Slovo urednikovo - Alija Kebo
SELAM TI JE MUFTIJA,
ZADNJA TI JE KUTIJA |
Selam ti je
muftija...
Tako govore ti čestiti i odvažni Mostarci, govore u ime svih
kojima je do obraza i čovjeka, govore bez uvijanja, malo s tugom, malo s ironijom, da se
narugaju i sebi i strankama na vlasti. To je njihov, kao predizborni slogan!
Za koga glasati! Dilema je puna strijepnje, srdžbe i gnjeva. Mnogi
građani, najradije bi glasali za mrtve Mostarce, recimo, za Mujagu
Komadinu, Husagu Ćišića, Džemala Bijedića, za Aleksu Šantića,
Zlatku Vuković, Svetozara Ćorovića, za Ivana Krndelja, don Franu
Milićevića...
Glasali bi za Grad, a ne dvograd; za Behargrad, Pjesmograd; za Muslimgrad,
Srbograd, Latingrad, za Ljudograd, za Suncograd, Evrograd...
To je opredjeljenje i ovog zapisivača koji je iskusio dosta izbora, poslije kojih
se malo šta mijenjalo. Sada, biće da je došlo vrijeme da stranke na vlasti konačno odu
sa scene.
Je li to Božija pravda?
Možda i jeste. Komunisti su, kažu, smijenili sami sebe. I otišli, šutke u
zaborav. A šta su nam ovi poslije njih donijeli. Pitajte Sizifa!
Danas, mnogo šta se promijenilo, izvitoperilo, u nenadano premetnulo.
Za koga glasati! Za ove mahere, sitne duše i velike hohštaplere,
koji će, i ovom prilikom, naći neku zavjetrinu da prežive ove političke potrese i,
pripreme se za nova dovijanja i promjenu kože; za one što u predizbornoj tv-kampanji
presiplju iz šupljeg u prazno i obećavaju narodu kule u vazduhu; za one što nikog ne
vole i ne poštuju, a laskaju i onim koje mrze.
A međunarodna zajednica, ako je u ratu i poraću i bila
zainteresovana i pokušavala da razumije našu komplikovanu situaciju, izvjesno je da je u
ovom trenutku zapanjena svim onim što se ovdje događa. Nedosljednost i neodgovornost bh.
političara, nedostatak volje i konstruktivnog prilaza iznalaženja, za svih prihvatljivog
rješenja, zamorili su svijet. Onaj svijet koji, mora se reći, sve čini da nam u duše i
domove vrati blagodeti mira, ali avaj... |
Ibrahim Novalić - Iz starog zavičaja |
Čini se da nam je politička i društvena svakodnevnica daleko dramatičnija,
tragičnija, pa i komičnija nego pred i jedne ranije izbore. Prije jedne decenije u nas
zametnuta anti-bosanskohercegovačka histerija i hajka dostižu ovih dana
vrhunac. Pa slušamo svakojake gadosti i međusobna prepucavanja oko stranačkog prestiža
i vlasti. Kao da ih uopšte ne dotiče sadašnje stanje u zemlji koje nije ništa manje
ozbiljno od onog u kojem se devedeset i neke našla, jednom već raskomadana domovina...
A naši narodi i dalje se hvataju u stranačko kolo. Ne sviraju oni sami
sebi. Jok. Drugi im tambura, pa još ako taj ne zna note i ako mu se uslađalo,
taj neće stati, neće nikad; dok narod za njim ide, ide i srlja kao u Domanovićevom
”Vođi”.
Svejedno, Be-Ha je moja rođena. Osim nje nemam drugog utočišta.
Takva je, i uboga i čemerna, i idilična i romantična i ja je ljubim, i, koliko me moja
još nepresahla pamet služi, bdjet ću nad njom kao nad svojim jedinim domom kojeg ću
zavještati djeci i unucima.
Bdjet ću i nad ovim gradom. Ne dopada mi se ideja da Mostar bude
glavni grad Federacije. To miriše na dalju razgradnju i destabilizaciju Bosne
i Hercegovine, na treći entitet i na - ”smrt Federacije”, što priželjkuje gosp. Ante Jelavić.
Neka Mostar bude i ostane ono što vazda bijaše politički, privredni i kulturni centar
Hercegovine, grad svih Mostaraca, grad bez istočne i
zapadne strane, grad za sve obeskućene, ponižene i prognane.
Za ranjenu i napaćenu dušu grada ne treba ljepši mehlem.
I ove jeseni, gledajući krhotine Starog mosta, malo ko da neće
osjetiti duboku dramu njegove istorije. Mostar i nema drugih, velikih
arhitektonskih spomenika, ali, zaboga, Mostar je sam spomenik, kako
ljetos govoraše njegov počasni građanin Bogdan Bogdanović. Vrtlog
mržnje prema Mostaru i njegovoj tradiciji rasturio je sve mostove u ovom
gradu. A ovaj jedini, preostali - most tolerancije i razuma - hoće li izdržati u ovoj
predizbornoj euforiji?!
Hoće, uvjeravaju neimari što obnavljaju Hajrudinovu ćupriju.
Hoće, poručuju borci, branitelji Mostara s kojim sam, nedavno,
bio na Rošcima gdje je na prigodnoj svečanosti otkrivena spomen-ploča,
s natpisom: ”Ovdje se krvavo rađala sloboda - za ponos svoje zemlje i
svog naroda”...
Ali, ne bijaše lahko popeti se na Rošce. Kola Mirsada
Šarića dovezla su nas do džamije u Podgoranima, a odatle - ni
makac.
- Rošci su ti, prijatelju, gore pod Borovom glavom...
pođi uzbrdo desno, do onog zavijutka, pa kada to prođeš udari lijevo, onda opet desno,
pa lijevo, do drugog, trećeg, četvrtog zavijutka... udari samo tako i promašiti
nećeš... eto te pod Rošcima - objašnjavao je starac u Podgoranima.
Srećom, naiđe ”lada-nila” i Zijo Mušić, predsjednik JOB-a
Mostara koji nas poveze uz obronke Prenja. A gore, pravi čas
istorije, kratke nadahnute besjede, stihovi; muzika, folklor, cvijeće...
- Pukim sjećanjem ne možemo se odužiti ni zasluzi ni imenu palih heroja - reče Edin
Mušić, načelnik Opštine Sjever. - Naše je da njihov
životni i ljudski stav i opredjeljenje utkamo u svakodnevni odnos prema ovom gradu, ovoj
zemlji i ovom narodu...
Baš gore, na vrletima Prenja gdje se krvavo rađala sloboda,
čovjek postaje svjestan nečeg što ulijeva nadu, nečeg što bi se dalo nazvati bosanskohercegovački
duh - kojem ne pripada samo bošnjački narod, ni srpski narod, ni hrvatski narod, nego
svi zajedno. Da nije pokošena u bestijalnoj agresiji, taj bi
duh prepoznala i dobra duša momaka poginulih na Rošcima, momaka koji
svojim životima, u tvrdom i hladnom kamenu ispisaše epitaf da valja braniti svoje, ali
da valja poštivati i druge i da nije sreća samo gledati sebe i svoja posla.
Na povratku u grad, jedan od predizbornh plakata s likom Zlatka Lagumdžije
lepršao je na povjetarcu, nečijom rukom uzduž razderan: lijevo oko Zlatkovo
ostalo je na jednom, desno na drugom komadu šarene hartije, a oba su bila usredsređeno
zagledana u zvonko i vedro oktobarsko popodne, odakle kao da je još dopirao onaj stari
slogan:
- Selam ti je muftija, zadnja mu je kutija... |
|
