LIVANJSKI PISCI

U odnosu na broj znanih i neznanih prepisivača, Livno nije dalo toliki broj pisaca na našem i orijentalnim jezicima. U ovom dijelu nećemo šire elaborirati stvaralački rad autora koji su već opisani kao prepisivači djela na turskom, arapskom i perzijskom jeziku - pravne pisce Hasana Livnjaka i Abdulaha Karabega, te Saliha Ljubunčića, autora više Ilmihala.

Prvi autori se javljaju već koncem XVI stoljeća u imenu šejhova Memija i Abdija, što nam govori o važnosti derviških tekija, različitih redova, u duhovnom stvaranju. Iza njih već slijedi Jusuf Livnjak sa svojim putopisom, po kome će postati poznat, da bi prave pjesnike, alhamijada, odnosno divanske književnosti sreli u imenima Safije i Telalovića. Posljednja dvojica nisu mogla izbjeći u svom stvaranju usud granice - junačke bojeve i stradanja.

Šejh Memi (Šayh Memi). Ovaj derviš, o kome vrlo malo znamo, rodom je iz Livna, a umro oko 1000/1592. U svom djelu Šabanović ga je smjestio među neobrađene pisce⁵¹.

Hadži Mehmed, sin Muhamedov iz Livna jedan je od prvih pjesnika alhamijado književnosti iz prve polovice XVII stoljeća. Pominje ga Ibrahim Kemura u svom tekstu "Iz stare Bosanske muslimanske književnosti"⁵², ne navodeći više detalja o ovom livanjskom piscu. Pomenimo da u isto vrijeme književno djeluje i Hadži Jusuf, sin Muhamedov.

Abdulah Bošnjak "Abdi", sin Muhamedov, rodom iz livanjske okolice, pripravne nauke slušao je u Bosni, a svršio ih u Carigradu. Godine 1002/1593. obavlja svetu dužnost "hadž", a slijedeće godine učestvuje kao mudžahid (borac za vjeru) u vojni protiv Rumuna u Ruščuku. Ne želeći se baviti vojnim pozivom nastanio se u Brusi, gdje je stupio u skromni derviški red Bajrami, gdje je kod glasovitog šejha Hasani Kabaduza dobio idžazet (ovlaštenje). Kao šejh tekije školovao je veliki broj derviša. Iza Bruse je u Carigradu, zatim boravi duže u Kairu, a 1046/1636. prelazi u Hidžaz, te, po drugi put, posjećuje Meku i Medinu. Kasnije je došao u Damask i nastanio se pokraj turbeta Šejhul-Akbara, gdje je dulje vremena ostao proučavajući njegova djela. Nakon što u Konji posjećuje grobove Sadruddina Konjevije i Dželaluddina Rumije, skrasio se u tom gradu gdje ga i smrt zatekla koncem 1053. ili početkom 1054. (1643/45). Sahranjen je pored mezara Konjevije u Konji, gdje mu je, po vlastitoj oporuci, isklesan slijedeći natpis na bašluku:

Taj Bošnjak poznat je u derviškom svijetu pod imenom "Šarih-al Fusus" - komentator Fususa.

Za vrijeme boravka u Carigradu živo se uključio u borbe izmedu uleme i šejhova, koje su se tada vodile radi najvećeg mistika Ibni Arebije. Ibn Arebijinim idejama, u to vrijeme, suprotstavlja se ortodoksna ulema koja iz istih razloga nije prihvatila ni pjesničko djelo Vahdetije i Lamekanije. Polemizirajući sa ulemom, na početku komentara Fususa⁵³, Abdulah Bošnjak objašnjava postupak svoga komentara:

"O tu se knjigu (Fusus) griješe skolastičari, a izvor njihovih zabluda je slijedeći: u toj knjizi i u drugim knjigama evlija, riječima se nalaze neke božanske znanosti i skrivene tajne koje se kose s nekim izvodima mudžtehida i koje izgledaju protivne nekim vjerskim nazorima teologa; oni božansku znanost svidaju na osobno mišljenje jednog mudžtehida, a sve što stoji izvan njega zabacuju i osuđuju, jer ne znaju da je mudžtehid koji traži dokaze.."

Pišući uglavnom na turskom, rjeđe na arapskom jeziku, Abdulah je napisao čitav niz manjih i većih djela u obranu mistike i njenih prvaka. Najpoznatije, pored Fusus-ul-hikem, u dvije debele sveske, gdje je obranio Arebiju i njegovo djelo, su Terceme-i Tesrihat (Izbor i prijevod iz najznačajnijih književnih i mističkih djela), te Muwaqifal-fuqara (Staništa isposnika). Vrlo je plodan pisac, sa preko šezdeset djela, od kojih su neka vrlo opsežna⁵⁴.

Sin mu je Hasan-efendija, profesor na Sahnu 1062/1651, kadija u Smirni 1062/1651. i Jerusalemu 1068/1657. Umro je 1069/1658. napisavši više od 20 poznatih djela.

