Zulfikar Zuko Džumhur - ”hodoljubac”. Zulfikar Zuko Džumhur -
putopisac, slikar, karikaturist, filmski i televizijski scenarist, kazališni scenograf i
kostimograf, likovni kritičar.
Rođen je u Konjicu 1920. godine. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio u Beogradu,
a višu gimnaziju u Sarajevu. Likovnu akademiju završio u klasi Petra
Dobrovića. Kao karikaturist surađuje u mnogim listovima i časopisima. Objavio je
preko 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za nekoliko kratkih i tri za igrane filmove.
Uradio je 35 scenografija za kazalište, a posljednjih deset godina života radio na sarajevskoj
televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje. Umro je
1989. godine. Iz putopisne proze objavio: Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije,
Hodoljublja, Putovanje bijelom lađom, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodišnje priče,
Adakale. Posthumno, izašla su mu Izabrana djela (Sarajevo, 1991.) i Putopisi
(izabrani putopisi u okviru edicije ”Bošnjačka književnost u 100
knjiga”, Sarajevo,
1997.).
Do Zuke Džumhura bosanski putopis je - kao i kod drugih naroda toga doba - svoje
interesiranje temeljio na didaktičkim geografskim opisima, etnografskim izvješćima ili
kulturno- povijesnim obavijestima. Džumhur je prvi shvatio da posvemašnja
globalizacija svijeta čini takve obavijesti izlišnim, u krajnjem slučaju da takav
pristup već rabi film i televizija, - ”pa je putopis pomaknuo u sferu
ličnog doživljaja...”(1) S druge strane, Zuko je Džumhur
zadržao sukus i strast ”starih putopisaca”, onu znatiželju bez koje
putopisna priča ne bi bila priča. Zuko Džumhur je hodoljubac (”onaj koji ljubi hodanje”), njegov hod (kojeg smo
upoznali preko tv ekrana), klimav i nesiguran, u obaveznim farmericama, slika je, s jedne
strane, raspadajućeg doba sklada, a, s druge, nadolazećeg doba globalizacije. Takvi su i
Zukini putopisi: u njima još uvijek dominira znatiželja (karakteristična za
romantičarski putopis), ali skalperski nadnesena nad svaki dehumanizirani modernitet. S
tim u vezi je i naracija ovoga putopisca. Njegova ”naracija teče i teče, epska je
i pomalo troma, ali odjednom se i iznenada, pa ma kako čitalac bio pripravan u njenom
iščekivanju, ustremljuje na detalj, dobija lirsku zgusnutost bilo metafore, bilo
neočekivane komparacije, bilo paradoksa. Je li to onaj isti, baštinjeni, doživljaj što
se javlja kad se pročita Hasanaginica u kojoj priča stalno teče i drži nas u
zabludi da je to naracija, a odjednom budemo ulovljeni u najdubljem osjećaju vrhunske
lirike!?”(2)
Knjiga putopisa Nekrolog jednoj čaršiji. Nekrolog jednoj čaršiji (1958.) prva je
knjiga putopisa Zuke Džumhura. ”Poslije pojave Nekrologa jednoj
čaršiji bošnjački i bosanski putopis nije mogao više biti deskripcija znatiželjnog
putnika.”(3) Džumhur je pomakao
granice bosanskog putopisa, ne samo u naraciji, nego i u tematizaciji. Njegovo tematsko
polje je mediteransko- orijentalni krug, shvaćen kao jedna, kulturno- civilizacijska
cjelina. Knjigu Nekrolog jednoj čaršiji čini 15 putopisa, od kojih nekoliko
(uvodni i završni) tematiziraju bosanske prostore (Počitelj, Bunu, tok Neretve,
Kreševo), drugi turske, treći bugarske, četvrti grčke, peti palestinsko-
izraelske. Naracija, pritom, valja naglasiti, nije linearna, nema strogo utvrđen
putni itinerer, putopisac niti vremenski niti prostorno ne obilazi sukcesivno ”putničke postaje”, nego ”skokovito”, ”sa jednog na drugi meridijan”. To putopisima daje
pojedinačnu cjelovitost, i zaokruženost, ali, ipak, otvarajući ih u onom tematskom,
mediteransko- orijentalnom, krugu.
