Prije 15 godina, 27. juna 1986. godine, Mostar se oprostio od svog velikana, jednog od najeminentnijih uglednika mostarske i bosanskohercegovačke medicine, primariusa dr. Dragutina Hlubne.

Rodio se 3. maja 1892. godine u Mostaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Maturirao je 1912. godine. Studij medicine započeo je u Beču. 1914. godine je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku i upućen na front u Galiciju, gdje je zarobljen od strane Rusa. U zarobljeništvu se dobrovoljno javlja u srpsku vojsku, u kojoj obavlja dužnost medicinara. Proživio je sve strahote rata na solunskom frontu i u Albaniji.

Studij medicine nastavlja u Rimu, a zatim u Beču, gdje je 1923. godine diplomirao. Disertaciona radnja mu je bila "Etiologija kroničnog uveitisa".

Sa liječničkom diplomom vraća se u rodni Mostar. Radi kratko vrijeme kao sanitetski oficir na aerodromu. Ubrzo iz Berna dobiva poziv da dođe na specijalizaciju, što, kao mladi liječnik, ne propušta.

Oftamologiju specijalizira na Očnoj klinici u Bernu kod prof. dr. A. Siegrista. U godišnjem izvještaju Univerzitetske očne klinike iz Berna iz 1926. godine vidljivo je da se u grupi liječnika kojom rukovodi dr Hlubna (Oberartz) nalazi i kasnije svjetski čuveni profesor oftamologije Hans Goldman.

Godine 1929. dr. Hlubna se vratio u Jugoslaviju sa uvjerenjem prof. A. Siegrista, direktora Univerzitetske očne klinike u Bernu, čiji prijevod doslovce glasi: gospodin dr Hlubna je bio više godina moj vjeran, savjestan i ispravan asistent i to od juna 1922. do marta 1923., radio je kao dobrovoljni liječnik, a od oktobra 1923. godine do oktobra 1925. godine kao plaćeni asistent te od oktobra 1925. godine do oktobra 1927. godine kao šef ljekara (Oberartz). Gospodin dr Hlubna pokazao se za čitavo to vrijeme kao ljubazan, vrijedan i vrlo revnostan asistent. Dok je bio asistent stekao je mnogo znanja na teoretskom kao i praktičnom polju okulistike, te ga sa punom savješću mogu preporučiti za šefa jedne velike očne klinike. Mi smo u Bernu vrlo nerado otpustili dr Hlubnu. Mi ostajemo i dalje veliki prijatelji i privrženici, isto kao što smo mu zahvalni za pomoć, koju nam je uvijek pokazivao. Za budući rad u domovini neka ga prate najbolje želje. Slične ocjene o stečenom praktičnom i teoretskom znanju, koje je pokazao na klinici za kirurške bolesti za dr. Hlubnu dao je prof dr. F. Quervain, na kojoj je također u Bernu dr. Hlubna proveo dvije godine.

I pored ovako visokih i najvećih ocjena njegova stručnog rada na klinikama u Švicarskoj dr. Hlubna se 1930. godine vraća u rodni Mostar, u njegove toliko voljene donje cerničke sokake.

Obavljao je niz dužnosti u Mostaru. Počeo je da radi kao gradski liječnik, liječnik u školskoj poliklinici, da bi kasnije prešao na rad na kirurškom odjeljenju bolnice. Bio je mentor - učitelj u mnogim medicinskim vještinama, bilo u konzervativnoj medicini, bilo u operativnim zahvatima, koje je sa velikim iskustvom vrlo vješto izvodio. Radio je operativne zahvate iz domena opće kirurgije, porodništva, ginekologije, pa čak nekad iz otologije. 1931. godine dr. Hlubna je postavljen na dužnost šefa očnog odjeljenja bolnice u Mostaru. Ovu dužnost je obavljao neprekidno do 1979. godine. Na svoj zahtjev nastavio je aktivno raditi na očnom odjeljenju sve do maja 1986. godine. Posljednji operativni zahvat učinio je 4.3.1986. godine.

U oblasti oftalmologije posebno je spretno obavljao plastične operativne zahvate na očnim vjeđama, licu i suznim kanalima, a bio je vrlo vješt u operacijama sive mrene i stanja povišenog očnog tlaka - glaucoma.

Vjerovao je u mlade snage, bio izrazito naklonjen da prihvati sve konstruktivne prijedloge mladih saradnika u modernizaciji liječenja. Nije priznavao "sukob generacija". Nije se nikad pozivao na svoje godine i svoje iskustvo.

Bio je čovjek širokog srca, blage naravi, inteligentan, obrazovan i vrlo skroman. Izrazito pozitivnim primjerom učio je generacije saradnika, a posebno kolege, o stavovima prema profesiji i ljudima. Svojim Mostarcima je u toku 2. svjetskog rata bio "doktor za sve", pa su mu se u svakom trenutku mogli obratiti za ljudsku i liječničku pomoć. Mnogobrojna su priznanja, koja je dobio za svoj pregalački rad. Rodni grad ga je odlikovao nagradama "14. februar", a 1982. godine je dobio nagradu ZAVNOBiH-a. Bio je nosilac Albanske spomenice, Ordena rada sa crvenom zastavom i Ordena rada sa zlatnim vijencem. Sva ova priznanja prokomentirao je ovim riječima: "Činio sam samo svoju dužnost, ono što sam smatrao da treba da radim, ono za šta sam se opredijelio. Nisam smatrao da činim nešto naročito. Nisam mogao drugačije. Radio sam i radit ću do posljednjeg dana svog života, uvijek ono što mi nalaže savjest ljekara, što od mene traži moj narod."