Jusuf Livnjak (H. Jusuf, sin Muhameda) je najstariji poznati pjesnik alhamijado književnosti u Bosni i vrlo često obrađivan kao naš prvi putopisac. Za sebe kaže: "Ja, griješni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, rođen sam u kasabi Livno, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije"⁵⁵.

Osim ove kratke naznake koju je dao sam Jusuf, nemamo više podataka za njegovu raniju biografiju. Imao je dvojicu braće: nešto obrazovanijeg Omer-efendiju i Hasana. Kada je Džafer-aga Džudža podigao svoju džamiju u Županj-potoku⁵⁶ (raniji naziv Duvna, danas Tomislavgrada) sele iz Livna jer Omer-ef. postaje imam te džamije sa platom od 25 akči, a Jusuf mujezin sa 12 akči dnevno. Pomenimo da se, kao prepisivač u Novoj mostarskoj tekiji, 1046/1636-7. godine, potpisuje Muhamed, sin Omera-efendije iz Županj-potoka⁵⁷.

Djelo po kojem je Hadži Jusuf postao poznat je putopis u Meku i Medinu, u kojem je jasnim i živim jezikom opisao sva mjesta koja je proputovao do svetih mjesta i nazad. Jusuf kaže da mu je najveća želja u životu bila da posjeti sveta mjesta i grobove islamskih svetitelja. Ta mu se želja ostvarila kada je zaradio 18.000 akči "baveći se dozvoljenom trgovinom", pa je sa braćom krenuo 22. džumada 1024, poslije džume namaza 9. lipnja 1615. godine od svoje sirotinjske kuće u Županj-potoku. Preko Sarajeva i Skoplja doputovao je u Istambul, odakle će lađom doploviti do Aleksandrije i Kaira, pa sa karavanom i pratnjom do Sueca. Cijelim tim putem Hadži Jusuf je obilazio znamenite građevine i "zapisivao mjesta kroz koja je prošao, konake u kojima je odsjedao, i koja je vidio" i o kojima je očito i ranije bio natprosječno obaviješten, što govori da se već u mladosti solidno obrazovao.U Suecu se ukrcava u lađu na kojoj je dvjesta hadžija, među kojima i njegovi prijatelji iz Livna⁵⁸. Nakon Džide odlazi u Meku i Medinu. Od ushićenja je propjevao, pa je opisao Harem-i Šerif, Zemzem, Mekam-i Ibrahim i Kabu u stihovima. Ponovno je u Kairu, na otoku Rodos, pa u Solunu. Kući se, nakon godinu dana, vratio 15. džumadi-l-ahira 1025/1616. godine⁵⁹.

Poznato je da je Jusuf bio živ 1057/1647. godine i da je pisao još jednu medžmuu. Sačuvane su dvije peticije koje je H. Jusuf uputio 1028. (1618/19.) i 1030. kadiji u Imotskom. Prvu protiv kadijinog naiba (zamjenika) u Županj-potoku, Ibrahima Spore, nazivajući ga u peticiji hrđom i tužeći se da on "ne umi sudit", a drugu protiv Sporinog ćehaje, za koga kaže da ga treba objesiti. Pomalo se bavio i astronomijom i proučavao kako su neke svetkovine te godine, kao i ranije, pale u isto vrijeme⁶⁰.

Ishak Telalović Livnjak (Ihlivnevi Ishak Dellal-zade) je manje poznat pjesnik divanske poezije. On se epigrafski oglasio 1659. godine sa dvije pjesme o osvojenju Varada u Madžarskoj, borbama za ovaj grad 1070/1659-60. i zaslugama Ali-paše, koji je u tim borbama bio serdar-i ekrem (vojskovođa)⁶¹.

Safi Mustafa-beg Atlagić zauzima značajno mjesto medu bosanskim pjesnicima prve polovice XVIII stoljeća. Rođen u Livnu, u porodici, širom Bosne i Dalmacije, poznatih Atlagića koji vladaju širokim prostorima Kliškog sandžakata, živio je u vrijeme kada su se na slavu i bogatstvo njegove porodice nadvili tamni oblaci Carigradske nemilosti. Atlagići u nemilost počinju padati od događaja koji zadesiše Mehmed-pašu. Na to se nadovezaše Kandijski ratovi u kojima Turska izgubi velike teritorije u Dalmaciji, a u kojima su, velikim dijelom, bili i posjedi Atlagića. U Livnu, gdje su tada živjeli, Atlagići definitivno izgubiše kapetansku funkciju. U to vrijeme će biti izgrađena i Atlagića kula kod džamije Zavra, odakle će pripadnici ove porodice upravljati svojim zijametom. Druga kula i odžak nalazili su se u današnjem selu Odžak. Zato, sa gorčinom, o porijeklu svoje porodice pjeva: