Sead Maslo
KOMPROMISI BILI NUŽNI
Neki aspekti i ograničenja suvereniteta
Bosne i Hercegovine |
1. UVOD
Cilj ovog rada nije da utvrdi sveobuhvatne aspekte ograničenja suvereniteta BiH, nego
pretežno neke od onih koji se odnose na unutrašnji suverenitet. U svakom slučaju,
to se odnosi na utvrđivanje subjekata koji ograničavaju suverenitet BiH, katalog
tih subjekata, obim i sadržinu ograničenja, koje proizvode instrumente za njihovo
izvršenje i njihov konačni uticaj na suvereno odlučivanje u BiH. Ograničenja
suvereniteta u jednoj državi mogu biti nametnuta od druge države, više država, Organizacije
ujedinjenih naroda ili drugih organizacija međunarodne zajednice, ”de iure” i ”de facto” ili mogu biti dobrovoljno
prihvaćene (npr. uvjeti za prijem u Evropsku uniju odnosno Vijeće Evrope;
prevlast međunarodnog prava nad domaćim zakonodavstvom; supremacija Međunarodnog
suda ili drugog organa nad domaćim institucijama). Subjekti i faktori ograničenja
suvereniteta BiH su mnogobrojni i raznovrsni, a u osnovi to su: Organizacija
ujedinjenih naroda (OUN), Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC), Ured Visokog
predstavnika (OHR), Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Evropska unija
(EU), Svjetska banka (WB), Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska trgovinska
organizacija (WTO), Ured za carinsku i fiskalnu podršku (CAFAO), Komisija za rješavanje
imovinskih zahtjeva izbjeglih i raseljenih (CPRC), Komisija za ljudska prava, Haški
tribunal, Stabilizacijske snage (SFOR), Misija Ujedinjenih naroda u BIH (UNMBIH),
Međunarodne policijske snage (IPTF). Vidovi organičenja suvereniteta BiH
ispoljavaju se kao pravni, politički, vojni, ekonomski, monetarni i finansijski.
Modaliteti (forme) ograničenja suvereniteta BiH posebno su iskazani u Općem
okvirnom sporazumu za mir u BiH: Aneks X, VII,VI i I Mirovnog sporazuma. Instrumenti
odnosno institucije koji ograničavaju suverenitet BIH su: Vijeće za
implementaciju mira i Ured Visokog predstavnika (OHR) po zaključcima sa
sjednica Vijeća i njegove deklaracije (Sintra, Madrid, Brisel itd) zatim Organizacija
za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Stabilizacijske snage (SFOR), Misija Ujedinjenih
naroda u BIH (UNMBiH), Međunarodne policijske snage (IPTF), Komisija za ljudska prava
(HRCC) itd). Ovdje je potrebno razlučiti institut tzv. ”posebnih odnosa” (paralelni odnosi BiH
entiteta prema Ustavu BiH čiji instrument izvršenja su Sporazumi o posebnim
odnosima sa aneksima)(1), kao i participacija stranih državljana u organima i
institucijama vlasti BiH i entiteta (Centralna banka, Komisija za ljudska prava,
Ustavni sud BiH, Stalni vojni komitet itd.) Suštinska odrednica pojma suvereniteta
je sadržana ”u sposobnosti i
mogućnosti nosioca suvereniteta za donošenjem i prinudnim provođenjem konkretne odluke
(koja je izraz suverene volje) u globalnom društvu koje predstavlja država”.(2)
Političke teorije i pravna nauka ustavnog i državnog prava ističu i uključuju oba ova
elementa (odluka i moć njenog provodenja ”u život”) kao bitnu konstantu pojma
suvereniteta. U ovo se uklapa i poznati iskaz C. Schmitta da je ”suveren ko odlučuje o vanrednom
stanju” ili izreka M.
Krielea da je ”suverenitet
nedjeljiva, bezuvjetna neograničena moć stvaranja, izmjene i kršenja prava”.(3)
U kontekstu Neumannovog odvajanja sociološkog od pravnog suvereniteta, H.
