Odvajkada se pričalo da su ljudi, koji su obilazili sumnjive i zabačene pijace i radnje doživljavali neobične susrete i dolazili u posjed čudnih i tajanstvenih stvari.

Posljednje Godine iskušenja, na jednoj od onih samoniklih bijednih pijaca, koje su na gradskoj periferiji podizale gomile gladnih očajnika, ugledao sam čovjeka, koji je sjedio na malom tronošcu i čije lice mi se učinilo poznato. Odmah sam shvatio da i on mene posmatra, mada nisam mogao procijeniti da li je, kao ja, tragao po pamćenju. Ispred njega, pažljivo složeno na staru deku nalazilo se nekoliko komada starog posuđa, tegli, galona i običnih kesa punih raznoraznih melema i trava. Kada ugledah plitku metalnu posudu sa intarzijom i savatli obradom, sjetih se da smo se sreli prije nekoliko godina u stanu moga prijatelja, inače poznatog kolekcionara. Nudio mu je tada na prodaju sličnu posudu, čija unutrašnjost je bila pokrivena zapisima ispisanim nepoznatim pismom i jezikom za koje je tvrdio da su davno zaboravljeni.

Nekoliko trenutaka znatiželjno sam ga posmatrao. Stekao sam utisak da je njegov ispijeni i izmučeni lik, ma koliko bio u otužnom skladu sa bijedom koja ga je okruživala, ipak, neka neobična, lažna i nevješta poza. U njegovim živim i pronicljivim očima nije bilo ni straha, ni očaja, ni neizvjesnosti, ni izgubljenosti. Kao da se tu našao slučajno, neuzrujan vlastitim nemarom zbog kojeg je zabasao i sada ljubopitljivo posmatra sve što se oko njega zbiva pogledom putnika, koji zna da u svijetu, koji je sam po sebi čudo, nema mjesta čudenju i nevjerici. Shvatio sam da mu moja ljubopitfjivost i slutnja nimalo ne smetaju.

- Ako se ne varam, mi smo se već jednom sreli, - rekoh mu. Prije nekoliko godina prodali ste mom prijatelju jednu posudu sa zapisima. Tvrdili ste da zapisi prenose svoju moć na vodu i meleme koji se piju iz posude i da se tako čovjek može izliječiti od svakojakih bolesti i uroka, koje mu podmeću tamne sile.

Osjetio sam na sebi njegov radoznali pogled i shvatio da ne mogu prikriti nelagodnost. Bio je to pogled koji čudesnom prodornošću prolazi i razotkriva najskrivenije kutke ljudske duše.

- Mislim da smo se sreli više puta, po mom računu, razumije se, - odgovorio je zagonetno. - Da, sjećam se te posudice. Mislim da je liječila bolest koja se danas zove rakom.

- A ova ovdje. Kakve ona liječi bolesti i tegobe? - upitao sam prihvatajući nametnutu igru i trudeći se da razgovor bude ozbiljan i suzdržan.

- Bolest koju liječi voda koja se pije iz ove posudice možda je najteža i najstrašnija. Ona ispire mržnju iz ljudskog srca. Složićeš se da srce koje je prepuno mržnje ne živi ni dugo ni srećno. Srećom, svijet je tako sazdan i da za najstrašnije bolesti ima lijeka.


Uzeo sam posudicu u ruke i zadivljeno posmatrao čudesna i nerazumljiva slova. Da li pod sugestijom njegovog pogleda ili nečeg drugog, učinilo mi se da slova i mene samog radoznalo posmatraju spremna da učine nešto neznano i nedokučivo.

- Šta bih dao da saznam na koji način slova prenose svoje tajne moći?! - rekao sam koliko njemu, toliko i samom sebi.

- Nije nam dato da spoznamo sve u životu i svijetu. Ubijeđen sam da ti je ta posudica nepotrebna. Ako kaniš nešto kupiti od mene, uzmi ovo.

Uzeo je u ruke jedan od poredanih galona i pružio mi ga. Bio je to obični stakleni galon koji se može naći u svakoj kući.

