajcu, na Drugom zasjedanju Antifašističkog
vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je
voljom njenih političkih predstavnika ušla u sastav Demokratske
Federativne Jugoslavije, kao jedna od šest njenih federalnih
jedinica.
Taj historijski fakt da je 25. novembar 1943. godine Bosna obnovila
svoju državnost koju je izgubila 1463. godine padom pod upravu
Osmanske carevine, nije bio dovoljno istican, niti izučavan u
procesu edukacije novih generacija Bosanaca, naročito u udžbenicima,
a posebno u oblicima i sadržajima obilježavanja ovog datuma, čiji je
značaj izrastao u još većoj mjeri u ovovremenoj borbi za očuvanje
državnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine.
Međutim, da je bio samo 25. novembar 1943. godine, a da nije bilo
historijske memorije o srednjevjekovnoj državi, možda bi
neprijatelji Bosne i Hercegovine i uspjeli ubijediti međunarodnu
zajednicu da je ona svojevrsna tvorevina i njene granice nisu
državne (političke), već administrativne, kako su stalno tvrdili.
Samo da napomenem da nije bez razloga ovaj praznik, koji danas
obilježavamo, proglašen tek nakon 24. godine - 1969. Nacionalističke
snage bile su stalno prisutne čak i na Prvom zasjedanju. |
Ćiro Truhelka: Jajce, 1891. |
Zbog toga je naša generacija veliki dužnik naših slavnih predaka,
koji su nam u svoje vrijeme sačuvali bosansku zemlju. Svojim otporom
srpsko-crnogorskom agresoru i hrvatskim uzurpatorima naša generacija
ostala je na nivou slavne tradicije Bosne i Bosanaca na ovim
prostorima. Otuda obilježavanje 25. novembra kao Dana državnosti
Bosne i Hercegovine ima puno opravdanje i značaj.
Ovaj prostor dijelila je i Kraljevina Jugoslavija. Od devet banovina
BiH se našla podijeljena medu četiri banovine: u Drinskoj,
Primorskoj, Savskoj i četvrti u Zetskoj. S Kraljevinom Jugoslavijom
zna se šta je bilo - za desetak dana pokorena je od talijanskih i
njemačkih fašista. Na kraju Hitler i Musolini i njihova tvorevina
NDH s Pavelićem na čelu zna se kako su prošli.
U svenarodnom ustanku pod geslom Smrt fažizmu - Sloboda narodu!
digao se i narod BiH i formirao svoje oružane jedinice, dajući
velike žrtve, tako da je BiH dostigla stanovništvo iz 1939. godine
tek 1951. godine.
Treba istaći da i u danima stvaranja države BiH na zasjedanju u
Mrkonjić-gradu bilo je i drukčijih mišljenja. Bilo je stanovišta
koji su zauzeti u Zagrebu na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ da
BiH bude autonomna pokrajina. Zbog toga su Rodoljub Čolaković i
Avdo
Humo Titu predložili da zaključak ZAVNOBiH-a proširi i BiH postane
šesta ravnopravna federalna jedinica, što je Tito i prihvatio.
Iznijeću i neka kritička stanovišta. Značaj ZAVNOBiH-a je neosporan
s gledišta da je BiH konstituisana kao država ravnopravnih naroda i
građana Muslimana, Hrvata i Srba i drugih. Međutim, kad je riječ o
Muslimanima, bilo je drukčije.
Iako su po brojnosti treći narod na prostorima eks Jugoslavije u
najvažnijem partijskom dokumentu, npr. u Programu SKJ iz 1958.
godine, uopšte se ne spominju. Na Muslimane je vršen pritisak da se
"nacionalizuju". I dalje se društveno-politička uloga njihova
minorizira ili ignoriše, dok se politički, kulturno i opštedruštveno
zapostavljaju, što je imalo za posljedicu da se ponovno pokrene
iseljenje Muslimana u Tursku. To je imalo za posljedicu njihov
veliki egzodus 1950. Prema turskim izvorima, u tu zemlju se poslije
II svjetskog rata iselilo 190.000 Muslimana. Tek 1963. godine
Muslimani su priznati kao narod i da kao takvi budu uvažavani kao
ravnopravni s drugima. Međutim, u praksi se to ne ostvaruje: nemaju
svoje nacionalne institucije, negira se jezička tradicija, nemaju
napisanu svoju nacionalnu istoriju, olahko se diskvalifikuju njihovi
naučnici i kulturni stvaraoci. Nakon Titove smrti (1980.) na sceni
je velikosrpski hegemonizam, BiH postaje poligon za srpske interese,
što je uz pomoć federalne vojske i dovelo do agresije na BiH, koja
je imala za cilj potpuno fizičko i duhovno uništenje Muslimana putem
nevidenog zločina i genocida.
Za Bosnu, jednu od najstarijih država u Evropi, ne može se reći,
iako je bila porobljivana, da je ikada bila i porobljena. Za nju
vele da je "šaptom pala", možda, ali između Vatikana i
Porte. Bosna
je bila pretvrd orah za svakog osvajača. Bosanskohercegovački
prostor je za njih bio fatalan. Rim ga je osvajao više stoljeća, na
njemu se raspalo Rimsko carstvo; Turska ga je osvajala oko 150
godina, na njemu se raspalo Otomansko carstvo; Beč 40 godina vladao
i tu se raspala Austro-Ugarska Monarhija.
