”Uski krivudavi sokačići, stoljetne kuće pokrivene pločama, minareti poput koplja od kamena, plavo nebo, suptropska flora i mediteransko sunce - to je Stari Mostar”. ¹

Mostar znači köprili-šeher (varoš, grad s mostom). Prema kazivanju nekih latinskih istoričara, ovdje je postojao most preko Neretve i to na jakom gvozdenom lancu. Njegovi ostaci su se dugo mogli vidjeti na stijenama za koje su bili pričvršćeni, a koje leže u koritu Neretve. Oko ovog mosta sredinom petnaestog vijeka (oko 1452.) spominje se malo naselje. Tada mu se još nije znalo ime. Pod imenom Mostar spominje se od 1474. godine. Pored više izvođenja imena Mostara, ”najvjerovatnije je dobio ime po ”mostarima” čuvarima toga mosta, koji su boravili u dvije kule s obje strane mosta”.²

Mostar su razvijali Turci iz vojno taktičkih razloga. Varoš - grad je postao važna strategijska tačka za dalje osvajanje Hercegovine i srednje Dalmacije, te u borbama sa Mlecima. Kroz Mostar je prolazio glavni drum koji veže Bosnu sa Morem. Zbog toga se teritorij varoši - grada širio iz godine u godinu. Varoš - grad su oko 1468. godine, poslije zauzeća Blagaja, glavnog grada zemlje Hercegove, osvojile čete Isa-bega Isakovića. Varoš ­grad je postao hass (domen) hercegovačkog paše na teritoriji hercegovačkog sandžaka. Gradom upravlja pašin vojvoda sa pedeset vojnika. Već 1474. godine, kada se naselje spominje pod imenom Mostar, njime upravlja subaša, najvažniji upravni činovnik, a od 1476. godine Mostar je sjedište vojvode, jer je grad ”postao ugledan kadiluk sa rangom kadiluka od nekoliko desetina akči”.³ U njemu živi, radi i djeluje veći broj učenjaka, šejhova, imama, pisaca i pjesnika. Mostar ima mjesnog spahijskog ćehaju, janičarskog serdara, načelnika grada, gradskog zapovjednika, jednom riječju niz uglednih ljudi i prvaka.

RAZVITAK VAROŠI-GRADA

Od dolaska Osmanlija varoš - grad se počeo razvijati iz vojničkih razloga. Najprije se počeo razvijati dio varoši - grada na lijevoj, a tek onda na desnoj obali Neretve. Grad se u početku sastojao od sadašnjih kula na jednoj i drugoj strani mosta. Da bi osigurao i obezbijedio grad, Sulejman-han je naredio da se varoš zida od čvrsta kamena i da se opaše čvrstim zidom. Mostar je površinom imao izgled malenog, ali zato dobro utvrđenog naselja, sa dvije tvrđave. jedna na lijevoj, a druga na desnoj obali. Između tvrđava izgrađen je nadaleko čuveni mostarski most. S obje njegove strane nalazile su se kule. ”Ona na lijevoj obali zvala se Herceguša, a ona na desnoj Halebinka ili Ćelovina i obje su imale dobro utvrđene kapije”.⁴ Tvrđave su bile snabdjevene topovima i drugim raznovrsnim spravama koje su služile za odbranu mosta, a ukrašavali su ih tri izbočena bastiona na kojima su se odmarali ugledni ljudi. ”Iako su postojale dvije tvrđave, grad je imao samo jednog zapovjednika (dizdara)”.⁵ Interesantno je da tvrđave nisu nastale u isto vrijeme kad i Stari most. Na mostu postoji natpis koji to pokazuje, qulle bina sene - 1087. To znači da su kule - tvrđave napravljene 1676, godine. U svakoj tvrđavi se nalazilo po 80 dobro naoružanih vojnika. Pored vojno strateške, kule su imale i drugu namjenu. Lijeva kula služila je i kao i barutana, a desna tzv. Ćelovina, služila je kao tamnica. Na njenim gornjim spratovima nalazila se stražara. Vojnici su stalno čuvali stražu, a svaku noć su zatvarali gradsku kapiju. Grad se u početku sastojao od sadašnjih kula, s jedne i s druge strane mosta. O ovim kulama postoji više pretpostavki. Ima mišljenja da su one stare koliko i most i da su sagrađene sa ciljem da svojim pritiskom na obale Neretve čuvaju most od rušenja. Kula na lijevoj obali Neretve sagrađena je zidovima debelim 3,25 m. Narod je ovu kulu kasnije nazvao Herceguša. Za kulu sa desne strane Mosta pouzdano se ne zna ko ju je sagradio. Jedni njenu gradnju pripisuju kapetanu Halebiji, pa i nosi naziv Halebinka, a drugi njen naziv je Ćelovina. Njena gradnja se pripisuje Mustafa-paši Mostarcu koga su još zvali Ćelić. Prema tome, kula bi mogla biti sagrađena 1714. godine kada je Ćelić bio bosanski namjesnik. Bez obzira što se kulama pripisuju različite godine gradnje, ostaje činjenica da su imale skoro istu namjenu. Kule sa mostom čine jedan skladan arhitektonsko - urbanistički ambijent. Varoš - grad Mostar se dijeli na deset mahala. Šest mahala je na lijevoj, a četiri na desnoj obali Neretve. Na lijevoj su Carina, Brankovac, Donja mahala, koja se još službeno nazivala i Sinan pašinom, Grad, Bjelušine i Luka. Na desnoj obali Neretve su Ričina, Cernica, Zahum i Prethum.