Heller pod sociološkim značenjem pojma suvereniteta podrazumjeva međusobnu vezu
vladavine i poretka koju izražava sintagmom ”uređenje vladavine” što implicira predstavu
suvereniteta kao jedinke koja odlučuje, odnosno predstavlja jedinstvo odlučivanja koje
nije podređeno nekoj drugoj višoj instanci.(4)
U svjetlu naprijed navedenih teoretskih postulata postavlja se vrlo praktično pitanje
kako se oni mogu primjeniti i tumačiti u kontekstu ”Dejtonskim ustavom” utvrđenog pravnog poretka u
današnjoj Bosni i Hercegovini. Prije svega bi u odgovoru na ovaj stav trebalo
utvrditit bar približnu definiciju: šta čini pravni poredak BiH danas, posebno
što čini njen ustavni poredak i kako on funkcionira.
2. SUVERENITET U USTAVU BiH
a) katalog ograničenja i aspekti - opći prikaz
Bez obzira na pravne, političke, sociološke i druge dileme oko njegovog donošenja Ustav
BiH (Dejtonski ustav) nominalno potvrđuje da je Bosna i Hercegovina nezavisna
i suverena država sa međunarodno priznatim granicama i to od trenutka kada je
proglašena njena nezavisnost, (dakle, ova ustavna norma ima deklaratorno dejstvo). Član
I.1. utvrđuje da će BiH nastaviti svoje pravno postojanje i ostati članicom OUN-a
zadržati sadašnje međunarodno priznate granice ”sa unutrašnjom strukturom
modificiranom ovim Ustavom”. U tom smislu BiH se
sastoji od dva entiteta.
Jedan od vidova ograničenja suvereniteta BiH koji je kao ”nametnut”, utvrđen Dejtonskim ustavom
sadržan je u članu II tačka 8 tog Ustava, koji glasi:
”Svi
nadležni organi vlasti u BiH će surađivati sa i osigurati neograničen pristup
svim međunarodnim posmatračkim mehanizmima ljudskih prava koji se uspostave za BiH;
nadzornim tijelima koja se uspostave bilo kojim međunarodnim sporazumom navedenim u
Aneksu I ovog Ustava, Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, a naročito
će se pridržavati naredbi koje su izdate po članu 29. Statuta Tribunala; i bilo
kojoj drugoj organizaciji ovlaštenoj od strane Vijeća sigurnosti UN sa mandatom
koji se tiče ljudskih prava ili humanitarnog prava”.
Međutim složena državna organizacijska struktura Bosne i Hercegovine u kojoj po Ustavu
entiteti kao poddržavne jedinice imaju više ovlaštenja od centralne vlasti samo po sebi
(eo ipso) nema uticaja na vanjski aspekt suverenosti Bosne i Hercegovine ali ima
odlučujući uticaj na unutrašnji aspekt suverenosti države jer nosi latentnu opasnost
sukoba centralne vlasti i entiteta, odnosno dezintegracije države.(5)
Unutrašnji aspekt suverenosti pod uticajem je međunarodnih ustanova i institucija što
ima dva bitna obilježja:
- da su one involvirane sa ovlaštenjem iz Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH,
Vijeća sigurnosti UN ili Evropske unije na privremenoj osnovi (za tzv prijelazni
period);
- da su u funkciji izvršenja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i pomoći i
nadzora izgradnje institucija ustavnog sistema BiH.
Tako, na primjer:
a) Guverner Centralne banke BiH koja je jedino po Ustavu ovlaštena
institucija za štampanje novca i monetarnu politiku na cijelom području BiH
(monetarni suverenitet BiH) je stranac koga imenuje Međunarodni monetarni fond
na period od 6 godina - dakle privremeno, nakon čega će to biti državljanin BiH
(član 7. tačka 2. i 3. Ustava BiH).
b) Ustavni sud BiH ima devet članova biranih na pet godina od kojih tri člana
bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava s tim da ne mogu biti
državljani BiH niti susjednih joj država.
c) Komisija za ljudska prava uspostavljena prema Aneksu VI općeg okvirnog
sporazuma, koja se sastoji od dva dijela: Ureda ombudsmena i Doma za ljudska
prava, u funkciji je zaštite ljudskih prava a u svom sastavu također ima strane
državljane: Ombudsmena imenuje na pet godina predsjedavajući OSCE-a nakon
dogovora sa stranama, iz reda stranaca s tim da ne mogu biti državljani BiH ili
jedne od susjednih joj država. Imenuje se jednokratno i nakon isteka mandata birat će se
iz reda državljana BiH.
