Džafer Obradović
IZRAZ PRIGUŠENOG KRIKA I OPOMENE
Prikaz knjige Jasmine Musabegović
Naličje historije, Izdavač OKO, Sarajevo, 1999. |
Ako je makar i u aksiološkom smislu valjan Krležin zahtjev da
bi ”svaki čovjek bio po dubljim životnim načelima dužan da od svoga života
stvori pjesmu”, onda se ne možemo oteti utisku kako je svojim
sveukupnim ljudskim pregnućem tokom teških i sudbonosnih ratnih bosanskih godina,
Jasmina Musabegović ispunila ovaj zahtjev. Kao umjetnik koji intelektualno i
brižno korespondira sa sudbinom moderne umjetnosti i ona će sama taj utisak višekratno
posvjedočiti na stranicama svoje nove knjige ”Naličje historije”. Ali za
razliku od razmaženih i duhom posustalih nadrealističkih snobova, koji bi nad
činjenicom što se život konačno poistovjetio sa umjetničkim djelom, a umjetnost
postala životom, vehementno uskliknull: ”Bravo!”, Jasmina Musabegović rezignirano
primjećuje: ”Nažalost!”
Jer stari nadrealistički san o istovjetnosti života i umjetnosti ostvarljiv je,
izgleda, samo u tragičnom susretanju biološke i estetske dimenzije čovjeka. Nikada
se ljudska sreća i blagostanje ne preobražavaju u umjetničko djelo i nikada se lijepo
osjećanje života ne može izjednačiti sa količinom, snagom i neobuhvatnošću života
koji nam se nadaje kao ”bellum ominum contra omnes”. Ako se, pak, nekad i
desi da život sliči umjetničkom djelu onda teško onome na kome se iskušava ta
perverzna metafizička smicalica i tada je to, doista, nažalost.
U tu se deprimirajuću istinu bolno i do cinizma uvjerljivo osvjedočila
Jasmina Musabegović. Njezina knjiga pod naprijed spomenutim naslovom izraz
je prigušenog krika ljudskog i civilizacijskog bića, umjetnika, žene i majke zbog
nepojmljivog nasilja i zločinstva koji se vrše nad njom, njezinom porodicom, njezinim
gradom i narodom kojem pripada. I, dakako, nad svim onim svetim i plemenitim
idealima na kojima počiva svekoliki svijet čovjekoljublja i kulture. Ona je još davno
izrekla užasnu metaforu o pjesmi iz ”preklanog grla”, ali budući da
je život užasniji i istinitiji od svih metafora, dodijelio joj je u zadaću da pjeva iz
naklanog grla, opovrgavajući Adornovu slutnju da se poslije Auschwitza (i
Srebrenice) više nema o čemu pjevati.
|
 |
Dok bude ljudi bit će i umjetnosti, a samo će rijetki uspijevati od svoga života
stvarati pjesmu i samo će tragične i tužne životne sudbine pretakati se u vrijedna
umjetnička djela. Vrijedna jer su ljudska, istinita jer su bolna, i lijepa jer su
iskrena. A knjiga ”Naličje historije” Jasmine Musabegović je i ljudska i
bolna i iskrena, dakle i vrijedna i istinita i lijepa. Uz sve to, ona je
neuobičajeno struktuirana i, umnogome, netipična za ovu umjetnicu, koja već dvadesetak
godina zauzima značajno mjesto u bosanskohercegovačkoj književnosti, darujući je
svojom osobenom i prepoznatljivom verzijom modernizma oslonjenoga na tradiciju. Naime, ovo
je njezina prva knjiga eseja i to na različite teme i različitim povodima napisane. Doduše,
u osnovi svega čime se bavi Musabegovićeva jest ”condition humain” prouzrokovana
agresijom na Bosnu i Hercegovinu, ali i duhovni i svaki drugi oblik otpora golorukog i na
istrebljenje osuđenog naroda. Njezin doprinos tome otporu je višeznačan, a
kako u životu postoje prilike kada se sve, pa i umjetnički dojam, podređuje najsvetijem
od svih ciljeva: odbrani života - svoga, svojih bližnjih i svojih sunarodnjaka i ništa
manje dostojanstva i ljudske časti, to i Jasmina Musabegović u svojim
esejima nastoji biti do kraja angažirana. Ona, kako to i sama kaže, ne fabulira niti
estetizira, nego govori kao medij. Kroz njezina usta progovara odlučnost i volja
za životom naroda kojem pripada. U tom smislu i treba shvatiti njezinu napomenu
sa početka knjige kako ovi eseji nisu nastali njezinom voljom i nisu isključivo
rezultat njezinog stvaralačkog erosa, nego su potaknuti nuždom i životnom mukom žene
kojoj barbari ruše dom. Nastajali u jednome dahu, u predasima zločinačkih
nasrtanja na opsjednuti grad, ovi su zapisi lišeni suvišnih kitnjastih ukrasa, jer je i
život u to vrijeme bio sveden na svoju golu i jasnu formu, na svoj osnovni
zahtjev: preživjeti i ostati normalan.