Međutim, ”u jednom sidžilu (protokolu) mostarskog suda iz 1632. godine, od ovih deset mahala pominju se samo četiri: Luka, Bjelušine, Cernica i Zahum." ⁶ Značajno je naglasiti da su te mahale svoje nazive dobijale po imenima graditelja pojedinih mostarskih džamija, oko kojih su se i formirale. Do 1636. godine, Mostar je imao 24 mahale. Za te mahale Evlija Čelebija kaže: ”Ova varoš ima 53 mahale sa 3040 tvrdozidanih, kamenim pločama i ćeremitom pokrivenih kuća”.⁷ Međutim, Mostar je u to vrijeme mogao imati oko 35 mahala. ”Sigurnih, pa ni približnih statističkih podataka o stanovništvu Mostara iz turskog vremena nema. Ali po prostoru što ga je varoš - grad imao krajem 17. vijeka mogao bi brojati oko 12 hiljada stanovnika”.⁸ Mostar je bio duga i uzana, ali zaista privlačna varoš - grad.

Na jugoistočnoj strani varoši - grada prostire se polje, danas Bišće polje, sve do grada Blagaja.

STARI MOSTARSKI MOST

U jednom luku, smjelo raspet nad hirovitom Neretvom, Stari most u Mostaru spada po svome arhitetktonskom i istorijskom značenju u red spomenika evropskog, pa i svjetskog značaja i vrijednosti. Nisu rijetki slučajevi poređenja ove građevine, nastale u usponu Otomanske carevine, sa drugim arhitektonskim ostvarenjima. Zato neki kažu: ”Što je za Pariz Notre Dame, za Carigrad Aja Sofija, to je za Mostar Stari most”. ⁹

Most predstavlja posebnu atrakciju grada. Njemu se dive svi oni koji ga ugledaju onako vješto ukomponavana u jedan cjelovit pejzaž.

Francuski putopisac Poullet na svom putu kroz Dubrovnik i Bosnu 1658. godine, prolazioje kroz Mostar i zapisao: ”Nisam tu opazio ništa naročitog, izuzev jednog vrlo starog svoda, koji služi ćuprijom preko malene rijeke zvane Neretva, čija je gradnja bez sumnje smionija i imponzantnija od mosta Rialta u Mlecima premda je potonji na glasu kao pravo čudo”. ¹⁰ Zaista tako nešto vješto izvedeno, da sve zajedno prije liči na jednu veliku stijenu, nego na građevinu koju je čovjek gradio za svoje potrebe, teško je naći.

