Pisma iz rata - "Enisino ćoše"
U ime prijatelja i saboraca, u ime nezaborava,
noćas vam pišem o
MIRZI HUMI |
11.07.1994.
Duga je godina dragi prijatelji. Punih 365
dana i isto toliko noći. Sate i minute
brojala nisam. Neko je možda i to učinio.
Neko čija tuga mjerila nema. A mnogo je u
ovom ratnom vremenu takvih. Mnogo. Razumijet
ih treba. Teško je izgubiti voljene; još teže
tugu zatomiti, izliječiti.
Stalno želim da svojim pisanjem svima olakšam.
Da im kažem koliko sam, koliko smo, svi uz
njih, sa njima. Ali to je nemoguće. Zato
ponekad napišem o nekom od mnogih o kojima bi
pisati i pričati trebalo. Da se pomenu. Da se
ne zaborave. Nočas ću o izuzetnom momku da
vam pričam. O momku što znala ga nisam, a
njegov lik mi i priča o njemu u dnu duše
stoji. Toliko sam o njemu slušala, toliko mu
se divila da mi bol pričinjava spoznaja da
ga, za života, upoznala nisam.
|
|
MIRZA HUMO
Heroj grada Mostara |
Mirza Humo. Mladić, Mostarac, što je i prije
pogibije legenda među prijateljima i saborcima bio. I
među nama što ga poznavali nismo, ali smo o njemu
prelijepa pričanja slušali. Često sam se pitala: je
li moguće da ima takvih momaka kakav je Mirza bio. K’o
majka sam ponosna bila što moji sinovi takve momke
poznaju, sa njima se druže. Vjerovala sam da će i
oni, uz takve momke, uvijek dobri biti.
A Mirza je zaista bio poseban. Nemirna duha, izuzetne
upornosti. Pun života, pun energije. Sve ga je
interesovalo. Učio, upijao, eksperimentisao, uvijek
nešto novo smišljao. Volio prirodu, vožnju
biciklom, planinske vrleti, padobranske skokove. Volio
sve što mladi ljudi vole, u čemu mogu svoju snagu i
sposobnost da oprobaju.
A ljudi voljeli njega. Divili mu se, uživali u
njegovom društvu. Vjerovali mu, ponosni na
prijateljstvo s njim bili. Došao rat. Došlo vrijeme
ispita. Ispita hrabrosti, patriotizma i ljubavi. Za
grad, za narod, za domovinu. Mirza među prvim svoj
ispit položio. Među prvim u odbranu pošao. Na najteže
zadatke išao. Neumorno, bez sna, bez straha, ubijeđen
da niko i ništa ga omesti neće, ne može.
Dok su se umorni saborci odmarali, on je smišljao
kako u novu akciju, sa novim poletom poći.
On je kažu i vezista i artiljerac i inžinjerac i
inovator, on je svestran borac bio. ČOVJEK VOD.
Neumoran, neuništiv. Do kobnog 11. jula 1993. godine.
Od bombe što je četnici ”pijani
ustaša”
nazvaše nastrada momak što nastradati nije smio.
Danima se ljekari za Mirzin život borili. Saborci dežurali,
nadali se. Pomoć za ranjenog prijatelja u bolnici na
zapadnoj strani grada tražili. Ali pomoći nije bilo
- nisu dozvolili da mu se pomoć pruži. Da se život
izuzetnom momku spasiti pokuša.
Danas u danima mira, teško je u to povjerovati. Ali,
eto, tako je bilo.
Neko će nekad, možda, zbog toga nemirne snove imati.
Možda ih već ima. A naš Mirza mirno počiva uz
svoje drugove na Šehitlucima.
Sjećanje na njega živo. Uvijek prisutno među
saborcima i prijateljima i među nama što ga
poznavali nismo, ali smo priče o njemu slušali.
Divili mu se.
Ljudi što su, za života, legenda bili, u legendi
ostaju, u istoriji se pišu. Za njih zaborava nema.
Orden ”Zlatnog
ljiljana”
su majka Zijada i otac Džemo, s ponosom, umjeto
Mirze, primili.
S ponosom svoju tugu nose. S ponosom će i svojim
unucima priče o izuzetnom momku pričati. Učiti ih
da se njihov adže za svoj Mostar borio. Da je život
za njegovu neuništivu ljepotu, za njegotu cjelovitost
dao.
Neka je rahmet plemenitoj duši izuzetnog momka Mirze
Hume i svih šehida što svoje živote u temelj našoj
budućnosti ugradiše.
Hvala im!
Laku ti noć moj grade i moj narode. Mirno spavaj jer
su tvoj opstanak tvoji sinovi obezbjedili.
Vaša Enisa
SJEĆANJE NA MIRZU HUMU
Težak smo rat preživjeli. Teške borbe. No, čovjek
u miru lako preživljeno zaboravlja. Jedino se smrt
prijatelja zaboraviti ne može. A posebno prijatelja
kakv je Mirza Humo bio.
