Dr. Smail Balić
MEĐUVJERSKO POMIRENJE |
PRETPOSTAVKE
Krivce i žrtve nedavnih krvavih događaja u
Bosni lahko je utvrditi: prvi nisu samo
nasrtali na život žrtava, nego i na sva
materijalna svjedočanstva njihova religioznog
i kulturnog identiteta. A žrtve su ostale pošteđene
ove mrlje.
U istočnoj Bosni, gdje se smjestio srpski
etnos, nema više džamija, a gotovo ni katoličkih
crkava. U zapadnoj Bosni, tzv.
”Herceg-Bosni”, gdje vladaju Hrvati,
nestale su sve džamije, ukupno 55, i
pravoslavne crkve. Pokušaji uspostave
neke simetrije između krivaca i žrtava vode
u posvemašnje nesnalaženje. Nastojanja za
pomirenjem nailaze na prepreke zbog nedostatka
objektivnih kriterija sadašnjeg stanja.
Legalna se bosanska vlada može s pravom
ponositi da se na njenom području
civilizacija održala. I pored svih iskušenja,
ondje se održala građanska pravna država.
Stanovništvo nije izgubilo mjeru. Nema revanšizma.
Maksimalnim se popuštanjem nastoji pridobiti
srpsku i hrvatsku stranu za zajednički život,
i multikulturalno društvo. Ali, kako se
čini, otpadnici žele nastaviti započetim
putem. Doduše, pod pritiskom međunarodne
zajednice učinjen je poneki korak unatrag, što
znači prema demokraciji i slobodi, ali je
daljnje kretanje upitno.
Bosna je odlučna ostati građanska
demokratska pravna država. Shvaća samu sebe
kao laicističku, multikulturalnu,
multireligioznu i europsku republiku, doduše
takvu koja je prevladala svaki
europocentrizam. Toj državi, uz džamije,
svoj ravnopravan položaj imaju crkve i
sinagoge. Navika multikulturalnog života
potječe iz vremena gotovo 500-godišnjeg
razdoblja Osmanske Imperije. Četrdesetogodišnja
austro-ugarska uprava nastavila je ovu
dobrostivu religijsku politiku. Pred zakonom
su sve religije bile jednake. Vjeronauk je
sada fakultativan. I nema financijske pomoći
vjerskim zajednicama i crkvama.
|
|
 |
Posve
je drukčija slika u drugim, zaposjednutim, dijelovima
zemlje. Ondje je u tijeku nivelacija. Jedna kultura i
jedna religija imaju očito prednost- do
ekskluzivnosti. Bošnjaci ili Nacionalbosanci,
koji pretežno ispovijedaju islam, trenutno se bore s
izvjesnim problemima identiteta. Njihovo je
tradicionalno shvaćanje vjere uzdrmano uslijed
stranih utjecaja. Nužno im je vratiti se relativno
liberalnoj hanefijskoj interpretaciji.
Bosanski Hrvati slijede europski usmjerenu
politiku školovanja, koja se održava u vanjskim
nazivima triju velikih školskih kompleksa u Sarajevu,
Zenici i Tuzli kao ”europskim skolama”.
Na području srpskoga etnosa vlada, kao i
prije, samodopadljivi nacionalistički i epički duh
koji onemogućuje pomirenje u korijenu. Snage koje se
u srpskom narodu tom duhu protive još su nedovoljno
jake za preokret na bolje. Rastuće razočarenje
nacionalističkom politikom čini se da daje nade na
pomirenje u nekoj kasnijoj budućnosti.
JE LI POMIRENJE SPASONOSNO SREDSTVO U BOSANSKOJ
SITUACIJI?
S obzirom na rečeno, dvojebno je može li samo
pomirenje ukloniti poteškoće na putu do pravičnosti
i mira. Bošnjaci su očito voljni surađivati.
