Bila je mrtva tišina u učionici, kao da je konačno rečeno to što su oni svi znali. Ispred njih je stajao mlad čovjek, plav, ne veći od većine učenika. On se zvao Jakov. Susreo je poglede, i oni sretoše njegov. Održao je neku vrstu govora. Rekao je: - Vi znate da mi je bilo žao kad je naša zemlja, Jugoslavija, nestala. Osjećam se sramotno misleći na rat između Srbije i Hrvatske, i na sve zlo što je ispred nas. Ja sam ipak Hrvat, i za mene je važno to reći. Duboko sam u sebi ponosan na to. Odrastao sam u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, u finu i velikom evropskom gradu. Roditelji su imali četvoro djece i teško su radili da bi nas školovali. Studirao sam na Sveučilištu i završio. Hvalili su me i bili su ponosni na mene - i bilo je kao smak svijeta kada sam se zaposlio u školi u Karabanu. Siromašno selo duboko u unutrašnjosti za koje nikad nisam čuo prije, o kojem niko nije čuo. U prvo je vrijeme bilo kao da mi je neko izvadio oči.

Ne znam zašto to pričam, možda stoga što ste me vi naučili da opet gledam. Na tome sam vam zahvalan. Mislit ću na Karaban i na svakoga od vas s radošću i ponosom dok sam živ. Možda i nismo braća i sestre, ali neka niko ne umišlja kako je važno jesmo li muslimani ili kršćani, Bošnjaci ili Srbi, ili Hrvati ­ili komunisti pak. Uvijek neko razdvaja narod. Ipak smo živjeli skupa u selu, svi su bili jedni drugima važni. Mi to znamo, to nam niko ne može oduzeti.

Jakov se nagnu preko stola i uze knjigu ”Povijest Socijalističke federativne republike Jugoslavije”. Okrenuo ju je i pogladio preko pohabanih korica prije nego je vratio.

Prinuđen sam ići odavde. Možda se više nećemo sresti. Ušutio je i pogledao lica ispred sebe. Nasmijao se. Ne vjerujem u boga, ali obećavam da ću vas sanjati, završio je.

Većina je otperjala kući nosa zabodena u zemlju poput malih psića, kada se puste. Šandor i nekoliko drugova iz razreda su stajali u kapiji. Šaptali su i pogledavali ka prozorima. Potok je šumio, i zrak je bio pun vodenih kapljica što su lebdjele. Pupovi na živoj ogradi duž zida su natekli poput stisnutih šaka. Gnječili su ih među prstima, i razgovor je tekao sporo. Polako su se kretali duž ograde mimo lijepih, malih kuća iza crkve. Stjepanova majka je živjela u jednoj od njih.

- Avram nije učinio ništa. On je samo gledao i buljio, reče Mirko. - Avram je musliman. On živi dolje pored mosta.
- On je Židov, reče Sead, - ali to je skoro isto. - Šta hoćeš reći?
- Da su Židovi i Arapi otprilike isti narod, objasnio je Sead.
Mirko je uzviknuo: - Avram nije Arapin!
- Ne, on je Židov, rekao sam već.
- I muslimani nisu Arapi, insistirao je Mirko.
- Oni su sve moguće, reče Enes. - Turci i Albanci i Srbi...
- I Hrvati, reče Šandor.

Okrenuli su preko trga. Udarali su cipelama okruglo kamenje. Većina je dućana bila zatvorena. Vlasnici su stavili daske na izloge. Visoke planine s druge strane doline su se izdizale u jaku svjetlu i kao da su došle bliže. Snijeg je blistao u klancima. Između jablanova mogao se vidjeti svijetlo plavi kamion na cesti. Neko reče da je došao sa četnicima, fanatičnim srpskim vojnicima što ubijaju iz uvjerenja. Niko nije znao šta bi od njih.

Mirko se okrenuo Šandoru. -Ti si Srbin, zar ne?
Šandor je osjetio da se zacrvenio dok je Enes prolazio između njih.
- Ti kažeš da si Hrvat. Zar ne razumiješ da su Srbi i Hrvati isti narod, u svakom slučaju rođaci, veli on. - Ti i Šandor ličite jedan na drugog.
Mirko se smijuljio. - Ali ja nemam ovakve grozne čizme!, povikao je.
- To su vojničke čizme, zar ne? Odakle si ih dobio?
- Ja ne ličim na njega, reče Šandor.

Mehmed ga potapša po ramenu. On i Orhan će do džamije. Šandor se pridruži Enesu i Seadu. Stari Svetko, koji je bio bez obje noge, sjedio je na ulazu u praznu kafanu i gledao za njima. Riječna je voda preplavila cestu na nekoliko mjesta i tekla poljem. Ličila je lancu zeleno obojenih jezera.

Nije važno šta su ti roditelji. Ni za komuniste, reče Enes.
- Šta si onda ti?
- Hrvat, odgovorio je tiho.

Razdvojili su se kraj Kamenoloma. Ljeti bi se rijeka izgubila između kamenja tako da je bilo moguće prijeći a da se ne smočiš. Davno, kada su bili mali, običavali su se ovdje naći i mijenjati zlato, srebro i drago kamenje. Sad je bilo mnogo teže nego je Šandor vjerovao, ali se on ne okrenu. Kamenje je bilo ko ulje glatko ispod ko led hladne vode, i bilo je duboko između njega.

Skroz mokar jedva se dokopao ispod ruševine zatvora, teško dišući i s bolom u ramenima kada je konačno došao kući.

Tijelo je bilo svijetlo crveno i mošnice kao tvrda, plavkasta lopta. Majka i Marica su sjedile i slušale šta im je on ispričao. Dobriša se prekrstila, a Marica je sjedila s rukama na licu kao da je prestala disati.

Poslije su nastavile tamo gdje ih je on prekinuo.