Dom za ljudska prava ima 14 članova od koji 8 članova imenuje odbor ministara
Vijeća Evrope (rezolucija VE br. 93/6) koji nisu državljani BiH ili susjednih
država i imenovat će između sebe predsjednika Doma. U skladu sa članom 14. ”Prijenos” i ovo imenovanje stalnih
državljana je privremeno, na pet godina.
Dakle u naprijed navedenim institucijama BiH integrisan je na privremenoj osnovi (5
odn. 6 godina) ”strani element”, dakle državljani stranih
država, što može uticati na oblikovanje konačnih odluka i stavova tih institucija
na drugačiji način od onog kada taj strani element ne bi bio prisutan.
d) I na kraju u društveno političkoj zbilji Bosne i Hercegovine prisutan je
Visoki predstavnik međunarodne zajednice (6) uspostavljen Aneksom 10 Općeg okvirnog
sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini pod nazivom: ”Sporazum o civilnoj provedbi
mirovnog rješenja”.
Razlog njegovog postojanja naveden je u članu 1. ”Visoki predstavnik” tačka 2, Aneksa 10 koji glasi:
”Zbog složenosti
problema s kojim se suočavaju strane traže da se odredi visoki predstavnik koji će biti
uspostavljen u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN a koji će
potpomagati vlastite napore strana i koordinirati odnosno mobilizirati rad organizacija i
agencija uključenih u civilne aspekte mirovnog rješenja izvršavanjem dolje iznesenih
zadaća koje im budu povjerene rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a”.
e) U članu 1. je između ostalog navedeno: ”U pomoć će se pozvati i znatan
broj međunarodnih organizacija i agencija. ” Ovdje se prvenstveno misli na:
1) Aneks 1.a. Sporazum o vojnim aspektoma mirovnog rješavanja: ”IFOR - SFOR” u saradnji sa NATO;
b) Zajednička vojna komisija.
2) Aneks 1.b. ”Sporazum o regionalnoj
stabilizaciji: ”OSCE” i Aneks 3 ”Sporazum o izborima”; ”OSCE”, član 2, Sporazum ”Uloga OSCE-a”; Strane zahtjevaju od OSCE-a
da donese i provede izborni program za BIH u skladu sa ovim sporazumom.
3. ”Komisija - U tu
svrhu strane zahtjevaju od OSCE-a da osnuje Privremenu izbornu komisiju (PIC)” sa zadatakom da donese izborna
pravila i propise te preduzme radnje za organizaciju i sprovodenje izbora u BIH.
3) Aneks 6, Komisija za ljudska prava (ombudsmeni i Dom za ljudska prava) sa ciljem
zaštite ljudskih prava u BiH.
Član 2. ”Osnivanje Komisije 1.
Da bi pomogle sebi u poštivanju svojih obaveza po ovom sporazumu strane ovim osnivaju Komisiju
za ljudska prava (Komisija)...”
Poglavlje III pominje i druge navladine i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih
prava; Visoka komisija UN za ljudska prava, OSCE, Visoki povjerenik UNHCR-a itd.
4) Aneks 7 - Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama: involvira UNHCR
(Visoki komitet UN-a za izbjeglice) i MKCK (Međunarodni komitet crvenog križa)
za rješavanje problema izbjeglih i raseljenih u BIH. Član 8. sporazuma: ”Strane će sarađivati sa radom
komisije (za izbjeglice i raseljene osobe) i poštovat će i provoditi njene odluke
ekspeditivno i u dobroj vjeri”... Komisiju za izbjegle i
raseljene osnivaju strane, ima 9 članova od čega 3 člana bira predsjednik Evropskog
suda za ljudska prava, dakle strani državljani. Zadatak komisije (član 11.)
je da prima i rješava sve zahtjeve za nepokretnom imovinom u BIH...”