Most je sagrađen 1566. godine na molbu mještana malog trgovačkog naselja lociranog uz obale nikad mirne Neretve. ”Gradio ga je neimar Sinan, sin Abdulmennan-agin veli E. Čelebija, a po naredbi Sulejman­hana”. ¹¹

”Istina je da je most sagrađen iz vlastitih sredstava sultana Sulejmana zvanog Zakonodavac, ali nije tačno da mu je graditelj bio neimar Sinan. Postoji dokument iz 1568. godine iz koga se vidi da je most djelo Hajrudina Sinanovog učenika”.¹²

Legenda kaže da Hajrudin kada je most bio završen, nije imao hrabrosti da posmatra skidanje skela sa mosta. Napustio je grad i čekao da telal objavi vijest o tome, a od te vijesti zavisilo je da li će Hajrudin postati slavan i bogat ili će biti pogubljen. Kada su skele uklonjene nad Neretvom se pojavio kameni polumjesec čudesnog izgleda i ljepote.

Kao što se vidi graditelj mu je bio prvorazredni majstor, a ne nekakav stolar, kako kaže Ćatib Ćelebija (Hadži Kalfa), a još manje neimar Rade iz narodne pjesme:

Prvi put ovaj most spominje turski geograf 17. vijeka Hadži Kalfa. On kaže da u Mostaru ima most sazidan 974 (1566.) godine, na jedan svod. U jednoj bilježnici iz 1735. godine, koja se nalazi u Zagrebu (JAZU - odio istočnih rukopisa broj 1184) neki softa (učenik) Karadžoz-begove medrese u Mostaru piše na turskom jeziku: ”Most tvrđave Mostara bi započet 965 godine, početkom mjeseca muharema, pod nadzorom Karadžoz-bega, a po nalogu Hajdara zapovjednika Hercegovine.”¹³

Isto tako, u jednoj kanun-nami u knjižnici Zemaljskog muzeja u Sarajevu, broj 553 na strani 96, ima ista bilješka. Taj datum odgovara 1557. godini i bez sumnje je datum početka gradnje mosta. Gradnja mosta trajala je devet godine. Potpuno je završen 1566. godine. Govorilo se da su na sredini svoda ispisane ove riječi: ”Kudreti kemeri”, što u prevodu znači ”svod božije moći”. Ove riječi su i tarih (datum) gradnje ćuprije.”¹⁴ Da je most završen 1566. godine, utvrđeno je i na osnovu table uklesane u lijevoj nozi Starog mosta sa sjeverne strane, koja na turskom jeziku glasi: ”Džisri bina sene 974-” što znači gradnja mosta 1566. godine.

”Most izgleda kao luk duge koji se diže do Kumove slame i pruža s jedne litice na drugu. Ispod sredine mosta teče rijeka” ... Neka se zna da sam ja Evlija Čelebija do sada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visokog mosta nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina mosta od jedne do druge kapije, koje leže na oba kraja mosta, iznosi ravnih 100 koraka, a širok je petnaest stopa”.¹⁵ Istina je da je raspon mosta u luku 29,4 m, širina 43 m, a visina od Ijetnjeg vodostaja Neretve 21 m. Ova veličanstvena građevina iz turskog perioda inspirisala je još u prvim godinama svoga postojanja pjesnika Derviš-pašu Bajezidagića, rođenog Mostarca, koji na turskom jeziku pjeva pjesmu u čast Mostara.

U vrijeme turske uprave Stari most u Mostaru imao je svoga nadzornika. Sačuvano je nekoliko dokumenata o toj službi. Najvažniji je ferman sultana Mehmeda IV sina Ibrahimova, od zadnjeg dana safera 1059. (4. III 1649), koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Sadržaj fermana glasi: ”Mehmed koji je bio prije timar­defterdar, predložen je od strane temišvarskog defterdara Bektaša da mu se podijeti mjesto nazira na sultan Sulejmanovom mostu u Mostaru, koje je ostalo upražnjeno iza Hasana. Vjegova dužnost počinje od 26. safera 1059. godine sa plaćom od 27 akči dnevno".