Pristup. Analiza knjige putopisa Nekrolog jednoj čaršiji Zuke Džumhura ovdje
će biti zasnovana na književnopovijesnoj retorici putopisa što ju je razvio Dean
Duda u knjizi Priča i putovanje (4). Kako se naša tema odnosi prevashodno na
leksikon Nekrologa jednoj čaršiji, nužno je vidjeti kako D. Duda
označava taj termin. (Naravno, pri samoj analizi Džumhurovih putopisa pojavit će
se potreba i za drugim terminološkim odrednicama, poglavito onih naratološke naravi, -
pa ćemo i njih, tada, označavati onim književnoteorijskim instrumentarijem koji nam
nudi Duda u Priči i putovanju.)
”Leksikon
je postupak strukturiranja obavijesti o zemljopisno- kulturnom području koje je putopisom
obuhvaćeno.”(5) Kako ”leksikon najčešće čine
obavijesti vezane uz povijest kulture, umjetničku baštinu, političku povijest,
svakodnevni život i izgled prirode”(6), Duda te obavijesti dijeli
na: kulturnopovijesne obavijesti, obavijesti o svijetu prirode, i obavijesti o
svakodnevnom životu. ”Leksikonska skupina
kulturnopovijesnih obavijesti strukturira se nizom podataka iz prošlosti predmeta, grada
ili područja, odnosno putopiščevim poznavanjem povijesti, umjetnosti i kulturne
baštine.”(7) Obavijesti o svijetu
prirode podrazumijevaju opise putovanja i područja kroz koje putopisac putuje. ”Opis prirode najliterarniji je
dio leksikona... Njegova je lirska pojava često povezana upravo s motivom putnika.”(8) A ”leksikonski dio obavijesti koje
se odnose na svakodnevni život obrađuje sadašnji trenutak, odnosno suvremenost, i to od
ponašanja i navika preko mode i književnosti do politike i mentaliteta... Leksikon
svakodnevice teško je zamisliti bez bedekerskog diskurza (podcrtao Z. K.)”.(9) Svemu treba dodati jednu
leksikonsku temu koju Duda naziva domovinski motivi. ”Riječ je o nizu informacija
koje su vezane uz naše ljude i kulturu u bilo kojem obliku.”(10) To je, u stvari, ”potraga za vlastitim tragovima u
drugom prostoru”(11), tj.
prispodobljavanje slike stranog svijeta preko domaćih, poznatih, slika.
Leksikon pojedinačnih putopisa knjige Nekrolog jednoj čaršiji. Već smo napomenuli
da knjigu Nekrolog jednoj čaršiji čini 15 putopisa, tematiziranih na mediteransko-
orijentalnom krugu. I mi ćemo našu temu usmjeriti na svaki putopis u toj knjizi. Prije
toga, međutim, valja naznačiti dvije odrednice koje karakteriziraju sve putopise u Nekrologu
jednoj čaršiji. Prva je sadržana u Džumhurovoj, skoro putopisno-
programatskoj, rečenici: ”Samo se slike dugo pamte, a
riječi već sutradan promijene svoj red.” I, doista, Džumhurov
narativni diskurz je posve slikovan, sveden ponajviše na ”subjekt pogleda” (12); njegovi likovi rijetko kad
progovore, još rjeđe dijalogiziraju; jer, po Džumhuru, riječi su nestalne, i
učas nestajuće, slične pustinjskom glasu jednoga njegovog beduina. Druga uočljivost Nekrologa
jednoj čaršiji je prisutnost crteža. Zuko Džumhur je i ovu, kao i druge
svoje knjige putopisa, ilustrira vlastitim crtežima. U Nekrologu jednoj čaršiji
crtež je autonoman, nije ilustrativan (kao u drugim Zukinim knjigama), i
upotrijebljen je više kao mozaični znak u cijelome okviru putopisa. Uočljivo je,
takoder, da crtež u Nekrologu jednoj čaršiji nema karikaturalnu notu -
prepoznatljivu, i tipično džumhurovsku - koju ima u drugim putopisima
(najtransparentniju, možda, u njegovim Pismima iz Afrike). Crtež je ovdje više
slikovno- grafička nadopuna tekstu, nadopuna, doduše, majstora minijature i detalja.