- Unutra je voda. Ali, to nije obična voda. Odavno znaš da narod sluti tajanstvo i veliku moć vode koja je izvor života. Postoje o tome divne legende. Ako je voda izvor života, ona je i njegov tok i nosi pamćenje o njemu. Hoću reći da osim voda koje nose snagu života postoje i vode koje nose i čuvaju zapis o njemu. U ovom galonu je voda koja nosi jedan takav zapis ­zapis o životu jednog čovjeka.

Cijena koju mi je ponudio nije bila visoka. Još nekoliko trenutaka razgovarao sam sa njim o vremenu i neprilikama u kojima smo se našli, a zatim sam ga ostavio. Za ostatak novca kupio sam kilogram kukuruznog brašna i uputio se kući. Bilo mi je teško gledati u ispijena ljudska lica i shvatio sam da pakao rata nije samo pakao ljudske krvi, nego i pakao gladnih, praznih i izgubljenih ljudskih pogleda koji lutaju halucionantnom i nepisivom stvarnošću. Negdje u dubini duše osjećao sam da mi se pokreće slabašan crv sumnje. Nisam se mogao prisjetiti kakav je uistinu bio čudni prodavač prilikom našeg prvog susreta. Da li je to bio jedan od hiljada onih koji su pristojan život obezbjedivali prodajom starina, čajeva i ljekovitih trava? Da li razgovor i moja kupovina galona sa vodom predstavljaju minijaturni dramski čin dvojice ljudi, koji u blatu bijede i poniženja održavaju privid dostojanstva?

Nešto neodređeno govorilo mi je da je prodavač i pri prvom susretu bio isti: čovjek odista neobičan i tajanstven, kakav i treba da bude onaj koji prodaje uvjerenja, a ne stvari.

Kada sam došao kući, stavio sam galon na vidno mjesto u vitrini. Želio sam u otužnoj i jezivoj stvarnosti rata pokazati, pokadkad, prijateljima i poznanicima šta sam kupio. Postoje ljudi koji pomoć i milostinju traže u prividu dostojanstvene prodaje beznačajnih sitnica, govorio sam im ganuto, mada ne krijem da sam imao priliku od njih čuti i za strašne slučajeve u kojima su ljudi umirali od gladi ne želeći da prose ni na koji način.

Galon sa vodom čuvao sam u vitrini još nekoliko godina. Ko zna šta bi bilo sa njim da ga jednom prilikom nisam nehotično prevrnuo prilikom čišćenja staklarije. Kroz slabo zatvoren poklopac iscurilo je nekoliko kapi vode na papir na kojem su se sušile oprane čaše. Galon sam brzo uspravio i tada mi je pala u oči čudna pojava. Na čistom ovlaženom papiru pojavila su se slova što mi je ličilo na one stare špijunske trikove sa nevidljivim mastilom.

Ipak, bilo je to nevjerovatno. Otvorio sam poklopac galona i umočio u vodu komad čistog papira. U isti mah na obe njegove strane pojavili su se pravilni redovi teksta ispisanog na našem jeziku. Istresao sam vodu iz galona u prostranu plitku tepsiju i stavio u nju list čistog papira. Prisjetio sam se riječi neobičnog prodavača i vrlo brzo se uvjerio da se odista radi o zapisu o životu jednog čovjeka.

Tačnije rečeno, bila je to ispovijest. Najčudnije je bilo to što sam zaključio da je beskonačna, ili barem onoliko dugačka koliko je bio dugačak život tog čovjeka čije ime nisam mogao naći na brojnim stranicama koje sam grozničavo vadio iz vode. Sušenjem listova na zraku sa njih bi nestajala i slova, tako da na ovom mjestu čitaocima predočavam fragmente ispovijesti, djelomično prepisane sa listova koji su bili u vodi ili još vlažni, a djelimično po sjećanju na tekst koji je blijedio i nestajao na stranicama koje su se sušile:

”...Davno nekad, od jednog starog profesora matematike čuo sam čudnu i istinitu tvrdnju o brojevima. Čuo sam tvrdnju da u onom parčetu brojne ose između bilo koja dva prirodna broja postoji jedno nezamislivo i čudovišno mnoštvo brojeva čija beskonačnost je neshvatljivo veća od obične beskonačnosti prirodnih brojeva koji se jasno pružaju u daljine beskraja.