Za njega je rat bio k’o
igra. Nemirnog duha, pun ljubavi za svoj grad i ljude
oko sebe, ratovao je sa ubjeđenjem da sve može i sve
mora, da vremena za odmor nema.
Do pobjede ili smrti!
Smrt je bila brža. A pobjeda došla poslije. Bez
Mirze, zbog Mirze! Hvala mu za život što ga za naše
živote dade.
Hvala mu za divno prijateljstvo što se pamti i nikad
zaboraviti neće.
S poštovanjem, saborci Mirze Hume.
21.04.1994.
Dobro ti veče moj grade, moj narode
Dobro veče Židovu Zoranu, Mostarcu
Ja obično pišem priče o našem gradu, o našem
stradanju i našim sudbinama. Trudila sam se da ta
pisanja budu iskrena, istinita, da imaju dušu.
Kažu mi, pišu mi, da moja pisma rado slušaju.
Zahvaljuju mi i mole me da i dalje, da redovno pišem.
Hvala svima koji mi takve poruke upućuju, jer
prijatno je riječi pohvale i zahvalnosti čuti. No,
ja pišem bez velikog napora, za svoju i vašu dušu
pa mi se čini da to i nije baš teško.
Zahvaliti treba ljudima što, za sve nas, se životima
bore. Ta zahvalnost nikad prestati ne bi trebala. O
njoj pričati neću, neka zauvijek u našim srcima
bude.
A ponekad, nekom zahvalnost zaboravimo. A mnogo mu
dugujemo. Zato ja noćas u ime takve zahvalnosti pišem.
O Zoranu Mandelbaumu.
Židov,
Mostarac, koji je ovom gradu i narodu mnogo dobra
učinio. Mnogima od nas je prvi glasnik, nakon totalne
blokade, bio.
Mogao je Zoran, bez problema, da Mostar napusti, da
negdje u sigurnosti završetak rata čeka.
Mogao je i u gradu mirno da živi, da nezainteresovano
zbivanja posmatra, da u njima ne učestvuje. Jer, Židove
u ovom ratu niko ne dira, valjda zbog patnji i
stradanja koja su u Drugom svjetskom ratu preživjeli
pa se sad dobro organizovali i jedni o drugima brinu,
jedni druge štite i zaštitu od svih imaju.
Ali, eto, Zoran u gradu ostao da mu, na svoj način
pomaže. Svoju sigurnost i svoj život opasnostima
izlagao. Pod granatama je među nas dolazio. Prve
vijesti o našim dragim donio. Prve vijesti o nama u
blokadi prenio. I pomagao, kad je i koliko je mogao.
Njemu nije važno bilo ko za pomoć moli. U svakom od
nas je čovjeka u nevolji vidio. Mnogo sreće je Zoran
u našu tužnu svakodnevnicu unio. Mnoga srca
obradovao. Uvijek u brzini, ali dobroćudno pokušava
da sasluša da poruku primi da je prenese.
Svi ga za rukav vuku, svi bi da ga nešto pitaju. A on
strpljivo, s osmjehom, sluša, pokušava da sve
zapamti, da poruke prikupi, da pisma i pakete uruči.
I to sve u vrijeme kad ni ”tica”
u naš dio grada ući nije mogla.
A onda čitave konvoje paketa sa desne na lijevu
stranu grada organizovao. Da gladnom narodu pomogne,
da ga obraduje, da mu pokaže da tamo ipak neko misli
na njega, brine o njemu.
Mnogima je Zoran pomogao. Meni među njima. Poruku mi
je za brata u logor prenio jer one što sam Crvenim
krstom slala i čekala nisu stizale.
Ne znam koliko smo mu i kako zahvaljivali, ali znam da
mu mnogo dugujemo.
Zato ja ovako preko radio talasa, Zoranu našu
zahvalnost prenosim. Zoranu i Židovskoj zajednici u
našem gradu, što svoju pripadnost Mostaru i
mostarskom narodu pokazaše. Što u Mostaru i za
Mostar žive. Sto o mostarskom zajedništvu svjedoče.
Mir je. Zoran je i dalje redovno među nama. Sad sa
manje žurbe, ali i dalje pažljivo sluša što mu se
želi reći, što se od njega traži. I izvršava, čini
sve što može. Da pomogne jer on je na to naučio.
Hvala mu još jednom i neka ga sreća prati u životu,
zaslužio je to.
Laku ti noć moj grade, moj narode. Šalom Zoranu i
njegovom židovskom narodu. Mahsuz selam Zoranu od mog
naroda.
Vaša Enisa
P.S. Molim vas da poslije ovog teksta emitujete pjesmu
”Šalom
Sara”! |
|