5) Aneks 11 Sporazum o međunarodnim policijskim snagama - U ovom aneksu (član 2.)
osniva se IPTF (International police task force) međunarodne policijske snage na
čelu sa povjerenikom koga postavlja Generalni sekretar UN u dogovoru sa Vijećem
sigurnosti.
6) Pored navedenih međunarodnih institucija i organizacija sa kojima sarađuje i
koordinira OHR (civilne organizacije i agencije u BIH) član 2, tačka 1.b. i c. Sporazuma
(GFPA), u sprovedbi civilnog aspekta sporazuma učestvuju koordinirano i mnoge druge
vladine i nevladine organizacije i institucije, kao što su: Međunarodni monetarni
fond (IMF), Svjetska banka (WB), Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Američka
agencija za investiranje i razvoj (USAID), Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
Uprkos navedenim Ustavom utvrđenim ograničenjima koja se prvenstveno odnose na
unutrašnji aspekt suverenosti Bosna i Hercegovina ima osnovne ustavne pretpostavke
da efektivno vrši svoju suverenost prema vani (u međunarodnim odnosima) i prema unutra u
onoj mjeri u kojoj su efikasni svi mehanizmi njene složene ustavne strukture.
Međutim, ozbiljan prigovor prednjem navodu može se dati u stvarnoj mogućnosti
ostvarenja suverenih odluka institucija BiH (centralne vlasti) u krajnjoj instanci,
dakle prinudom.(6)
”Državni
integritet, koji se također navodi u preambuli Ustava, ima u odnosu na
suverenitet, komplementarno značenje, njime se izražava potpuni respekt državne
teritorije i državnih granica kojima je ta teritorija omeđena, stanovništvo koje živi
na toj teritoriji i način političke organizacije koje to stanovništvo uspostavlja.
Respekt suvereniteta i integriteta dtžave ostvaruje se danas oružanim snagama i snagama
unutrašnjeg reda”.(7) Ovim se država
štiti od spoljnjeg napada i unutrašnje secesije i drugih vanustavnih promjena
političkog sistema.
Da li Bosna i Hercegovina može efektivno štititi svoj državni integritet i svoju
suverenost ako je evidentno da po Ustavu centralna vlast nema vlastitu oružanu silu i
vojsku i policiju i ista je dodjeljena entitetima?
Odgovor bi bio svakako negativan, da nije involviranosti međunarodne zajednice u Bosni
i Hercegovini i strane oružane sile: SFOR-a koji ima zadatak očuvanja mira u BiH,
a samim tim i zaštitu vanjske suverenosti BiH.
Naime jasno je da entitetske vojske nisu faktor zaštite državnog integriteta BiH od
eventualnih pretenzija susjednih država obzirom na posebne (paralelne) odnose
entiteta i tih susjednih država koje su bile i jesu involvirane u političke i ekonomske
i vojne strukture entiteta. Proces redukcije tog upliva je u toku pod budnim nadzorom ”međunarodne zajednice”.
Šta je sa pitanjem nepovredivosti granica BiH?
Tu zaista postoji ”raskorak normativnog i
stvarnog”. Bosna i
Hercegovina je priznata kao suverena dtžava u svojim prijeratnim granicama. Granice
država u modernom svijetu štiti posebna granična policija i naravno vojska. Od
donošenja Dejtonskog ustava do uspostave posebne granične policije država Bosna i
Hercegovina je imala ”šuplje granice”. Bez kontrole granica koju
efektivno vrši centralna vlast dovedene su u pitanje i osnovne funkcije države
(carinska, poreska i monetarna politika, naročito).