Mnogo godina poslije, prisjetio sam se ove pomalo nevjerovatne istine i u zabilješkama o sebi napisao da slična analogija važi i za prostor čovjekovog zavičaja u kojem postoji tanana i čudesna beskonačnost pojava, veća i potpunija od beskonačnosti svemira. Shvatio sam da su putevi zavičaja najduži i najširi i da sežu do svih tajnih i svih istina.

Jedne noći, koja je otplovila do samog ruba sjećanja, dok je kiša umivala kameno lice moga zavičaja, shvatio sam da nisam sam ni izgubljen. Onaj ko to shvati ima utjehu i nadu, ali je osuđen na tegobe i zamke traganja, gorčinu sukob javanja i neizvjesnost sporazumijevanja.

Ljudi čije postojanje sam slutio i doslutio bili su čudni i čudesni. Bili su stvarni i nestvarni u isti mah. Dok sam se privijao uz majku ona mi je smirujućim glasom govorila da su to u svakom pogledu ljudi dobri i čestiti, kakvi i treba da budu oni koji žive u kućama drevnim i posađenim na obroncima zavičaja kao biserje utjehe i za same zvijezde.

Godine koje su došle donijele su mi spoznaju da onoliko koliko mišljah da sam njihov potomak i sin, toliko ubijedih druge da su oni moji potomci i sinovi. Zbog toga neka niko ne bude siguran o čijem životu i smislu je ova ispovijest, o mom ili njihovom, pa i o nekom i nekima za koje niko još ništa ne zna, jer ništa nije neizvjesnije i nesigurnije od zapisa u kojima ljudska misao pokušava pronaći samu sebe.

Sjećam se da me je zavičaj (kao što već rekoh, svemir je malenkost prema njemu) zarana opio tajanstvom, zagonetkama i stvarima čudnim i fantastičnim. Potrošio sam život odgonetajući mnoštvo nerazumljivih i neobičnih znamenja na koja sam nailazio hodeći zavičajnim stazama. Nagrađen sam tuđim uvjerenjima da sam odgonetnuo i pronikao u sve tajne svijeta i vlastitom spoznajom da su prave istine davno spoznali i otkrili oni čija tajna znamenja sam ja odgonetao.

Oni, kroz čije duboko i snažno korijenje sam i ja nikao, spoznali su te istine onako kao što neuništiva mahovina spoznaje vjetrove sa sjevera ili juga, kao što krošnje spoznaju sunčane visine noseći u lišću sokove zgusnute u tmini zemlje, kao što zvijeri i ptice spoznaju staze šumske kojima se šunjaju lovci nepozvani noseći teška gvožda, strijele, kaveze i mirise daleke i strane.

Tek, našao sam se tu da kažem jezikom, za koji drugi rekoše da je čudesan i jedinstven, sve te daleke i teške istine skrivene na mapi tajnih puteva, životnih krugova i lukova razapetih od vremena do vremena, od urvina do sudbina.

Slijedio sam slutnje i glasove koji su mi govorili da je važno svako slovo, i prvo i peto, kada se ostavlja zapis o čovjeku, koji i u grobu nosi uspomenu i uvjerenje da je nekad bio na nebu, da je stvarni život zarobljenštvo u krhkom tijelu i san o slobodi.

Pišući zapise izlazio sam iz samog sebe i shvatio da zauvijek ostajem u onima čiji sam samo tok i u daleko i neizbježno vrijeme skok. Malo će biti onih koji će doslutiti u kakve bolne tišine i samoće sam se moro zaputiti da bih čuo jedan ljudski glas, kojeg nisam mogao zaustaviti u njegovom letu prem nebu, jer niko ne može zaustaviti one koji streme srcu Onoga, za koga se zna da će jednom sve glasove preslušati i uslišiti one koji su se u smrtnom času oteli iz grudi ljudi što stradaše na pravdi Njegovoj.

Neka mi se povjeruje kada kažem da sam čuo bezbroj ljudskih želja i molitvi i da sam spoznao da je samo jedna prava i iskonska, ona koja od neba traži samo hljeba.