”Neimarski ukus, preciznost i eleganciju, koja je unošena u ovu divnu kamenu građevinu nije pokazao nijedan neimar do tada. Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide... U rijeci ima stijena velikih kao kupola kupatila, njih rijeka valja uz veliku buku.”¹⁶ U Mostaru obale Neretve i sada obiluju velikim brojem ovih stijena tzv. pećina.

BOGOMOLJE

Mostar se dijelio na mahale koje su dobijale imena po imenima graditelja pojedinih džamija. ”Tu ima 45 muslimanskih bogomolja”.¹⁷ Koliko je poznato za turske uprave u Mostaru se sagradilo 36 džamija, a do 1660. godine ih se sagradilo 35”.¹⁸

U blizini Starog mosta je Koski Mehmed-pašina džamija, slična mnogobrojnim carskim bogomoljama. U bilješkama se kaže da je Mehmed Koska iz Mostara i da je on podigao tu džamiju. Nad njenim vratima se čita natpis: ”Mehmed-paša je za božiju ljubav sagradio ovu džamiju da bude na ovom mjestu. Sveti duh reče joj hronostih: ”Hram božiji i boravište dobrih ljudi”. Godine 1027. (1618.).

Jedna od poznatih džamija je i Sinan-pašina koja se nalazila nekih 200-300 metara od Starog mosta uz lijevu obalu Neretve. Ona se još nazivala i Atik džamija, a uz nju je bio i Sinan-pašin hamam. Imenom Atik se obično naziva prva ili najstarija džamija. Nije onda isključeno daje tako bilo i ovdje u Mostaru. Prema kazanju sagrađena je 878 (1473.) godine, što bi značilo pet do šest godina poslije zauzeća Mostara.

Međutim, najvjerovatnije je da je Atik džamiju sagradio humski vojvoda Sinan-beg, koji je na toj časti bio 1474-75 godine.¹⁹ Sve do njenog rušenja 1949. godine na njoj se mogao pročitati natpis iz kojeg se vidi da je sagrađena 913 (1507/8) godine.

Dakle, 40 godina poslije zauzeća Mostara. Iz toga bi se moglo zaključiti da je Mostar za to vrijeme bio bez džamija, što je skoro nevjerovatno. Tačno je da je 913. godine hercegovački sandžak - beg bio Sinan-beg Borovinić (1504.- 1506.)²⁰ pa je on možda tu građevinu obnovio i proširio. Jer, samo na taj način se daju objasniti te različite godine, ona na natpisu i ona kod E. Čelebije. Kasnije je jedan od ovih Sinana postao paša pa se i džamija i hamam prozvaše Sinan-pašinom. Pored te stare i Koska-pašine džamije ističe se i Hadži Mehmed-begova. Za nju E. Čelebija kaže: ”To je veoma prostrana, umjetnički izgrađena i svijetla džamija. Na bijelom mramoru više njenih vrata čita se natpis: ”Ova uzvišena i časna džamija podignuta je za vlade najvećeg sultana Sulejman-hana Gazije, da Bog uveliča njegove pobjede - dobrotvor i osnivač zadužbine njegova ekselencija El-Hadži Mehmed-beg čestiti državnik, tvorac reda na svijetu, brat velikog vezira. Ovoje napisano 965. (1557.) godine”²¹

Ovaj Hadži Mehmed-beg u Mostaru je dobro poznat pod imenom Karadžoz-beg. Pored nabrojanih bilo je i drugih džamija.

U varoši - gradu ima nekoliko medresa. Najpoznatija je Roznamedži Ibrahim efendijina.

Što se tiče javnih kupatila, spominju se samo dva. Jedno na jednoj, a drugo na drugoj strani varoši - grada. Pored ovih bilo je i 127 kućnih kupatila kako kaže E. Čelebija.