Kako na nivou institucija BiH nije mogao biti postignut dogovor o uspostavi
institucionalnih mehanizama zaštite državne granice BiH (Zakonodavac: parlamentarna
skupština BiH niti predlagač Predsjedništvo odnosno Vijeće ministara nisu
vršili ovlaštenje suverenog odlučivanja - donijeli Zakon o državnoj graničnoj
službi)(8) Visoki predstavnik, Wolfgang Petrič je na osnovu principa
uspostave državne granične službe utvrđene Njujorškom deklaracijom, a
koristeći svoja ovlaštenja supsidijarnog- individualnog zakonodavca, 13.01.2000. godine
donio (na privremenim osnovama) bolje reći ”nametnuo” Zakon o graničnoj službi.(9)
Nakon toga Predsjedništvo BiH je imenevalo direktora i zamjenika direktora te
službe 09.02.2000 godine. Ovim su stvoreni zaštitni mehanizmi granice BiH od
šverca, međunarodnog kriminala i ilegalnog uvoza.
Dakle, zajedno sa SFOR-om i domaćim entiteskim oružanim snagama, državna
granična služba je u funkciji očuvanja respekta državne granice i nepovredivosti
(integriteta) teritorije BiH.
Posebno pitanje predstavlja (ne)mogućnost neposrednog izvršenja suverenih odluka
institucija i organa centralne vlasti BiH.
Državna moć se iz moderne perspektive može svesti na individualnu volju ili silu
koncentriranu u policiji i vojsci. Ako isključimo na u BiH neaktuelno razumjevanje
suvereniteta kao područja vladavine jednog čovjeka ostaje nam aktualno shvatanje
suvereniteta kao državne personifikacije pravno uređene zajednice.
Pretpostavka suvereniteta je dakle moć da se pravno obavezujuće odluke provedu na
prinudan način; sila nije jedini ali je važan element državnosti. Tako se posredstvom
države uočava veza između suvereniteta i najviše sile u jednom globalnom društvu.
U kontekstu sadašnjeg ustavnog uređenja države BiH i njenog pravnog poretka u
širem smislu ovu vezu nije moguće egzaktno utvrditi jer je centralna vlast, dakle
država BiH lišena direktnih instrumenata prinude. Suverena volja ostaje na nivou
fiktivnog bez mogućnosti izravne materijalizacije (prinudom). Suverena volja BiH je ”sterilna”. Ovo naročito, stoga što ”upotreba sile implicira odluku
(dakle voljni akt) o stavljanju u pogon onog segmenta države koji dozirano nasilje
otjelotvoruje u simbol državnosti, ali bez izgleda na prinudu, čak i virtuelnim formama
psihičkog pritiska sama odluka ne proizvodi suvereno djelovanje. Između suverene odluke
i suverenog djelovanja (između voljnog akta i njegove primjene) postoji bitan element, a
to je lojalnost izvršioca državne volje koja znači spremnost pripadnika vojske,
policije itd da bespogovorno slijedi izvršenje svake odluke nosioca suvereniteta
(zakonodavca odnosno izvršne vlasti) ”(10)
Dakle obzirom na ranije pomenute definicije suvereniteta kao sposobnosti da se određena
volja predstavi kao ozakonjeno pravo i da se izgledima na prisilu lojalnih i za to
opunomoćenih nosilaca državne moći u potpunosti provede, nameću se logična pitanja:
Da li država Bosna i Hercegovina odnosno njeni državni organi na svim nivoima
vlasti zadovoljavaju kriterije navedene definicije?
Da li država BiH ima najviše zakonodavne i pravom dozirane kompetencije njenih
nosilaca (državne vlasti) i da li ima sposobnost prinudnog provodenja ozakonjenog prava,
te da li je u smislu prednjeg sposobna osigurati pravnu ravnopravnost svim građanima Bosne
i Hercegovine?
Odgovor na ova pitanja potražićemo u Ustavu Bosne i Hercegovine i vanustavnoj
egzistenciji i djelovanju nekih (ključnih) međunarodnih faktora u društveno-
političkoj zbilji Bosne i Hercegovine, što sve zajedno implicira (i komplicira)
postojanje ograničenja u sferi suverenog odlnčivanja organa i institucija vlasti BiH
i entiteta, naročito na unutrašnjem planu.(11)
b) Šta su uzroci ograničenja suverenosti BiH ako je ona posljedica zaključenog
Dejtonskog sporazuma?