Prihvaćaju Daytonski sporazum. Ali, kako
obuzdati oba susjedna nacionalizma usmjerena na
ekspanziju? To je temeljni problem. Povremeno se
čini da je izlaz samo u radikalnom rješenju-
okupaciji cijele zemlje poput one, 1878. ”Civiliziranje
religija” na koje misli profesor Richard
Friedl, dugotrajan je proces. Uzdanje u njegove
rezultate je utopija. Poziv na pomirenje zasada nalazi
odjeka samo u onom dijelu Bosne, gdje legalna
vlast ima riječ. Ondje djeluju i razne pomiriteljske
komisije iz zemlje i inozemstva. Ali zašto su
izuzete iz ovoga programa ”Republika Srpska” i
”Herceg-Bosna”, kojima je pojačana svijest o miru
nužno potrebna?
Na ”Ekumenskom dijalogu o pomirenju” održanom
u Beogradu od 18. do 22. veljače 1996, gdje se
nije mogao čuti glas muslimana, ipak je - po svoj
prilici pod pritiskom izvana - po prvi put iskazano
ono bitno, i to u trećem dijelu kominikeja izdanog na
kraju dijaloga, gdje je rečeno da je pomirenje bez
pokajanja i sućutne djelatnosti prazna riječ. Zatim
se nabrajaju stvarne zadaće: izgradnja porušenih
domova, potraga za nestalima, otvaranje radnih mjesta
za žene i ratne invalide, obnova privrede, obnova ili
ponovna izgradnja razorenih bogomolja, vlastitih ili
susjednih zajednica itd. Ondje se srpsko pravoslavna
crkva po prvi put, barem verbalno, izjasnila za
pokajanje i ispravljanje. Ali navedeni dokument je općenit,
a i dvosmislen. Crkva se obvezuje npr. na obnovu ili
izgradnju vlastitih ili tuđih bogomolja, ali se ne
izjašnjava jednosmisleno za ove druge koje su i uništavane
u znaku pravoslavnog križa. A ni povratak izbjeglica,
u njihove domove nije spomenut nijednom rječju.
NAJNUŽNIJI JE PREODGOJ ZA LJUDSKOST
Negativne pojave u međuljudskim odnosima još uvijek
određuju razvoj. Trebalo bi prije svega srpskom
narodu, ali i dijelu Hrvata, pomoći da se oslobode
izvjesnih stereotipa, kliširanih predodžbi i
ahistoričkih pogleda koji izazivaju mržnju.
Ovakvi stereotipi i predodžbe, nažalost vladaju i
misaonim svijetom onih koji odlučuju. Tako npr.
poglavar Srpsko pravoslavne crkve, patrijarh Pavle, živi
u uvjerenju da su bosanski muslimani došli u svoju
sadašnju domovinu zajedno s Turcima u 15. stoljeću.
Smatra ih Turcima i to je javno izrekao. Oba
iskaza protivna su činjenicama. Bošnjaci su u
Bosni jednako starosjedioci kao i veliki dio tamošnjih
Hrvata i mali dio tamošnjih Srba. Oni su - u to
nema nikakve sumnje - čisti Slaveni. Njemu
nije strano ni shvaćanje da je prihvaćanjem islama
počinjeno izdajstvo nacije. Ne obazirući se na to
koliko je to shvaćanje anakrono, ono nije tačno, jer
se prihvaćanje islama zbilo u bošnjačkom, a ne u
srpskom narodu.
Identitet toga naroda nije izgubljen islamizacijom.
On se bez prekida održao do današnjega dana.
Koliko su začuđujuće ograničene spoznaje toga
velikodostojnika o islamu, vrlo dobro ilustrira njegov
mirovni apel u srpnju 1992. koji je uputio imamu džamije
Al-Aqsa u Jeruzalemu, vjerojatno krivo
misleći da je imam te džamije neki autoritet u
islamu poput pape u Katoličkoj crkvi.
Apel patrijarha jednako je bio upućen papi
Ivanu Pavlu II. Mitropolit srpsko-pravoslavne
crkve u SAD-u, koji u svojim istupima običava
bosanskim muslimanima udarati pečat fundamentalizma,
iskreno je, za razliku od patrijarha, priznao: ”I
don't know very much about Muslims in Bosnia, but they
are Muslims”. Slično su dvojbene i predodžbe
hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana,
odgovornoga za hrvatsku politiku. On u svojim predodžbama
polazi od toga je u Bosni islamska religija
umjetno preformulirana u jednu naciju.