Pa, ipak, u knjizi Jasmine Musabegović ima izvjestan broj
estetskih iznijansiranih i kompozicijski briljantnih esejističkih tvorevina, nastalih,
ili se barern tako čini, van konteksta ratne tematike. To se posebno odnosi na zapise o Maku
Dizdaru i Hamzi Humi. Tu spadaju i prikazi knjiga i umjetničkog
stvaralaštva nekih bosansklh književnika, poput Alije Isakovića, Marka
Vešovića, Hadžema Hajdarevića, Selima Arnauta i Nenada Radanovića.
Ostaje, međutim, upečatljiv utisak da je ova knjiga klasičan obrazac ”angažirane
književnosti”. Autoričina zaokupljenost sudbinom svoga grada, svoje zemlje i
svoga naroda u vremenu nabujalog fašizma i posvemašnjeg ljudskog ludila i beščašća
ide tako daleko da se ona, u trenutku nuđenja da izađe iz sarajevskog ratnog
mučilišta i stratišta i na poziv francuskog ministra kulture posjeti Pariz,
pita: ”Šta ću ja tamo?” i nastavlja: ”Ako sam u ovom
zatvoru čega željna, to je vlastite zemlje. Sanjam da vidim njena brda, gazim njene
rijeke i vode, hodam po šumama, u voćnjacima dohvaćam uzrelo voće”. Kada,
ipak, pristaje da posjeti Pariz, čini to samo zato da svjedoči o
užasnom zlu koje je snašlo njezin grad, narod i državu, ali i da izrekne
strašnu istinu o sumraku civilizacije i krahu humaniteta, tih obvezvrijeđenih
kategorija koje osim pukih fraza ne izražavaju više ništa. Jer u tragičnom
usudu Bosne i Hercegovine ogleda se pravo, skriveno lice Evrope; suočavajući se sa
divljaštvom, rušilaštvom i netolerancijom s jedne, i stradalništvorn, podnošenjem
svirepe nepravde i vjerom u dobri duh savremenog svijeta s druge strane, Evropa je na
primjeru Bosne i Hercegovine polagala svoj ispit zrelosti.
Zato je svjedočenje Jasmine Musabegović progovor intelektualca,
razočaranog i zabrinutog nad budućnogšću svijeta. Još više, ono je krik i
opomena svijetu da ne dozvoli nesreći da, ”ako je kod nas već ručala, kod nas i
večera”, kako bi to Krleža kazao. Ali, mora se primijetiti kako je
Musabegovićeva, sudeći barem po ovoj knjizi, sahranila mnoge romantičarsko -
samarićanske iluzije; ona shvata da u svijetu hladne bešćutnosti i golog
koristoljublja već odavno nema mjesta za istinsko čovjekoljublje. Osim časnih
izuzetaka, kojih se na svu sreću još uvijek tiče patnja i pravo na slobodan život
slabih i obespravljenih, moderni svijet je do grla ogrezao u svojoj samodovoljnosti,
bešćutnosti i oholosti i ne želi čuti vapaje obeščašćenih nevoljnika, koji su
autsajderi samo po nedostatku puke fizičke moći, a ne po svojim duhovnim i moralnim
vrijednostima.
Neizbježnog osjećaja razočarenja u velike demokratske proklamacije i
patetično čovjekoljublje modernog evropskog duha teško se oslobađaju svi oni koji su
na svojoj koži iskusili pošast podivljalog nacionalizma, nastalog u horizontu ili čak u
okrilju Evrope, pogotovu kada shvate da sveopća bezosjećajnost i
bezobzirno samoljublje istog tog duha nisu ekscesna pojava već njegov povijesni smisao,
credo i mjera. Ni Jasmina Musabegović nije pošteđena toga
osjećaja razočarenja. Ona zna da svaki zločin prema nedužnim dovodi u pitanje smisao
postojanja ovog i ovakvog svijeta, da obezvrijeđuje sve stvaralačke napore onih
pravednih i časnih i da civilizacija koja šutke posmatra kako ljudske zvijeri kolju,
siluju, pale i ruše sve što je strano njihovom opskurnom svijetonazoru nije dostojna
ideala u koje se zaklinje.
Dodatnu snagu i uvjerljivost njezinim intelektualnim opservacijama daje njezina
takozvana ”ženska logika”. Teško je ne složiti se s Krležom
da su ”ženske emocije bliže istini i saznanju od bilo kakvog muškog
rafiniranog i lukavog mudrovanja”. To pogotovo važi za ženu
koju je usudni splet okolosti doveo u stupicu iz koje izlaza skoro da i nema. Jer
u ovom slučaju njoj je napadnuto sve: i fizički integritet, i sve duhovne i moralne
vrijednosti, i rodna gruda, i grad u kojem živi, i obitelj, i jezik, i kultura, i
tradicija itd.
Ali činjenica da je smogla snage da nam poslije svega ponudi ovakvu knjigu
govori da je Jasmina Musabegović iz okrutne i namtenute joj borbe na život i smrt
izašla kao pobjednik, bez obzira što je ona sama u ”Skretnicama” ustvrdila da su u
ratu žene jedini pravi gubitnici. |
|
|