Budući da je smješten na vrlo pogodnom mjestu, Mostar se počeo vrlo brzo razvijati, kako društveno tako i ekonomski. Mostar postaje centar trgovine i zanatstva, a od 1552. godine sjedište je hercegovačkog sandžak bega. ”Grad ima 350 tvrdo zidanih dućana. Tabhane (radionice za štavljenje kože) kao što je ona na suprotnoj strani varoši, nema nigdje. Njena zgrada je kao tvrđava. Na istoj strani ima 20 korisnih i malih dućana.”²²

ĆARŠIJA I PAZAR

Stara se mostarska ćaršija prostirala na obje strane Neretve. Ćaršija na lijevoj strani zauzimala je prostor od Mosta do skoro Sinan-pašine džamije, a dijelila se na: Gornju ćaršiju na Velikoj tepi, Donju ćaršiju na Maloj tepi, oko Koskine džamije i Kujundžiluk. O izgradnji Priječke ćaršije, a tako se nazivala ona ćaršija na drugoj, desnoj strani Neretve nema tačnih podataka. Tu se spominju tabaci i kazazi i njihove ćaršije. Brzi razvoj mostarske ćaršije zapaža se u izgradnji dućana između 1550.- 1570. godine. Spominju se više dobrotvora, koji su izgradili 151 dućan. ”Ćejvan Kethoda je sagradio 67 dućana, Nasuh-aga Vučjaković 26, a najveći dobrotvor Mostara, mostarski Gazi Husrev-beg, poznat pod imenom Karadžoz-beg sagradio je 58 dućana.”²³

Za vrijeme osmanske vlasti razvijaju se oni zanati koji su po najviše udovoljavali vojnim potrebama. Mostar je po broju zanata (obrta) stajao odmah iza Sarajeva. U njemu se razvilo oko 30 raznih zanata. Naročito se ističu tabaci i kazazi. Tabaci su bili najjači esnaf u Mostaru u drugoj polovini 16. vijeka kada je dobrotvor Mostara Karadžoz- beg sagradio 16 tabačkih dućana. Specijalitet mostarskih tabaka bio je kajsar, koji se izvozio čak u Istanbul. Pored ovoga ističe se kazaški zanat. Kazazi su izrađivali dugmeta, gajtan i različite predmete za ukras muške i ženske odjeće te konjske opreme. Njihov specijalitet bile su plave kite za fesove. I kazazi su imali svoj esnaf. Za esnafe i prodaju robe, Mostar je imao posebne odredbe. Roba se mogla prodavati u dućanima.

Pored ovih zanata u Mostaru rade sarači, čizmadžije, postuledžije, mutabdžije, ćebedžije, terzije i dr. Zanatlije istih zanata bile su udružene u esnafe. Nije poznato koliko su esnafi brojali članova, jer nema sačuvanih popisa o tome. Zna se da su imali statute i svoju upravu koja se zvala londža.

MOSTARSKE POSEBNOSTI

Mostar je bio specifičan i po tome što se u gradu susreću ljudi rumena lica, a žene pokrivene feredžom. Tu je i čekrk za vodu koji se do tada nigdje nije vidio. Tu je i sahat-kula čiji se zvuk čuje ”iz daljine na tri sata hoda. U ćaršiji gdje su kazazi nalazi se jedna četverougaona sahat-kula”²⁴ čiji se zvuk čuje iz daljine na tri sata hoda. Tačno je da je Mostar imao svoju sahat-kulu, a ko je i kada sagradio nije poznato; iako se prvi sahčija Ahmed­baša spominje u svom radu već 80-tih godina 16. vijeka.

Još oko 1631. godine nekoj Fatimi kaduni, dobrotvorki, narodna pjesma pripisala je sahat-kulu.

Na suprotnoj strani varoši, tamo gdje je tabhana ima 19 vodenica, koje zaslužuju da se vide.²⁵ Za Neretvu Mostarci kažu da je prokleta, jer na njoj nema mlinova. To je sasvim sigurno. Međutim, Radobolja je bogata mlinovima i stupama. Mostar je 1664. godine imao mlinove oko tabhane, dakle na Radobolji. Ono što je prolaznike naročito impresioniralo jesu naročita vrsta vitlova (čekrka) za vodu. Priča se da su na tri mjesta postojale takve naprave za vađenje vode iz Neretve. Zato postoji vjerovatnoća da se jedna naprava nalazila u južnom dijelu grada, koji se sve do danas naziva Čekrk.

Život je natjerao Mostarce da se na sve moguće načine snalaze da bi što lakše došli do vode. Njihova nastojanja u rješavanju ovog problema nisu bila uzaludna. Izgrađen je vodovod. To je izazvalo veliko oduševljenje i divljenje Mostaraca. Evlija Čelebija o tome priča: ”Preko mosta Ibrahim-efendija, roznamedžija sultana Murata hana IV prevodi vodu mjedenim ćuncima iz Tabačke ćaršije na zapadnoj strani mosta u onu lijevu gdje se nalazi ćaršija i pazar. Dalje je razvodi po hamamima, džamijama i medresama. Jednom riječju to je most iznad i ispod koga teče voda”. Na osnovu ove bilješke i nekih istorijskih podataka, koje pruža sidžil (protokol) mostarskog suda iz 1633. (1041/42) godine, H. Kreševljaković smatra da je Mostar dobio vodovod između 1633. i 1644. godine. U Orijentalnom institutu u bilježnici br. 636/52 2a na rubu lista stoji na turskom jeziku hronostih (datum) koji rješava pitanje početka gradnje vodovoda. Faksimil glasi: ”Početak gradnje česama u Mostaru. Jedan tajanstveni glas iznenada povika: ”Radobolja Mostar preporodi”! iz toga se zaključuje da je prvi vodovod uzet iz Radobolje. Brojčana vrijednost slova odgovara 1039. godini, a to znači 1629./30.”²⁶ Prema tome, ova bi se godina mogla smatrati kao godina kada je Mostar dobio vodovod. Izgradnjom vodovoda Mostar se preporodi. Po ulicama se grade česme, a pred džamijama šadrvani. Jedna od česama je Ahmed-efendijina, koja se nalazila u ćaršiji prema velikom hanu. Na njoj se čita natpis: ”Dobrotvor ove zadužbine Ahmed-efendija tražeći, nađe bistru vodu. Zatim pažljivo promisli i reče joj hronostih - ”Tekuća voda”.

Za Mostar je interesantan opis njegovih žitelja. Oni su u licu rumeni. Starci oko glave zavijaju saruke, a momci oblače kalpake, čakšire i čohanu odjeću. Žene oblače lijepe pokrivače, feredže i tako šetaju”. Žene su vrlo lijepe, ali se ne smiju gledati na ulici, jer su tako zaštićene da im se ne može niti struk razabrati”.²⁷

U Mostaru je klima blaga, a zima prijatna. Stanovništvo govori jasnim turskim jezikom, ali poznaju i latinski.

Mostar, a naročito onaj dio uz Radobolju uvijek je bio bogat baštama. Također se ističe da je jedan nar (šipak) bio veličine ljudske glave, a da pastrma iznosi 2 do 3 oke. Tu je klima blaga, pa zbog toga ima svakovrsna voća koga Mostarci darežljivo šalju drugim gradovima. Mostarski specijaliteti su grožde, smokve, kajsije i dr. Tako je sačuvana tradicija o mostarskom vinu tzv. Žilavka.

Mostar je poznat po darežljivošću, plemenitosti, humanosti i hrabrosti. Kada su tu hrabrost iskazali 1760. godine, pobjedom nad bosanskim vezirom Mehmed-pašom Kukavicom, Mostar više nije zavisio od vezira u Travniku.

