"Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s urednim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije - neprirodnost njihovoga položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud. To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intenzivna intimna sfera s neobično jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske), stvorila se isto tako nepodobnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske Carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske Carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistemačično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, evo Vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li mi našu ljubav prema tom svijetu koji je žrtva istorijske kobi a ipak je sačuvao veoma mnogo najljepših ljudskih osobina, kao ni naš živi bol što se ta nevjerovatna prošlost neprestano vuče za nama, i nikako da je stvarno učinimo prošlošću, zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih interpretacija?"²

                                                          * * *
Ne znam koji put, a i inače ne znam kad, kako i koliko čitamo naše pjesnike, ali u povodu mogućnosti progovora o Hamzi Humi, još jedanput listam i čitam njegove pjesme.

Čitam s mišlju i sjećanjem na moje prvo čitanje njegovih pjesama i Grozdaninog kikota i na svoju opijenost njegovim tekstovima. Ustvari, svaki stih podsjeća me na moju omamljenost njime i ona se naprosto ponavlja, kao i moja neizmjerna čitateljska začudenost snagom konstantno povišenog tona pjevanja i Pjesnikovim istrajavanjem u tom plamtećem pregnuću. Njegovom zagrcnutošću pjesmom. Njegovim neponovljivim i osebujnim lirizmom koji se iz teksta cijedi i izljeva kao gust i ljepljiv mošt, sok.

Sjećam se, dugo, godinama čak, iščekivao sam, ako ne i tražio da u koricama drugih knjiga nađem nešto slično. Ili, barem takvo po snazi kojom plijeni čula i misao, osvaja pjesničkom vjerom u stih, opija i nosi od riječi do riječi. Hamza Humo je po svemu nestišljiva ljudska i pjesnička pojava koja funkcionira kao odsustvo svake distance, kao nemogućnost izbora ili kao jedina mogućnost opredjeljivanja, kao nužnost pjesničkog progovora. Sinkretičnost njegovoga iskaza upija čitatelja kao nepomućena vjera u snagu pjesničke riječi.

Naravno, danas, to je samo dokaz da je Hamza Humo snažno utjecao na mene, čak do mjere, da nerijetko i sam činim baš ono, što njemu stavljaju kao prigovor, što kod njega uočavaju kao slabost.

Od prvog čitanja Humine poezije do danas, mijenjalo se puno toga u meni i oko mene. U životnoj stvarnosti i književnosti, neuporedivo više. Mislim, svakako, najznačajniji događaj predstavlja činjenica da je imentovan bosanski jezik. Ne mogu, da ne pomislim: Bože, kako bi tek, bosanskim jezikom, Hamza Humo pisao svoje pjesme, svoj lirski roman, svoje lirske zapise Sa ploča istočnih. I šta bismo još dobili, e da je imao takvu priliku i uporište, da se takav kakav je bio, pjesnički darovit, snažan i neobuzdan, mogao razbaškariti u osjećanju svoga jezika, kao u sopstvenome biću, u svojoj kući!³

Ali, ako već čovjekova misao ide dalje, shvatimo da ni naša prilika nije pune sretnija i da ipak, kao i Hamza Humo rahmetli, činimo samo ono što je doista moguće. Što nam je dato. I, da je u suštini, to i dovoljno. Za nas i druge. I da preko te mjere, ionako, ne možemo.

Ovo govorim s puno razloga u kojima vidim bosanski jezik kao najvažnije ne samo književno, nego i antropološko, etičko i svako drugo pitanje o sebi i sopstvu u ukupnoj slici, kao i u djeliću bića Jednoće koje činimo, a na tragu živoga konteksta kojim smo stigli, bolje rečeno: dotavrljali, u ovaj čas.

Naime, najznačajniji dio Huminoga pjevanja doživljavam kao njegovu duboku ali u mnogo čemu nedefiniranu bol, kao tešku i mučnu frustraciju ehom sopstvenoga glasa, koji se stoljećima vraća iz strašnog procjepa koji za Bošnjake i njihovu poziciju tvori okruženje od, na Istočnu i Zapadnu crkvu raskoljenog kršćanstva.

Na istom mjestu vidim i Huminu obasjanost mogućnošću da se ispiše kao lirski znak Sa ploča istočnih. Njegova pozicija, ne dopušta mu da to drugačije nazove, ali ga i ne spriječava da tu mogućnost doživi kao beskraj duhovne slobode u znaku kojem pripada bez ograničenja i nedoumica. Pripada do mjere, kojoj se ni danas ne možemo načuditi, što je i logično s obzirom da je ta mjera toliko lična.

Ustvari, pokušavam raspoznati, pa donekle i odrediti elemente za imenovanje strašne pozicije ugruška krvi oplođenog duhom Objave, izloženog nesmiljenom djelovanju okruženja koje raskoljeno sobom, ni sebe ne prihvata.

Naravno, sve se nastavilo do današnjeg dana. I žešće. Ubitačnije. Pa vidimo, kako je naivan i djetinjast duh pjesnika koji misli riješiti cijelu gungulu dobrim i prostim ponavljanjem priznanja grijeha spram vlastite Vjere: Ja pijem sam (u pjesmi Drugu), ili: U krčmi mi pijemo cijelu noć i dan (Hercegovački pejsaži, XIV) ili, možda, na taj način misli, kako se prosto može naći na drugoj strani, na kojoj su mnogi i drugačiji, a koji isto tako piju... Nastranu neprikladna pomisao, ali se poetički osjeća i vidi ispijanje dana i noći kao ispijanje čaša bijelog i crnog vina. No doći će čas u kojem će krčmar prestravljen reći da vina više nema... (Hercegovački pejsaži, XIV)

I td.