Domovinski itinerarij: ”Grad zelene brade”. Putopis Grad zelene brade
prvi je putopis Nekrologa jednoj čaršiji. To je zapis o Počitelju,
čestom domovinskom itinerariju (13) bosanskih putopisaca i pisaca fikcionalne proze. O Počitelju
su pisali: Ivo Andrić, Ćamil Sijarić, Jan Beran, Ivan Lovrenović, Alija Isaković,
i drugi. Postavlja se pitanje: što je to zanimljivo u tom južnobosanskom gradiću da
bude učestao itinerarij bosanskog putopisa? Odgovor može ležati u tome da je Počitelj
postao ”svojevrstan znak čije
se semantičke naslage stvaraju kroz povijest kulture” (14). Počitelj
znatiželjniku nudi dvije zanimljivosti: bogatu kulturnopovijesnu baštinu i svoju ljepotu
(kako arhitektonsku, tako i okoliša i položaja). Zuko je Džumhur svoj
zapis o Počitelju bazirao upravo na tim dvjema očitostima. Stoga je putopis Grad
zelene brade sastavljen isključivo od dva leksikona obavijesti iz svijeta prirode i
kulturnopovijesnih obavijesti. Pozicija pripovjedača pritom je kontemplativna: on
promatra prirodni okoliš i na njemu gradi povijesnu sliku grada. To kontrapunktiranje
prirodnih i kulturnopovijesnih obavijesti stvara bogatu značenjsku mrežu, sa kazivanjem
prepunim lirskog senzusa i asocijativne simbolike:
... U tamnom viru Neretve pod vrbama udavio je odavno obje kazaljke sa crnog
brojčanika svoje stare sahat-kule. Potonule su brzo i lahko, kao dvije odsječene ruke
vremena.
(...mijenjao je zastave, posade i molitve na svojim kulama... zavijao čalme i turbane,
vodio vojske, dizao bedeme, hareme i šedrvane... opasivao se tabijama, topovima,
kumbarama, kapetanskim dimiskijama i tepsijama baklava i pilava... zidao dizdarske
konake... i stajao prema Gabeli i Veneciji na mrtvoj straži jedne mrtve
carevine... general Filipović prođe Bosnom... Jovanović - Hercegovinom...)(15)
Putopisi o Turskoj. ”Juksek- Kaldrma”, ”Kasaba na granici”, ”April na Sirkedžiju”, ”Osveta mrtvih sultana”, ”Nekrolog jednoj čaršiji”. Skup putopisa o Turskoj
otvara zapis Juksek- Kaldrma. Putopisac za cilj svoga putovanja uzima ovdje samo
jednu ulicu - Juksek- Kaldrmu - ”strmi istanbulski sokak i
posljednju mahalu Evrope” (17). Ta ulica je
zanimljiva jer je na samoj granici evropskog kontinenta, iza nje je ”more, pa Mala, pa Velika
Azija... ” (17), drugi, dakle, svijet.
I, što putopisac vidi na razmeđu ta dva svijeta? Uočava:
Nedjelja pokrene šarene kosture ringišpila islikane uzbudljivim scenama iz lova na
lavove u džungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz ”starih dobrih vremena Džimija
Duranta”... Za trideset kuruša željezna
ptičurina petnaest puta uznese svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da
se raduje prazniku. Pripucaju strjelišta i mali kovači udaraju u nakovanj a plehane rode
donose bebe... U kući broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladić u zelenom kačketu,
ovlašteni majstor Menahem Safada šest dana veze maslinove grančice po
generalskim kapama, a sedmog dana, uramljen u malom formatu sirotinjskog pendžera, tužno
gleda kako ukrućeni remci rasipaju ajluk na kućne pomoćnice...”(18)
Cjelokupna Juksek- Kaldrma je, u stvari, jedan oveći leksikon motiva iz
svakodnevice. Putopisca iznimno zanima svakodnevni život na mjestu gdje se dodiruju dva
svijeta: onaj zapadni i onaj istočni.
Kasaba na granici putopis je o Jedrenu (Edrinu), turskom gradu na granici prema Bugarskoj.
