Sad mrtav ležiš u sjeni svojoj
u modroj rijeci, ogledalu svome
k’o mlada kad na vjenčanje hodi
kruna na rijeci, kruna na djevojci.

Nema te više ti starino
ti spono kamena i svjetla u rijeci
tog modrog neba na pripeci.

Tako je krnjavo bez tebe
a kule, a kule... te zidine stare
ostale su k’o odsječene grane
da stražare u nepovratne dane.

Ubiše starca bijelog od stoljeća
što gradu ime je dao
mrtve mu kosti ispire rijeka
a nekad, na suncu se pekao.

Il’ možda je starac u koljevku pao
u vode modre da ljuljaju ga samo.

Kočoperan i stasit, prkosio
do neba se propeo
zajašio rijeku, premostio
sjenku u nju bacio i vječito zrcalo pravio.

07.12.’93.