O opredjeljenju bosanskohercegovačkog muslimanskog građanskog kruga
u II svjetskom ratu:
1) uključenim u režim NDH
2) grupaciji koja je nastojala da se direktno veže za njemačkog
okupatora
3) marginalnoj grupi u sastavu četnika D. Mihajlovića koji su bili
svrstani u talijanske pomoćne trupe: "Milicia volontaris
anticomunist" za borbu protiv NOVJ
Džemil Šarac piše da su sve te struje polazile od procjene da će
pobijediti okupatorske sile - neki od tih kolaboranata računali su
da u slučaju ishoda rata neće biti odbijeni od zapadnih saveznika.
Njihov utjecaj je slabio tokom rata. Imali su sporednu ulogu u
vrhovima Pavelićevog režima (M. Hadžijahić u spisu "Posebnost BiH i
stradanja Muslimana" navodi da je od blizu 2.000 visokih i viših
funkcionera NDH na Muslimane otpalo 4%). Muslimanski faktori koji su
nastojali da steknu status kvislinga direktno potčinjenih okupatoru
po uzoru na režime A. Pavelića, M. Nedića i pokret D. Mihajlovića,
nisu uspijevali, izgleda, prije svega zhog toga što Nijemci nisu
ocijenili da oni posjeduju neophodnu "kritičnu masu". Svi ti
elementi su, međutim, uvlačili dosta brojne izbjeglice i sirotinju u
ustaške, legionarske i SS formacije i stoga snose odgovornost za
pogibije mnogih i učešće nekih od tih mobiliziranih u ratnim
zločinima. Za lične i klasne koristi ti kvislinzi su žrtvovali
glave, interese i ugled muslimanskog naroda. |
Florijan Mićković: Cvijet, drvo, 1998. |
Nasuprot ovim profašističkim strujama, među Muslimanima građanskog
kruga javlja se snažan pokret demokratskih, narodnooslobodilačkih i
antifašističkih obilježja i ciljeva. Nosioci takvih opredjeljenja
sudjeluju u utvrđivanju osnovnih antigenocidnih i antifašističkih
stavova u poznatim rezolucijama Muslimana 1941. i 1942. godine.
Umjesto priklanjanja zagrebačkoj i beogradskoj desnici čija je
strategija planirala i podjelu BiH, asimilaciju ili progon
Muslimana, muslimanski napredni građanski krugovi orijentišu se
prema progresivnim antifašističkim snagama koje se tradicionalno
zalažu za socijalnu pravdu, punu ravnopravnost i njihovu federativnu
zajednicu na jugoslovenskom i balkanskom prostoru. U takvom
opredjeljenju vidjeli su životne interese muslimanskog i svih drugih
naših naroda. Pomenut ću imena nukih od tih patriota i antifašista:
Nurija Pozderac, Sulejman Filipović, Muhamed Maglajlić, Zaim Šarac,
Huso Brkić, muftije Omer Džabić i Muhamed-Šefkija Kurt, Husein
Mujić, Hamdija Čemerlić, Husaga Ćišić, Čazim Ugljen, Hamdija
Karamehmedović, Mehmed Grebo, Smailaga Ćemalović, Muhamed Sudžuka,
Abdulah Kunosić, Omer Gluhić, Abdulah Pjanić, Muhamed Mujkić, Omer
Kalajdžić, Omer Osmić, Šefko, Salko i Edhem Komadina, Alija i Asim
Opijač, Hasan Kebo, Alija Orman, Husnija Kurt, Fahri-beg Filipović,
Ibro Brkić, Ibrahim Fejić, Mustafa Hajdarević, Ćamil Sijarić, Salih
Ćišić, Mustafa Alikalfić, Asim Čemerlić, Murat Zaimović, Mehmed
Ibrahimović, Adem Osmanbegović, Husein Čumavić. Husein Kondžić,
Vehbija Imamović, Smail Hadžiosmanović, hadži-Mehmed Mujkić, Mujbeg
Rustembegović. Ti i mnogi drugi patrioti i antifašisti zajedno s
muslimanskim komunistima u redovima DFJ doprinosili su opstanku
Muslimana, afirmaciji njihovog nacionalnog identiteta,
uspostavljanju države BiH - zajednice ravnopravnih građana i naroda
Srba, Muslimana, Hrvata i drugih, jedne od šest federalnih jedinica
DFJ i odigrali odlučujuću ulogu da muslimanski narod zauzme časno
mjesto među subjektima naše narodnooslobodilačke borbe.
Nakon 47 godina mira u okviru raspada svjetskog socijalističkog
poretka Bosna i Hercegovina je voljom većine svojih građana postala
suverena i nezavisna u svojim istorijskim i prirodnim granicama -
međunarodno priznata država. Nažalost, taj istorijski trenutak
obilježen je novom agresijom.
Političkim sredstvima, dosljednom primjenom Dejtonskog sporazuma,
put reintegracije Bosne i Hercegovine je trasiran uprkos sve
snažnijim opstrukcijama entitetske zaslijepljenosti. |
|
|