Neka mi se povjeruje kad kažem da sam vjerovao u bajke i da sam spoznao da je najistinskija bajka sam naš život ljudski, u kojem je smrt začaran labud, koji će nas odnijeti na oblak sa kojeg se vidi njen sretni završetak.

Ne tvrdim da nisam vodio život svakodnevni u svijetu sa malo razuma i mnogo nesporazuma, ne tvrdim da nisam sretao silnike i nesrećnike, one koji se zlatom razmeću i one koji kopaju po smeću, ne tvrdim da nisam težio istini i pravdi ovovremenoj, ali sam vidio znakove čudne, urezane na kamene stranice zavičajne knjige, i nisam mogao više vidjeti ništa sem istine i pravde svevremene.

Odlučio sam da tu istinu i pravdu predočim ljudima na način odista nevjerovatan, da im kažem da je moguće da nebo i zemlja zamijene mjesta, da su živjeli i bitisali oni kojima je to pošlo za rukom, te da bi se konačno vidjelo gdje smo mi sami i ko smo mi u vremena tami.

Zapisah jednom da je zemlja majka životu i svim njegovim varkama i gorčinama i da vrijeme i nevrijeme neće donijeti ništa što već nije donešeno, niti odnijeti ono što već nije odnešeno. Zapisah drugi put, i tako dalje, ko usput, da su postojali ljudi, možda sam i ja bio jedan od njih, kojima je bilo suđeno da sa bešćutnog i samotnog obzorja beskonačnosti posvjedoče da su uistinu prošli stazom zasutom svjetlim dahom dalekih zora, bolom razigranih proljeća, sjenkama oblaka, travama i lišćem pod kojim je vrijeme skrilo čarobne ključeve vrata kroz koja se ulazi i izlazi i na kojima je prvi i posljednji prag velike šutnje i suočenja.

Kada zašutim i zaronim u tišine neko neka jednoga dana objavi i javi onom, koga sutra čeka začetak i početak, da ne smatram da sam učinio velike i važne stvari u životu, jer mjere vrijednosti i važnosti stvari su daleko od ljudi.

Neće mi biti krivo i smatram sasvim dovoljnim ako neko nekog neznanog dana zapiše da sav moj život može stati u jedan čudesan dan-dan veličanstvene svetkovine na koju su došli svi oni koji su stotine zima čekali da hrupe i da se skupe, koji su čuli moj tajni klik i poziv pa se prenuli i krenuli na veliki sabor istine i vremena.

Ne sjećam se više da li sam ja sam smislio čarobno slovo kojim su otključane brave skrivene pod biljezima u mramorju pod kojim su spavali, ili su to oni sami učinili (u kojem slučaju treba reći da sam, zapravo, ja putnik i gost, zvan i sazvan u taj dan, u taj jedan jedini i neizbježni san).

Mogao nas je vidjeti svako koga je privukla azurna svjetlost toga dana, mogao je u našim očima raspoznati daleka mjesta iz kojih smo došli, spoznati teške i nezvjesne puteve kojima smo prošli, od dana dobrih do dana kobnih.

Bijasmo pristigli sa svih strana, preko moćnih brana, iznikli i tamo gdje niko nije posijao ni slutnju o nama. Od svega sa sobom nosismo samo naše ruke koje smo nekada sastavljali na zagubljenim izvorima da bi se napili životnih gorčina, kiše, zvijezda i stvari kroz koje čovjek prolazi i koje prolaze kroz čovjeka.

Ma koliko taj dan bio sve ono za što sam disao i što sam prodisao, ma koliko oni koje okupih u njegove svijetle i snovite odaje bili od čuvena glasa i bez glasa, svekoliki tvorci, vremeplovci i svjetlonosci, preporučujem da se u zapisu o tom danu napomene da je on i prije mene bezbroj puta već osvanuo i da će poslije mene još bezbroj puta svanuti, nekom, ko suza radosnica, niz obraz kanuti i nekog u srce ganuti.

