Goran Sarić
HODOČAŠĆE |
|
Doziva
li je iz mračnih niša, ispregrađenih
ureda Agzo-Nobela.*
Pruža li montažni prst,
mesnatu dugu ravnovjesja,
preko mutnih, ustajalih kanala Amsterdama.
Na Trgu Traženja gomilu trave popuših ne
bih li joj se, k’o
biva,
tako, vještačkom vatrom, iznutra, približio.
Preko izmišljenih brda Niske zemlje u
gojzericama,
mahnita budala, s teškim rusakom na leđima
hodio,
nijemi hodočasnik ludošću zaslijepljenih,
u ništa.
Najviše krovove, mjesta što
gromovi ih oduvijek ljube,
za žestokih oluja, nepokolebljiv, birao -
neka udare, nek’
samo... ne bih li većom
vrelinom
ovu vrelinu spržio.
Spoke-rider,
vozač-samoubica,
u starom autu, zabranjenim smjerom jurio,
svezanih očiju pičio,
da bih joj, vazdabježećoj,
nešto kazao.
A ona, reče mi jedne noći sanjivi Borhes,
svo vrijeme, zapravo, bijaše tu,
u ovoj pihtijastoj, drtavoj pjesmi.
*Agzo-Nobel,
zgrada osiguravajućeg društva u Holandiji
(Prim. G.S.) |
|
|