Za njega je takozvani ”sveti rat” u islamu
najbolji način da se dospije u raj, a osmanlijski državni
poredak nije bio multireligiozan nego genocidan. Ali
ovakva shvaćanja, koja su znanstveno neodrživa,
upotrebljavaju se u političke svrhe i unose u narodne
mase.
POMIRITELJSKA DJELATNOST RELIGIJE DONOSI PLODA
Ne maže se reći da čovjekoljubivo usmjerenje
crkava i vjerskih zajednica ne utiče na vjernike. Ali
većina apela i dobrih savjeta ne biva poslušana
uslijed političkog zaslijepljivanja. Pa ipak, ima
impresivnih primjera međusobnih zastupanja i djelatne
solidarnosti, koji još ostaju anonimni možda zbog
vladajuće atmosfere. Ali zna se da su glavama plaćana
npr. zalaganja nekih Srba/Srpkinja i njihova
zauzimanja za bračne partnere druge vjere. Rudolf
Grulich je ujednom članku o katoličkom prilogu
pomirenju iznio niz znakova nade.
Nažalost, unutar Katoličke crkve ima dušebrižničkih
skupina koje se ne osjećaju obveznim ekumenskom duhu
i pomirenju. U njih spadaju hercegovački franjevci. ”Gdje
su franjevci iz Međugorja uvjerljivo djelovali na
putu mira i pomirenja među zaraćenim narodnim
skupinama?”, pita se profesor Grulich. ”Zar
Vatikan nije priznao Bosnu i Hercegovinu? Čemu
vlastite poštanske marke neke republike ’Herceg-Bosne’,
sa slikom Majke božije meugorske?”¨.
Pa ipak su hercegovački Hrvati oko Čapljine
učinili hvale vrijedna djela spašavanja svojih
muslimanskih susjeda.
U svojoj bajramskoj poslanici 1997. poglavar
islamske zajednice u Bosni, Mustafa Cerić,
izjasnio se za pomirenje. ”Bosna je i prije opraštala
onom čovjeku koji joj je iz neznanja načinio zlo i
zbog toga se pokajao. Ali onome, koji je svjesno
uzrokovao zlo, neće oprostiti, jer takvome samo Bog
može dati oprosta” - može se pročitati u toj
poslanici. O inicijativi za osnivanje ”Međureligijskog
vijeća Bosne i Hercegovine” Reis-ul-ulema je
izjavio: ”Što se nas tiče, spremni smo preuzeti
rizik i odgovornost za napredak te institucije. Ali
kada s nekim od inicijatora govorimo o ispravljanju,
onda nam uvijek kažu da su oni nemoćni i da ne mogu
ništa učiniti. I da se o tome mora razgovarati s
političarima. Ako onda o tome razgovaramo s političarima,
onda nam kažu da to nije u njihovoj nadležnosti,
nego spada vjerskim zajednicama.
Tako ostajemo u začaranom krugu i bez rješenja. Sve
u svemu, htjeli mi ili ne htjeli, u Bosni i
Hercegovini mora doći do dijaloga, do razgovora i
sporazumijevanja zato što ovdje živimo i radimo i
nitko ne može nikoga u tom smislu negirati niti mu
nezainteresirano prilaziti.”
|
 |
Dr. Mustafa Cerić, koji je ovo izrekao,
svjestan je da je za uspješan tijek procesa pomirenja
potrebna podrška svih zainteresiranih strana. Rekao
je još tijekom Internacionalne Kršćansko-islamske
konferencije ”Mir čovječanstvu”, u Beču 31.
ožujka 1993. - dakle usred genocida: ”Što da se
radi u situaciji u kojoj se sa svojim narodom osjeća
i doživljava sve što se sada u Bosni događa?