Kažem to, jer za moga života i života onih koje nastanih u sebi i čije živote ponovo proživjeh, spoznah da sam onaj koga je vrijeme sa gorčinom, prkosom i snom vjerilo i na koncu neumitno iznevjerilo, i da neće biti vrijeme kada će se vrijeme odvići od toga, jer bi to značilo da ima lijeka, a njega nema, za čarnu čarku i za vilnu varku onog što zovemo čovjekovim životom.

Jučer, jučer se iz ničeg podigla zora, a tako će biti i sutra, za onog ko će krenuti gore, prema zvgezdama...”

Ne mogu se prisjetiti koliko je trajala čudna igra iščitavanja i prepisivanja neobičnih fragmenata ispovijesti zapisane u čudesnoj vodi. Uvažavam eventualni prigovor strpljivih i radoznalih čitalaca da sam trebao biti uporniji i istrajniji u tom poslu kako bi se vjernije dočarao život i misao jednog čovjeka, očito, po mnogo čemu osobenog. Ne želim da se pravdam, ali saznanje da je ispovijest zapisana u vodi na neki način bila beskonačna umnogome je uticalo na odluku da odustanem od pokušaja da dokučim njenu cjelovitost, ako se to može reći za stvari beskrajne i po sebi nedokučive.

Umirilo me je uvjerenje da će se većina čitalaca pomiriti sa činjenicom da je gore navedeni fragment ispovijesti tek odraz, nešto slično maloj barici pored puta, u kojoj se voda smirila i izbistrila i putniku namjerniku pruža zadovoljstvo da krajičkom oka, ne dižući glavu, vidi i nasluti beskrajno prostranstvo neba. Uostalom, čovjekove oči su tako postavljene da onaj ko se dovoljno približi tom parčetu modrog ogledala, koje kratki i slučajni ljetni pljuskovi ostavljaju pored drumova, može izgubiti iz vidokruga njegovo okruženje od blata i trave i uistinu vidjeti veliki dio nebeskih beskraja. Zbog treperenja vode i nemirne igre svjetlosti odraz neba nije jasan kao kod krutih ogledala od stakla, dok istovremeno, ljudsko oko zapaža obrise zemlje na dnu barice, što nekim ljudima može izgledati neobično, čak ih i navesti na pomisao kako u svijetu postoje čudesne slike i odrazi u kojima zajedno titraju nebeski i zemaljski obrisi.

Nekoliko sljedećih dana razmišljao sam da li da nekom povjerim tajnu čudesne vode. Od svih prijatelja i poznanika nisam se mogao prisjetiti nikog u koga bih bio siguran da bi mogao prihvatiti čudno otkriće onako kao što to takva otkrića zaslužuju, to jest, da u njima vide nesigurnu ljepotu i tajanstvo svijeta u kojima se skrivaju stvari još nesigurnije, ljepše i tajanstvenije.

Povrh svega, počelo me je mučiti jedno pitanje koje mi se nametalo samo od sebe. Da li bi neko drugi, ko bi otkrio tajnu čudesne vode, pročitao i vidio baš onakve stranice ispovijesti kakve sam ja vidio i pročitao? Ako voda krije nedokučive tajne vremena to bi bilo nemoguće. Izgledalo mi je vjerovatnim da je neko prije mene otkrio tajanstveni zapis u vodi. Prebirajući po sjećanju shvatio sam da ne mogu biti siguran u to da nisam pročitao tekstove o zapisanoj ispovijesti, čiji autori su, možebiti, nekim slučajem, popili gutljaj čudesne vode, koja je neposredno oblikovala njihove misli u trenucima dok su ih prenosili na papir.

Napokon, pod bremenom neizvjesnosti i nesigurnosti koja me je pritiskala, odlučio sam da uradim ono što mi je nalagala najprirodnija i najočitija istina o vodi, koja je u vječnom toku i kruženju.

Prvog sljedećeg pijačnog dana otišao sam na neugledni i zabačeni buvljak u našem gradu. U ljudskim pogledima još uvijek su se nazirale tužne sjenke minulih Godina iskušenja. Sa nestrpljenjem sam razgledao mnoštvo, uglavnom skrušenih lica, koja su stajala iza nevješto i na brzinu sklepanih tezgi. Nadao sam se da ću sresti i prepoznati lice onog čudnog prodavača od koga sam kupio galon sa čudesnom vodom.