Mučna pozicija bošnjačkoga bića, mnogima nije dala naprijed. Osjećaj, da bi svaka promjena tu poziciju učinila još težom, da bi doprinos toj promjeni povlačio apsolutnu odgovornost, ledila je koštanu srž! Kako reče Meša Selimović: Tu razum nije mogao pronaći rješenje. Ustvari, riječ je o fenomenu kolektivnog opstajanja ispred nemilosrđa hamletovske dileme: Biti ili ne biti.

Zakonomjerno i imanentno svojoj poziciji, nacionalno biće se zatvaralo u svoj kolektivitet. Kolektiv je opstajao kao dobri duh, kao nesavladiv dobri džin koji štiti i u čijem pamćenju opstaju sve vrijednosti. Kolektiv je preventivno djelujući postajao cenzor već u nivou usmenog književnog stvaranja, po istom principu po kojem je uređivao svakodnevni život. To je bila neke vrste fenomenološka matrica usmene predaje i stvaranja, a na njoj, naprimjer: bošnjačka balada Hasansaginica. Tako je nastala i opstala sevdalinka. U nastojanju da sačuva sebe, kolektiv je uspostavljao cenzorski prag⁴ koji su mogle prijeći samo primjerene sadržajne, estetske i moralne vrijednosti i opstati kao kolektivno blago, dragocjenosti koje kolektiv štiti svojim pamćenjem, jer ga tako bitno određuju. Riječ je o tzv. aksiološkom cenzuriranju.

Logična je činjenica, da se imanentno svome biću, kolektiv protivio svakom iskakanju iz kolotečine života. Prirodno je i da su pojedinci zazirali od autorizacije pred autoritetom kolektiva. Ako bi se već odlučivali i činili taj korak, činili su to s dugim iščekivanjem kazne, koja je u boljem slučaju mogla biti tek: izopćenje. Pristajali su na to i ostajali u tom stadiju, u tom strašnom grču kao da su iskoračili u vaccum, koji besmislom dovršava svaku kretnju.

Osim toga, osjećaj duhovne izoliranosti, koji se razvija u zatvorenim kolektivitetima, strašan je, limitirajući činilac čije prekoračenje podrazumijeva grčevito, pa stoga nerijetko i nezgrapno pregnuće ostvarivano s visokom sviješću o samoubilačkoj dimenziji čina.

Ali, snaga dara i pjesnička vjera u moć riječi i pjesme, nezatomljiv su impuls koji prezire rizik.

                                                         * * *
I mada je Hamza Humo otvorio novo razdoblje u razvoju bošnjačke poezije XX stoljeća, kako kaže prof dr. Enes Duraković, jasno je da je to učinio snagom svoga dara i rada u za Bošnjake nepovoljnim i skoro, pa od pomenutih nepromijenjenim okolnostima. To znači, da je morao nositi ako ne rane, a ono duboke i vidljive ožiljke sopstvene odluke i žrtve.

Humo je posegnuo u sebe, oslonio se na ono, u šta bez sumnje, nije mogao ne povjerovati. Zaronio je u ekstatični čulni misterij svoga bića i nametnuo se panerotskom snagom svoje darovite pjesničke konstitucije. Riječ je o pjevanju koje nastoji uspostaviti humanističku viziju svijeta i konstituirati predmetnu realnost, te tako reafirmirati izvjesne principe i vrijednosti u gradnji pjesničkog izraza... U tom znaku, javljaju se i Salih Alić, Husnija Čengić, Atif Ljubović, Hamid i Mak Dizdar, Ilijas Dobradžić, Mustafa H. Grabčanović, Sait Orahovac, Šukrija Pandžo...⁵

                                                         * * *
O Humi i njegovom djelu je pisano. Humino djelo ima svoje mjesto u južnoslavenskoj, bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj književnosti, no, uistinu moja malenkost misli, da ni Hamza Humo, ni njegovo djelo, nisu shvaćeni, a neke razloge pokušao sam naprijed naznačiti. Naime, riječ je o tome da smo se do današnjeg dana, krajnje jednostrano mogli ogledati u drugima, ili to uopće nismo mogli. Ni izdaleka tako, kao što su drugi uvijek i kao što mogu danas, da se ogledaju u nama.

Uostalom, naš znak je Jednoća.

Cijela stvar održala se upravo mjestu na kojem se čudnom činila i samome Humi. Pogledajmo pjesmu:

Ako smo razumjeli, ne moramo ni čitati pjesmu: Vihor. Ako nismo, onda ni ona ne može pomoći.

06. Džumade-l-ula, 1422. h. g.
27. 07. 2001.

1. Meša Selimović: Derviš i smrt, Sarajevo, 1966., strana: 282. - 283.
2. Meša Selimović u: Radovan Popović, Književni razgovori, Sarajevo, 1970., strana: 180. - 181.
3. Asocijacija na činjenicu, da je Hamza Humo, upočetku, pisao ekavicom, ali i Hajdegerov postulat o jeziku kao kući bitka, op. a.
4. Misli se na tezu o preventivnoj cenzuri, koju su obrazlagali Jakobson i Bogatirjev, op. a.
5. Prof. dr. Enes Duraković, u Predgovoru Antologiji bošnjačke poezije XX vijeka, Alef, Sarajevo, 1966.godine.