”Rijetka su naselja sa tako lijepim geografskim položajem kao što je Mostar. Na teritoriji hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad napredniji i ljepši od Mostara.”²⁸ 

Kroz bašte protiču žive vode, na ovoj strani gdje je tabhana. Istina je da su tada bašte na zapadnoj strani varoši, oko Radobolje, bile bogate kanalima, ne samo za napajanje zemlje nego i za potrebe domaćinstava. Zbog toga se pazilo na čistoću ovih kanala, pa je stanovništvu ova voda služila i za piće. Činjenica da Mostar leži na Neretvi i Radobolji bili su preduslovi da se grad počeo brzo razvijati. Najprije se razvio onaj dio što se prostire na lijevoj obali Neretve. Njegov maleni prostor postao je vremenom smetnja daljem razvoju, pa se od početka 16. vijeka grad počeo razvijati i na desnoj obali, a naročito od vremena kada bi podignut veličanstveni luk kamenog zdanca preko Neretve. Sredinom 17. vijeka Mostar je u svom ekonomskom, urbanističkom i društvenom razvitku među prvim gradovima bosanskog pašaluka. To je grad u usponu snage i moći. Početkom 18. vijeka u grad se doseljavalo brojno hrišćansko stanovništvo iz manjih hercegovačkih naselja, koje se pretežno bavilo zanatima i trgovinom. Tada je Mostar postao i sjedište pravoslavne mitropolije, koja je prenešena iz manastira Duži.

Mostar je slika jednog od rijetkih spomenika orijentalno-turskog naziranja, pogleda i shvatanja ekonomskog, društvenog, urbanističkog, historijskog i ljudskog stvaralaštva u određenom historijskom periodu.


Bilješka o autoru: Danilo - Ijad Ijačić je rođen u gradu na Neretvi južno od Mostara. Osnovnu školu, Nižu i Višu gimnaziju pohađao je u rodnom Mostaru. Učiteljsku školu završio je u Mostaru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je u srednjoj školi i republičkim organima uprave Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Bio je priznati sportista tzv. saveznog razreda. Sada živi u Sarajevu sa uspomenama.

Literatura

1. Ing. Arch. J. Neiderhart, Stari most u Mostaru, Naše starine I 1953. godine.
2. H. Kreševljaković, Esnafi i obrti u BiH II Mostar, Zbornik za narodni život i običaje Juž. Slovena, knjiga 35; 1951.
3. H. Šabanović, Putopis E. Čelebije II, str. 242, Sarajevo 1957.
4. H. Kreševljaković, I. H. Kapidžić, Stari hercegovački gradovi, Naše starine II, 1954.
5. H. Šabanović, Putopis II, str. 242.
6. Manuscripta Turcica u arh. Zem. Muzeja u Sarajevu br. 964.
7. H. Šabanović, Putopis II str. 244.
8. H. Kreševljaković, Esnafi II.
9. Ing. Arch. J. Neiderhart, Stari most u Mostaru, Naše starine I 1953.
10. V. Jelavić, Doživljaji Francuza Poulleta na putu kroz Dubrovnik i Bosnu, god. 1658, G. Z. M. str. 23, 1908.
11. H. Šabanović, Putopis II, str. 243.
12. Dokumenat se nalazi u Monografiji o Mimaru Sinanu, koji je donio moderni turski istoričar Ahmet Refik n djelu "Mimar Sinan; Istanbul 1931".
13. A. Nametak, Mostarski Stari most.
14. M. Hilmi Muhibić, Stara ćuprija u Mostaru, G. Z. M. 1889.
15. H. Šabanović, Putopis II str. 243.
16. H. Šabanović, Putopis II
17. E. Čelebija, Putopis
18. H. Kreševljaković, Esnafi II, H. Nametak, Mostarske džamije i njihovi vakufi, Novi behar V 1936/37.
19. H. Kreševljaković, Esnafi II.
20. Ć. Truhelka, Tursko-slovjanski spomenici Dubrovačke arhive, Sarajevo 1911.
21. H. Šabanović, Putopis II.
22. H. Šabanović, Putopis II.
23. H. Kreševljaković, Esnafi II.
24. H. Šabanović, Putopis II.
25. H. Šabanović, Putopis II.
26. M. A. Mujić, Stari mostarski vodovod, Naše starine III 1956.
27. V. Jelavić, Doživljaji Francuza Poulleta na putu kroz Dubrovnik i Bosnu, god. 1658. G. Z. M. XX 1908.
28. H. Šabanović, Putopis II.