Za razliku od prethodna dva putopisa, u kojima pripovjednu situaciju pripovjedača
možemo, po Stanzelu (19), nazvati personalnom, u ovom putopisu očita je autorska
pripovjedna situacija. Džumhur počinje zapis o Jedrenu u prvom licu, jer
je, vidljivo, posebno osobno motiviran. Taj gradić ga podsjeća na njegovo doba sticanja
punoljetsva, ”Jedrene je bilo
drugo pitanje na maturi: šesnaest članova rusko- turskog ugovora o miru
potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu” (20). To je, eto, i svojevrsno
obrazloženje (okvir) (21) što je putopisca potaknulo da posjeti ovaj grad. Nakon okvira
- u kojemu je sadržan i mali leksikon kulturnopovijesnih obavijesti - putopisac ulazi u
grad kratkim opisom, posvema ”džumhurovskim”:
Jedrene me dočekalo u velikim zlatnim šalvarama sjedeći u ravnici kojom teče i
šumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna.(22)
Potom slijedi ”kadriranje”, omiljen narativnii postupak Zuke
Džumhura:
U prvim kadrovima (podcrtao Z. K.) stajala je dugo Neimar- Sinanova Selmija, sama i
nesrećna medu ćepencima i vrbama... Poslije su u kadar ušli bedemi porušenog saraja i
dva-tri vlažna prizemna sobička oskudnog Gradskog muzeja. Dugometražni
historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se završio.(23)
Džumhur je majstor sekvence, ”kadra”, detalja. To majstorstvo
ćemo moći pronaći u svim njegovim putopisima, a posebno u Hodoljubljima
(oslikanima i televizijskom kamerom, u kojima je Džumhur pokazao raskošnost
putopisa kao ”televizičnog žanra”). U velikom broju su te
sekvence i krokiji svih leksikona, ”montažirani” jedan do drugoga:
U svakom stotom ćepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno poništenih
taksenih maraka, pečalbari po jedan naš Tetovac, Gostivarac ili Bošnjak,
ubijajući godinama bijele dane za žute pare. Pečalbarski se štedi previše, živi
premalo i razmnožava pretjerano.
Na sve strane su opet sokaci i budžaci, avlije, i ćenife, i jablanovi. Jablanovi su
ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.
Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala ”Dobre Nade” nekoliko stotina kemalizma
teško otetih od kismeta, kapitulacija u čalmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji
tridesetogodišnja republika s laicizmom i prosvjetom. (24)
(nastavak u
idućem broju)
1. Fahrudin Rizvanbegović, Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, Sarajevo 1997,
str. 13-14.
2. Fahrudin Rizvanbegović, Pjesnik zelene brade, u: Zuko Džumhur, Putopisi, Sarajevo
1997, str. 11.
3. Fahrudin Rizvanbegović, Antologija bošnjačkog putopisa, str. 8.
4. Dean Duda, Priča i putovanje, Zagreb 1998.
5. Isto, str. 122.
6. Isto, str. 124.
7. Isto, str. 126.
8. Isto, str. 127.
9. Isto, str. 130.
10. Isto, str. 132.
11. Isto, str. 132.
12. Vid. Isto, odjeljak Subjekt putopisnoga diskurza, str. 111-121.
13. Dean Duda, Priča i putovanje, str. 101-110; Duda pod itinerarijem podazumijeva ”obavijesti o odabiru i slijedu
putničkih postaja, vremenu i načinu putovanja”. A domovinski itinerarij je,
pak, odabir domaće, ”lokalne”, putničke postaje, grada,
pokrajine, i sl.
14. Isto, str. 101.
15. Zuko Džumhur, Grad zelene brade, u: Zuko Džumhur, Putopisi, Sarajevo 1997, str.
19-21.
16. Zuko Džumhur, Juksek-Kaldrma, u: Zuko Džumhur, Putopisi, str. 23.
17. Isto, str. 23.
18. Isto, str. 24-26.
19. Franz K. Stanzel, Pripovijedni tekst u prvom i pripovijedni lekst u trećem licu, u:
Vladimir Biti, Suvremene teorije pripovijedanja, Zagreb 1987.
20. Zuko Džumhur, Kasaba na granici, u: Putopisi, str. 28.
21. Duda pod obrazloženjem ili okvirom smatra obavijesti koje se ”odnose na putopiščevo
objašnjenje nastanka teksta, njegovo razumijevanje načina putopisnoga posredovanja ili,
ukratko, na autorovo tumačenje poetike i funkcije žanra”. Vid. Priča i putovanje, str.
93.
22. Zuko Džumhur, Kasaba na granici, str. 29.
23. Isto, str. 29.
24. Isto, str. 32.
|