Prije svega odgovor leži u nužnom kompromisu koji predstavlja Dejtonski mirovni
sporazum, a koji je suštinski pokušao pomiriti dvije odnosno tri politički
suprostavljenje političke opcije za opstanak BiH države ili njeno rastakanje i
nestanak.
Taj kompromis je bilo izuzetno teško postići obzirom na početne pozicije relevantnih
strana u Sporazumu od kojih je jedna za osnov držala neupitnim postojanje jedinstvene (”normalne”) države Bosne i Hercegovine, a
druga strana nasuprot tome zastupala tezu o bivšoj Jugoslovenskoj republici Bosni i
Hercegovini u najboljem slučaju kreiranoj kao savez- unija bez osnovnih atributa
državnosti.
Dakle, nepostojanje političkog konsenzusa relevantnih političkih faktora - predstavnika
tri većinske etničke zajednice u BiH, o tome treba li BiH biti uopće
država (pa i ako se to potvrdno odgovori, onda se postavlja novo pitanje kakva država?)
činilo je, sa unutrašnjeg aspekta poseban politički i ustavnopravni problem kod
postizanje i kreacije Dejtonskog sporazuma. Drugi aspekt problema je vanjskog
karaktera, a tiče se međunarodno pravnog elementa - miješanja susjednih država SRJ
(Srbija i Crna Gora) i Hrvatske u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, koje su
ujedno i potpisnice, dakle strane koje su sa predstavnicima Bosne i Hercegovine
zaključile Dejtonski sporazum.
Jedna, sa tezom (Srbija i Crna Gora) da BiH kao država ne postoji - koje stanovište
kao odbijanje priznanja BiH kao suverene države politički konsekventno provodi i
danas, a druga, sa tezom o nužnosti zaštite vitalnih interesa Hrvatske države prema
etničkim Hrvatima u Bosni i Hercegovini (što je demonstrirano, unošenjem takvih
odrednica u Ustav RH i davanjem mogućnosti svim Hrvatima u BiH za
sticanjem državljanstva RH te biračko pravo u Hrvatskoj).
Obje susjedne države su prikriveno i otvoreno zastupale i kreirale politiku
teritorijalizacije svojih nacionalnih interesa u BiH pod plaštom prava naroda
(srpskog ili hrvatskog) na samoopredjeljenje i zaštitu kolektivnih (etničkih) interesa. To
se efektuiralo stvaranjem na neustavan način (sa pozicije Ustava SRBiH 1974. i
1992.) paradržavnih tvorevina Republike HZ HB i Srpske Republike u BiH, o čemu je
svoj stav iskazao i Ustavni sud RBiH 1992. godine. Ovako zatečene tvorevine
postojale su i funkcionirale paralelno sa državom RBiH u vrijeme zaključenja Dejtonskog
sporazuma. Sve naprijed izneseno determiniralo je i volju i stav predstavnika
političkih mentora ovih tvorevina tadašnjih režima u Srbiji i Hrvatskoj
kod zaključenja Dejtonskog sporazuma, (skrivena kauza) a što je danas važnije i
odlučujuće i kod implementiranja već potpisanog sporazuma iz Dejtona. Iza
stvarne fasade kooperativnosti kod potpisivanja i implementacije sporazuma krila se
stvarna namjera njegove opstrukcije sa ciljem sticanja općeg dojma o nemogućnosti
njegovog provođenja i na kraju odustanka međunarodne zajednice, što bi rezultiralo uz
nove ratne sukobe, razaranja i žrtve, trodjelnoj podjeli Bosne i Hercegovine, a u
perspektivi referendumskom izjašnjavanju konfederalnih dijelova o samostalnosti i
disoluciji BiH po modelu disolucije SFRJ.(12)
Međutim, globalna politička i socijalna kretanja na Balkanu i šire, a naročito promjene
stanja u Hrvatskoj (promjena političkih vladajućih struktura eksponenata opstrukcije
izvršenja Dejton- skog sporazuma u BiH), te promjene stanja u Srbiji i Crnoj
Gori (rat na Kosovu, intervencija NATO pod mandatom OUN-a, vojno,
ekonomsko i političko slabljenje hegemonističkog režima u Beogradu, te političko
odvajanje i demokratizacija Crne Gore) doveli su do slabljenja negativnih
spoljnjopolitičkih uticaja koji su priječili i blokirali uspostavljanje i rad organa i
tijela vlasti države BiH i opstruirali i spriječavali povratke izbjeglih i
raseljenih osoba, što je srž Dejtonskog sporazuma.