Što
zaista činiti s obzirom na sve to? Mrziti ili
voljeti? Za ljubav je potrebno mnogo više hrabrosti
nego za mržnju. Radi toga je potrebna pomoć drugih,
da bi se u ovim teškim odlukama jasnije vidjelo, radi
ohrabrenja, da se čini ono što je dobro i pravilno.
Istovremeno je jasno da kao intelektualci imamo hitnu
obvezu pomoći onima koji sami sebi čine nepravdu.
Naš je Vjerovjesnik jednom rekao ’Pomozi
bratu radio on pravo ili krivo.’
Začudeno su ga upitali pratioci: ’Kako
to, makar radio krivo?’
Odgovorio je: ’Treba
ga spriječiti da čini nepravdu i pomoći mu da počinjenu
nepravdu ispravi.’
”
Od počtka 1998. u Sarajevu djeluje jedna udruga
za multireligioznu mirovnu djelatnost koja se
naziva ”Abraham - Ibrahim - Avram”. Nastala
je zahvaljujući ”Muslim-Christian Workshopu”,
koji je u prosincu 1997. inicirao konferenciju
europskih crkava u Zenici.
KULTIVIRANJE
JEZIKA POMIRENJA
Poznato je da se konflikti prvo iskazuju u obliku
verbalnih razmirica. Pa u početku bijaše riječ.
Stupanj pomirenja treba procjenjivati po opsegu jezika
mržnje. Taj jezik još ni izdaleka nije napušten. I
nadalje dominira u izvještavanju nekih srpskih i
hrvatskih medija. Za vrijeme grozota počinjenih
1991-1995. jezik mržnje je bio pomoćno sredstvo za
podsticanje neprijateljstva. Pritom se, dakako, obilno
služilo i propagandnim lažima. U komunističkoj eri
je došlo do znatnog gubitka govorne kulture. Proces
je pratio zabrinjavajući prezir istine. Stare su
vrijednosti gažene nogama. Beogradski Centar za
antiratne akcije je u vremenu od ožujka do lipnja
1993. sakupio zbirku fraza i misli iz rječnika tih
propovjednika mržnje, jedinstvenu u svojoj
dokumentarnoj vrijednosti. Ona svjedoče o jednom
vremenu u kojem su ”riječi mržnje” bile utkane u
vladavinu nečovječnosti i nasilja. Njihovi autori,
kao i oni koji su te riječi širili, postali su
podstrekači mnogih nedjela, pa čak i sudionici.
Prije ponovnog osvješćivanja Bošnjaka na
njihov identitet bogohulstvo je bilo opća pojava, i
donekle element samoostvarenja primitivnog Balkanca.
Sada je u bošnjačko- hrvatskoj federaciji u velikoj
mjeri potisnuto iz svakodnevnog jezika. Ali zato se
održavaju na životu izvjesne ružne riječi koje
imaju uvredljiv učinak. Kao primjer se može navesti
riječ ”balija” koja se u uvredljivoj
namjeri primjenjuje na bosanskog muslimana. Riječ
asocira na značenje ”balo”, ”balavac”.
Uistinu je pozajmica iz turskog, gdje prvotno
glasi abali i označava osobu odjevenu u grubo sukno
abaliju. Tako su muslimani iz gradova nazivali svoje
jednostavne i dobroćudne seljake. I u turskom se
jeziku riječ zloupotrebljava kao u frazi ”Vur
abaliya!” (Udri izvukovića! Udri nesretnika!).
ULOGA INOZEMSTVA U USPOSTAVI
MIRA I POMIRENJA
Kao što se zna, prosvijećeni judi u cijelom
svijetu bili su užasnuti krvavim događajima u Bosni.
Bilo je solidarnosti i konkretne pomoći. U Ekumenskom
institutu Chateau de Bossey kod Ženeve održan
je 23. rujna 1992. godine zajedničkim nastojanjima Konferencije
europskih crkava (KEK) i Savjeta europske
biskupske konferencije susret obiju velikih crkava bivše
Jugoslavije. Islamska se zajednica mogla
predstaviti samo idejno. Susret, u koji su polagane
velike nade, nije praktički imao nikakva učinka.
