|
DOK SPAVALA SI
Iz košulje bijelog tkanja
izletjele tamnopute grudi
znam što moja ljubav sanja
kad se ovako sretno budi
Polutama, glazba tiha
čaj za dvoje, plamen svijeće
sred Baudelaireova dragulj stiha
zagrljaji, šapat, cvijeće...
SAMOĆE
Ni sjene od bilo čeg tvoga
niotkud
blizine bačene u vodu
U zaspalu hodu naše stijenje
već odavno nevidjelu okrenuta lica
kao jato beživotnih bijelih ptica
rasutih po tlu
Još nekako dok je mjesečina
al’ kad tmina
u kojoj se njišu priviđenja
iskorake htijenja odnosi
u vrtlog rana
za utjehu
sjetim se dana
tvog mirisa, tvojih zjena
kad si bila sva u pjesmi
južnim suncem odjevena.
|