Konačnim rješavanjem arbitraže za Brčko, donošenjem Statuta Distrikta i
uspostavom organa i tijela vlasti Distrikta, zaokružen je ustavno pravni okvir Bosne
i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini su prvenstveno koordiniranim mjerama i
aktivnostima institucionalnih oblika prisutnosti međunarodne zajednice u BiH (GHR,
UNMBIH, SFOR i drugi), stvaraju povoljne političke (unutrašnje i vanjske)
pretpostavke za konačno izvršenje Dejtonskog sporazuma - približavamo se
kritičnoj tački političkog konsenzusa o pitanju uređenja države Bosne i
Hercegovine i njenog izgrađivanja u društveno političkoj praksi.
Mostar, 31.7.2000.
(nastavlja se)
(1) Primjer za ovo nalazimo u članku objavljenom u listu ”Oslobođenje”, petak 28.04.2000. na
posljednoj stranici, ”Zagreb: prijedlog sporazuma o
finansiranju hrvatske komponente u VFBiH... Vlada RH je na sjednici u četvrtak usvojila
prijedlog sporazuma...” Ovim se regulira dostava
sredstava već utvrđenih u tu svrhu u državnom proračunu RH.
(2) E. Šarčević, ”Suverenitet pojam i
modeli”, Pravna misao,
Sarajevo br.7-12/95, str. 51.
(3) Ibid strana 51.
(4) H. Heller, Die Souveranitat, Gesammelte Schritten 2, Bd. Leiden, 1971, str. 57 i dalje
C. Schmitt, Politische Theologie, Munchen/ Leipzig, 1934 (1. Antl. 1933.) str. 11.
(5) Vidjeti detaljnije: E. Šarčević, nav. Rad, str. 51. H. Heller, Die Souveranitat,
Gesammelte Schritten 2, Bd. Leiden, 1971, str.57 i dalje C. Schmitt, Politische Theologie,
Munchen/ Leipzig, 1934 (1. Antl. 1933) str. 11.
(6) Vidjeti detaljno: ”Otvorena pitanja ustavnosti BiH
- Ignorisanje Ustava i razgradnja države” - Dr. I. Festić, Republika,
maj 1997, str.17 (tačka 2.a.).
(7) Dr. Ćazim Sadiković, ”Država BiH - ciljevi i
ostvarenja”, Sarajevo, Godišnjak
Pravnog fakulteta, Sarajevo XL 1997, strana 248.
(8) Vidi Edin Šarčević, navedeni rad, strana 55-56 ističe: ”Državna vlast sa svoje strane,
predstavlja najvišu unutarnju i vanjsku moć koja se mrežom institucionalnih barijera
stavlja pred kontrolu nosioca, suvereniteta (naroda) zakonodavstva pri tome pripada
najvažnija uloga tako da se suverenitet praktično otjelotvoruje u postupku donošenja
zakona, dakle ozakonjenjem ”prava”. Jer ”volonte generale” ne određuje samo pojam prava i
mjesto zakonodavca, nego porijeklo i granice državnog suvereniteta”.
(9) Vidi tekst: ”Nakon opstrukcije poslanika iz
RS, Petrič je nametnuo Zakon u državnoj graničnoj službi, ”Dnevni avaz” Sarajevo, 14. januar
(siječanj) 2000. godine, rubrika ”aktuelno”.
(10) E. Šarčević: navedeni rad, strana 57.
(11) Detaljnije vidi: ”Otvorena pitanja ustavnosti u
BiH - Ignorisanje Ustava i razgradnja države, Dr. I. Festić, ”Repulika”, Sarajevo maj 1997, str.17-20.
(12) Detaljnije vidi: ”Bosna i Ustav” Dr. I. Festić, ”Republika”, Sarajevo 1996, broj 13, str.
10. |
|
|