Govori koji su ondje održani bili su karakteristični
za ponašanje sva tri naroda uvučena u konflikt.
Patrijarh Pavle osudio je zločine služeći se
mnogim citatima iz svetih spisa, ali nije dopustio
da se počinitelji strogo razluče od žrtava:
”Zločina i zločinaca ima na svim stranama, samo će
Božija pravda i njegova vaga moći odmjeriti koja je
strana više i koja je strana manje kriva”.
Za njega je konflikt u Bosni bio građanski rat.
Riječ hrvatskog kardinala Franje Kuharića bila je
konkretnija i diferenciranija. On je naglasio da
napadnuti nisu željeli rat. Nastanak pojma ”etničko
čišćenje” za nasilno protjerivanje ljudi iz
njihove domovine treba tražiti u odlukama ljudi, koji
”vjeruju u nasilje i nasiljem žele postići svoje
ciljeve i rješenja.”
Pismo
Reis-ul-uleme, Jakuba Selimoskoga, predviđeno,
ali neostvareno kao govor, bilo je još konkretnije
i uvjerljivije. On piše: ”Mi ovdje pokušavamo
ilustrirati samo jednu određenu situaciju u kojoj, nažalost,
i religija služi političkim ciljevima. Brojni su
primjerci zloupotrebe vjerskih simbola pravoslavlja,
od kojih su najstrašniji urezivanje križeva u tijela
muslimana i odsijecanje po dva prsta.” ”Apelirali
smo, osim toga i molili za osobno izjašnjenje
poglavara Pravoslavne crkve, ali nam je uzvraćeno šutnjom
i općenitostima”.
Zajedno
s ovim, KEK je primila još jedno pismo Reis-ul-uleme
Selimoskoga u kojem uz ostalo stoji: ”Tvrdnje o
navodnim namjerama da se u Bosni i Hercegovini
izgradi islamska republika potječu iz besramne
propagande onih koji podržavaju agresiju i genocid.
Islamska zajednica potiče izgradnju civilnog društva
slobodnih građana i struktura. Religija je stvar
slobodnog izbora i to mogu izgraditi samo slobodni
ljudi.”
Ishodište genocida je u poremećenoj svijesti.
Psihoanaliza ga vidi kao kriminalni izlijev krajnjeg
nacionalizma. Ali genocid ima očito svoje mjesto i u
očekivanju spasa. Religiozna komponenta ”etničkog
čišćenja” i ritual klanja neistomišljenika i
suviše je jaka, da bi se mogla previdjeti.
OTVORENI I EKUMENSKI DIJALOG
Islamska je zajednica ekumenska i otvorena za
dijalog. Takva je bila pod vodstvom Selimoskog,
takva je i sada. Reis-ul-ulema Cerić, doduše,
odbija susret s onim predstavnicima Srpsko
pravoslavne crkve koji su izravno sarađivali s
agresorom. Uostalom, zajednica se odaziva svakom
pozivu na dijalog.
Srpsko pravoslavnoj crkvi treba prigovoriti da
uprkos deklarativnom odbijanju nasilja nema ništa
protiv razdvajanja etnija. Patrijarh Pavle dugo
vremena je bio zaštitnik obojice ratnih zločinaca,
Radovana Karadžića i Ratka Mladića, zagriženih
protivnika svake ekumene. Patrijarh je time
pridonio produžavanju rata u Bosni. I pored toga
Ekumenski je savjet crkava s njim ophodio obzirno.
Ponovljeni zahtjevi tom Vijeću da se članstvo
politizirajuće crkve suspendira, ostali su bez
rezultata. Time je vjerodostojnost ekumenskog pokreta
snažno uzdrmana, tako da će - što se tiče
muslimana - proteći godine dok se opet ne uspostavi.