Poslije dužeg traženja, kada je u meni splasnula nada da ću ga pronaći, na samom kraju buvljaka, ugledao sam tezgu koju sam odmah prepoznao. Ali, lice koje je stajalo iza nje bilo mi je nepoznato. Dok sam zbunjeno gledao u neznanca iza tezge, on mi se obrati mirnim i povjerljivim glasom:

- Pretpostavljam da želite nešto da kupite, ili ste to možda već kupili!?

- Da. Ustvari, tražim čovjeka koji mi je svojevremeno prodao ovaj galon sa vodom. Želio bih da mu ga vratim, odgovorih suzdržano.

- Ako želite, možete ga i meni vratiti. U poslu kojim se bavimo često razmjenjujemo našu robu. Sjećam se da sam mu svojevremeno dao taj galon u zamjenu za jednu staru frulu, za koju bi se moglo reći da je pomalo neobična. Osjećao sam u sebi nesigurnost i nelagodnost dok me je posmatrao pogledom ispod čije prividne ravnodušnosti sam slutio beskrajnu pronicljivost. Naglašavao je neke riječi sa ležernošću i blagošću, kojom progovara samo drevna i zaboravljena mudrost. Nisam mogao odoljeti izazovu i prihvatih ponuđenu igru riječi.

- Mislim da je to u redu - odgovorih, gledajući ga ravno u oči. Stvari, kao što je ovaj galon sa vodom, ne kupuju se da bi se posjedovale. One postoje da bi išle kroz ljudske ruke, ili misao, svejedno. Razumije se, ni vi ne možete biti sigurni koliko vam vode vraćam. Možda sam veći dio zadržao za sebe!?

- Sasvim je moguće i ono što izgleda nemoguće: da, zapravo, vraćate više nego što ste kupili, iako toga niste svjesni. Ako mogu da primjetim, pored drugih neobičnih osobina, voda ima osobinu, gotovo potrebu, da se obogaćuje svim i svačim. Kažu da su okeani i mora nekada davno bili neslani i beživotni, pa su ih rijeke obogatile mineralima, a vrijeme životom. Ne poričem da obogaćivanje vode ne može biti i njeno zagađivanje stvarima štetnim i opasnim. Ima toga, pogotovu u vremenu današnjem.

Još neko vrijeme smo vodili odmjereni dijalog, a zatim sam, poslije kraće stanke, skupio hrabrost za posljednje pitanje.

- Želim da mi kažete istinit odgovor na pitanje koje ću vam postaviti. Znam da je voda u ovom galonu koji vam vraćam nekada bila u dubokoj tami zemlje, da se je ljeskala na suncu u visokim bijelim oblacima, da je nekoć padala kao kiša, grad, ili pak, spavala na zemlji, drveću i travama u obliku snijega, mraza i rose. Da bi bila ono što sam otkrio da jeste, morala je jednom teći po zemlji predjelima znanim i neznanim, bliskim i dalekim. Recite mi mjesto sa kojeg je uzeta i čas kada su je nečije ruke stavile u ovaj galon.

Odgovorio mi je odmah, na način koji mi je stavio do znanja da je očekivao moje pitanje.

- Od onog, od koga sam dobio taj galon, čuo sam priču koju sam prenio onom ko ga je tebi prodao. Ne znam zbog čega ti je prešutio istinu o njoj. Možda se nadao, i bio je u pravu, da je bolje i ljepše da je sam dokučiš. Ovaj galon krstari kroz naše ruke više od trideset godina. O mjestu na kojem je voda uzeta ne zna se ništa. Postoji snažno uvjerenje da se nalazi neznano daleko i da putevi do njega vode stazama na kojima su strašna iskušenja za tijelo i za dušu čovjekovu. Govori se da je onaj, ko je napokon uspio stići do tog, mjesta, zahvatajući vodu upitao jednog mještanina kakva je voda i da li se može piti, a da je zapitani odgovorio:

”To je voda iz Modre Rijeke. Ako želiš da saznaš više moraš preći preko rijeke”.