Munibu Delaliću

Da bi se majka i dijete zagrlili
potrebno je da historija miruje
barem dvjesto godina.

A dobra je ona država
u kojoj, godišnje, padne suza
koliko za jednu maštrafu.

Sve ostalo je nostalgija:
burovno vrime, srića tvoja
srića sva: di je nebo tu sam ja.

I majka koja ne grli dijete
zadnjih petstotina godina. Dok
maštrafu suza sakupi svakog južnog jutra.

(Oslo. 22.10.1999.)

VIDIKOVAC

Tek izašli iz rata, sjedimo na terasi
stare planinske kuće, i dobujemo
prstima po stolu: viseći most

s drvenim tipkama, i muzika
vodopada, mlada od ušne membrane.
Crv u dubovima, crvotočina

u grudima, tuga. Čekamo
da nas stolice na rasklapanje
katapultiraju u mjesečinu, iz cuga.

(Plitvice, 1.10.1996.)

POČETKOM STOLJEĆA

Danas,
čitavo vrijeme
obrće se, za jedan milenij.

Čistim dlanom,
toliko da uščuvam opreznost
i red, prašinu spiram sa knjiga.

U šaren ćup, na čioj caklini, još uvijek,
mladi evropski bog povraća kamen, lažnog
sina - u glinu, skupljeno slažem, sloj po sloj.

Zaustaviti dah toliko
da se ogleda zjenica povrh prhutnog sjaja -
sva radost je moja. I moć.

Starim
Mladim?
I poklopac uzvine prah.

Ako utrnem ovaj dan, šepesa kazaljkin krak:
velika, velika, mala...
Pod prozorom, nešto povraća u mrak.

(Bihać, 1.1.2000, po verziji od 13.6.1985.)

MOJA ZEMLJA

Moja zemlja
gostoljubiva je
za rat

ovdje
istinski žive
jedino preci

(Sanski Most, 1.9.1996.)