Na vijekovima čistom,
djevičanski, virđinski bezgrješnom mostarskom Humu pojavio se jednog
dana prije nekoliko mjeseci jedan sasvim mali, teško primjetljivi
križ, da bi se poslije nekog vremena pored njega uzdigao jedan
ogroman u staklu i mramoru zasjenjujući križ, vidljiv sa sve četiri
strane, kilometrima daleko, pa i noću, obasjan snažnim reflektorima
i šaljući odatle poruku okolnom svijetu, ljudima svih
vjeroispovijesti, većinski nekatoličkom stanovništvu grada i najšire
okoline da je tu on, taj križ, tu zasjeo i od djevičanski čistog
Huma načinio prostor, placdarm za religioznu propagandu jedne od tri
vijekovima koegzistirajuće religije u gradu, katoličku.
Katoličanstvo bi da se
superiorno izvija naviše, prema nebeskim prostranstvima iznad glava
većinskog stanovništva drugih religija u gradu, muslimanske i
pravoslavne, te jevrejske. Križ bi postepeno i, neopazice, vremenom
trebao da uđe u srca i dušu nekatolika, da vremenom postane sastavni
dio, simbol grada, kao što je Neretva ili Veličanstvena pravoslavna
crkva ili Stari most, barbarski razoreni uveliko pod znamenjem baš
križa, HVO i vojske jedne strane države, putem tehnike i metoda koje
je sa krajem kolonijalnih ratova čovječanstvo ostavilo iza sebe.
Odakle i zašto križ na
čistom mostarskom Humu?
Odakle - taj simbol koji
je tu simbol agresije i terora, koji bi da sabije u mišje rupe sve
što ne pripada njemu, dokle će on tu svojim postojanjem razdvajati
stanovništvo grada, sijati zlu krv medu ljude istog grada i dalje
cimentirati jedini preostali "berlinski" zid na našem kontinentu?
Čemu Mostarci mogu da se
nadaju, kada će moći da "odahnu dušom" slobodno i u zajedničkom
naporu da se nađu na stazama prema evropskim integracijama i
vrijednostima?
Avanturisti iz zapadnog
dijela Mostara, uveliko pridošlice sa strane, uglavnom ljudi koji su
tokom rata već počinili teške zločine hirošimizirajući istočni dio,
rušeći sve džamije do kojih je došla njihova ruka, mučeći i
ubijajući svoje žrtve u logorima Heliodrom ili Dretelj, ti
avanturisti sve što više zapadaju u izolaciju od međunarodne i BH
zajednice, sve što više okreću leđa međunarodnom i bh zakonu, a na
što ih neumitno i zakonski (kao i u slučaju S. Miloševića) navodi
pogrešan koncept nacionalizma, ksenofobije apartheida, uvijen u
staniol nekakve borbe za hrvatsku opstojnost, dakle, sve što više
idu izolaciji, to su opasniji, nepodnošljiviji.
I ma koliko ovi sumnjivi
Mostarci nastojali da u današnjem miru postignu ono što u ratu nisu
postigli u našem gradu uz pomoć sličnih agresivnih snaga iz
Hrvatske, HDZ i moćnih katoličkih krugova iz Evrope i Vatikana, ma
koliko prekrštavali naš zajednički mostarski Dom kulture na Rondou u
nekakav hrvatski dom Kosača a Veležovo igralište u igralište
Zrinjskog (kad kradljivac ukrade kola prvo im promijeni broj), ma
koliko još uvijek iznad glava Mostaraca blještio taj križ,
posramljen, jer ne služi svojoj iskonskoj misiji širenja dobre volje
i ljubavi među ljudima, svim ljudima svijeta i jer dovodi u pitanje
pravo na slobodu savjesti i vjeroispovijesti, pa i etaizma čovjeka,
zagarantovano svim savremenim konvencijama o pravima i slobodama
čovjeka, ipak Mostarac nema razloga za pesimizam, za beznađe.
Strpljen, spašen.
A tu smo se već
uslikali, ogledali sa našim komšijama, tačnije njihovim pridošlicama
sa strane. Nikakvog razloga da budu žrtva kompleksa manje
vrijednosti nemaju Mostarci kad je u pitanju moral i čestitost, jer
iza sebe nemaju takve stravične zločine kao što su Ahmići, Stupni Do
ili konclogori, ili rušenje tuđih religioznih svetilišta, o čemu
onaj treći, sudija, Hag, svjedoči.
Ta svekolika
avanturistička bahatost osuđena i od strane međunarodne
organizacije, kao i taj osramoćeni križ sa Huma našega, koji
razdvaja ljude istog grada, ratuje protiv Dejtona, moraće jednom da
nestanu u interesu ujedinjenog Mostara. |