Milika
Pavlović
KRAJ KONCERTA |
|
Na
zvuke Mocartove muzike
sklapaju
se kapci,
žmurke
se motre slike,
ćutke
se raspravlja o božanskom,
maglene
žeđi i gladi
u svakome zanjišu suncokrete,
kao
da duše taoca u dvoranama
izlaze da se s podijuma obrate
slijepim svojim gospodarima,
onako kako se dobrotvori obraćaju
osuđenima
na smrt.
Limunkasta kruna muzičke lipe
nadneseno miriše nad svima,
a kad njeno stablo i grane
magnoveno odlete u nevidljivost,
kad sasvim potonu u tišinu,
više se nemaš o šta objesiti.
Grudi navijane treperenjem
meko pritiskaš dlanovima
da zatvoriš drhtavicu odjeka,
da pripitomiš marljivo brujanje košnice,
neka koji tren duže poradi
u dremljivoj tvojoj nutrini.
Ne iščekujte potom signal sa strane
da vam namigne gdje prestaje berba
dozrelih,
gdje započinje cvjetanje novih čudesa,
jer ni aplauzi gorki
nijesu pouzdan svjedok
da je baš tu kraj koncerta.
Pristan, juli 1999.
|
|
|
|