Iako ne golim nasiljem, bosanski islam je izložen
jednoj drugoj prijetnji koja dovodi u pitanje njegov
identitet, pokušajima arapskih krugova da njegov
religiozni život ispune novim sadržajem koji je
protivan domaćim tradicijama. S arapskim
humanitarnim organizacijama u zemlju su stigli i
strani ritusi i shvaćanja. Misionarska svijest
predstavnika tih organizacija ne dopušta im poštivanje
zatečenog duhovnog naslijeđa, već nastoje ljude
pridobivati za svoj, uglavnom rigoristički i
uskogrudi islam. Time su u zemlju unijeli dosta
nemira. Nastali su otoci vehabijskog islama
gdje se tupo i kruto prodaje njihovo učenje kao
”pravi islam”. Jedinstvo zajednice je uzdrmano.
Među poremećajima izazvanim sa strane su i neke
mahane, koje su zahvatile vjerski život Bošnjaka.
Lahko shvatljivo osvješćivanje naroda na vjeru ide
ponekad pogrešnim putem. Tako postaje svakodnevni običaj,
da se pojačanim zvučnikom, umjesto izravnim
milozvukom dobrog mujezina, poziva na molitvu. Munare
se podižu na dvije ili čak tri šerefe (ophoda).
Time se pogrešno, svjedoči volja za održanjem,
svakako uz priličnu mjeru inada ili prkosa i
ispraznog šehadeta (svjedočenja vjere). S vjerskog i
etičkog stanovišta upitljivo je i učestalo odlaženje
na hadž u času, kad je domovina polusrušena i kad
su svakojake nevolje pritisle narod. Sve to nije u
skladu s istinskom vjerom. Mjesto skromne pobožnosti,
kakvu su nekoć Bošnjaci nosili u svojim
srcima, prihvata se ”drečava religioznost”, dok
se skladna i pitoma bosanska bogoštovna zdanja napuštaju
za volju nakaradnih spomenika prkosa. Time se bezočno
narušava jedna religiozna kultura, na koju se inače
s pravom može biti ponosan. Vjerodostojnost
bosansko-muslimanske spremnosti na dijalog i ekumenu
najbolje se ogleda na stanju onog dijela zemlje, koji
je bezprekidno ostao pod upravom legalne bosanske
vlasti. U tom je dijelu zemlje islam slobodan i ima
mogućnost izražavanja svojih stavova. Izuzev malih i
zanemarivih promašaja, ondje je civilizacija još
prisutna. Nema nasrtaja koji su predprogramirani u
sustavu. Ondje stoje, pored džamija, pravoslavne i
katoličke crkve (u Sarajevu i sinagoge), koje niko ne
dira. Upadljiva je razlika spram područja srpskog
entiteta i ”Herceg-Bosne”, državne tvorevine
hrvatskih ekstremista. U ”Srpskoj Republici” i
”Herceg-Bosni” sve su džamije nestale s lica
zemlje. Muslimanski je živalj gotovo nestao. Iseljen
je ili poubijan.
U slikovitom gradiću Počitelju, na
muslimansku je sahat-kulu, koja označava vrijeme za
molitve, nataknut golemi drveni križ. Više
nema tipično muslimanskih gradova poput Stoca, Počitelja
ili Dubrava u hrvatskom dijelu, te Trebinja,
Foče, Zvornika, Brčkog, Rogatice itd. u srpskom
dijelu Bosne. Nije čudno, što protekla zbivanja
Bošnjaci shvaćaju kao križarski rat. Pritom im
je jasno da nisu religiozni, nego politički interesi
izazvali barbarsko pustošenje. Daytonski je mir
spriječio da se Srednji vijek izrazi dosljedno i do
kraja.*
(Fragment iz knjige ”Zaboravljeni islam”)
*
Posljednja dva dijela teksta su prevedena s njemačkog.
Njihov prevodilac je Zija Sulejmanpašić, a
objavljeni su u zagrebačkom časopisu ”Behar”.
Velik dio drugog štiva ove knjige su prevodi Salima
A. Hadžića objavljeni u Glasniku Rijaseta Islamske
zajednice u Bosni i Hercegovini između 1996. i 1999.
godine. |
|
